Poljubac popa u ruku maršala

9
Da se zna ko je kome šef

Bože dragi, vrnu me sila neka u Titovo vrijeme i ja gledam radosna i nasmijana lica radnika, seljaka, đaka, studenata, sportista, naučnika, profesora, doktora.
Vide se i akademici kako pričaju s narodom i nešto im govore. Poručuju što im je činjeti kako bi sačuvali domovinu, kojoj njihova mudrost najavljuje turbuletna vremena.

Viore se jugoslovenske zastave, pjevaju koračnice partizanske kao na koncertu koji je priredio tada za budućeg lidera srpske crkve u Crnoj Gori Mićovića njegov prijatelj iz crnogorske Skupštine Bečić, a ovaj sve do kraja stojički odslušao. Treba ga pohvaliti jer sigurno nije zaboravio vrijeme kada je grmjelo i sijevalo iz glasa miliona: „Po šumama i gorama“, „Bilećanka“, „Nas dva brata oba ratujemo“, „Ide Tito preko Romanije“, „Oj Kozaro“, „Padaj silo i nepravdo“, „Kraj Sutjeske hladne vode“, „Hej brigade“, „Na Kordunu grob do groba“, „Sa Ovčara i Kablara“, „Budi se istok i zapad“. Istina, tada se popovi nešto baš i nijesu smjeli živi čut, ali on i nije bio pop u to doba. Tek se zamonašio u manastiru Ćelija Piperska 1990. godine, kada je i diplomirao na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslavne crkve.  Imao je tada 31. godinu. Mašala, napredovalo je dijete brzo. Nije bilo štićeno, kao neka đeca danas, čiji nas roditelj urniše zarad interesa onih koji mu đecu pretresaju i maltretiraju u sred „bratskog“ Beograda. Ustala Vlada na junačke noge (tačno je samo ovo Vlada) da osudi ovaj gnusni čin. Srbi na Srbina udarili. Policajci na štićenog Krivokapića, uz sestrinu kuknjvu iz svega mozga ispred vrata njenog stana. Reklo bi se poruka „braće“ „bratu“ što mu je činjet dalje sa predavanjem Crne Gore u poznate ruke.
Nije naivno, ali je Krivokapić morao da zna koja je cijena vrdanja i što znači kad s đavolom tikve sadiš. Ovo je opomena i bježanija za Crnu Goru njegove štićene đece, tek korak koji ne znači i bijeg iz problema.
Nije bilo u Beogradu Sergeja, da spasi i podrži, kao onda na putu Nikšić-Podgorica, kada je službeno vozilo Vlade, koje je prevozilo štićenog člana Krivokapićeve najuže familije (čitaj kćerku) i gazilo demonstrante prilikom blokade saobraćajnice. A što je mogao Sergej no da pomogne prijatelju? On je naredio, oni prošli. Istina je da je par patriota vozač oborio kolima. Pa što? Je li im što bilo? Nije ništa. Ustali malo ugruvani i to je to. To nam je tada izgledalo strašno, ne znajući da će poslije aprila, doći krvavi peti septembar 2021. godine.

Opet zatreperi slika pred očima i na ekranu koji je lebdio iznad Belvedera piše: Redak za premijera iz pjesme Dušana Vasiljeva „Čovjek pjeva poslije rata“,
„Ja sam gazio u krvi do koljena,
I nemam više snova“…

Otkud baš ova pjesma i ovaj stih za premijera? Bog sve vidi, ali onaj kome se savjest moli za oprost kada zgriješi. Za ove koji su kreirali 5. septembar nema toga boga koji će im oprostiti, jer je njihova namjera bila krv i strašni sud samo da bi nedostojni pop srpske crkve sio na tron Svetoga Petra Cetinjskog. Po cijenu života svoga naroda, za interes tuđina. To ostaje zapisano za sva vremena i za takve nema toga ko im može oprostiti.

Opet Tito i njegovo vrijeme. Miris Cetinja, miris slobode i gordosti ljudske, čojstva i junačkog srca koje je kucalo na barikadama grada heroja uz Njegoša vječnog: …al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!

Cetinjske heroine na Belvederu dan i noć za svoju đecu neštićenu, za svoju braću, sestre, očeve, đedove i prađedove. Odlučne i čvrste u namjeri da dušmanu ne daju proć. I nije tuda ni magao. S neba je pao, uvijen u ćebe, da svjedoči za bruku od koje se ne može oprat.

Tito, gorostas vremena. Ispred njega crni gavran, ili pop, sve jedno je, zlosluti. Sagnuo se i ljubi mu ruku, srećan što se primać može.
Tako su popovi prilazili Brozu koji je dobro znao s kim to posla ima. I smjestio ih je tamo đe nijesu mogli zulume činjeti.
Bilo je to vrijeme ljudi koji su voljeli ljude. Poštovali se i niko nikoga nije pitao koje je vjere i nacije. Bili su stameni čuvari svoje domovine.
Tito se  preselio na nebo.
A onda su došli popovi…

Slavko Mandić

9 KOMENTARI

  1. Imate opasan problem sa identitetom, tikve bez korena. Ne znate ni ko ste ni šta ste. Čuj “građani”… Hahahaha

  2. Tito je Naša uzdanica!
    Ovi iz srpskog svijeta su divljani divlji sa svim popima.
    Rad je stvorio čovjeka, a nerad Gospodina !

  3. Kontroverzna fotografija je snimljena na ostrvu Krfu 1956. godine, prilikom Titove posjete Grčkoj i jedna je iz serije kojom je ta posjete dokumentovana, a koje se sada mogu naći u digitalizovanog Fototeci Muzeja istorije Jugoslavije, saznaje portal PCNEN. Osoba koja ljubi ruku Titu je nepoznati grčki monah.

  4. Nikad grdje nikad gore nikad crkva bliža državi i autokratskom rezimu. Sramota me i crvenim što se vraćamo 3 vijeka unazad.

  5. Slavko ))) pobogu nije valjda da slavis Tita, Pa svega i svacega ima o njemu ima i lepog je necu iznositi ni ruzno a toga ima na vagone , bio je predsednik jedne prelepe zemlje sta i koliko je uradio za nju neka istoricari utvrde.

  6. Pop ljubi ruke samo višem od sebe, niži ljubi njegovu ruku.
    A danas RUKE, MASKA DISTANCA.
    Moraš dobro dezinfikovat i ruke i usta posle ovakvog poljubca. Pa ti ljubi .
    I mrtvog Amfilohija su ljubili , pa se zarazili, poneki i umrli, od velike ljubavi.

Ostavi odgovor Milan Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.