Andrija Kuzmanović: Umjesto da uživamo, mi uništavamo sebi živote

5

Andrija Kuzmanović:  Više se gledajamo u oči, da kroz zagrljaj kažemo dovoljno, a to je volim te.

Razgovarala:  Dubravka Jovanović

„Volim Kotor zato što smatram da je jedan od najkulturnijih gradova u kom sam bio u životu. Osjećam se  nekako gospodski kad uđem u stari grad i u majici se osjećam kao da imam bijelu košulju“.

Andrija Kuzmanović glumac osobenog habitusa. Prosto na sebe liči i ni nakoga drugoga reći ću, zato je autentičan.
Sreli smo se u Dobroti od dobrote, đe bonaca ovih majskih dana podržava onu svilu u zraku koja mirise mora i bilja širi kao melem na duši.
Poslije buke bučnog, velikog grada Beograda Andrija za mir Boku Kotorsku bira.

D.J.: Ovaj kraj poseban je  ambijent u vašem unutrašnjem pejzažu duše, budući da koliko sam se informisala od djetinjstva ne propuštate ovaj komadić plaveti neba i mora.

Andrija Kuzmanović: Kad god želim da pobjegnem od velikog grada, ja dođem ovdje i mislim da se sve više zaljubljujem u Boku Kotorsku, iako sam u ovaj kraj donešen sa 50 dana i umočen ovdje u so.
Mislim da se ovdje ljudima život produžava. Kako dođem iz godine u godinu primjećujem da su komšije moje ovdje sve mlađe a ja imam utisak da sam sve stariji.

D.J.: Različite ljude, karaktere, mentalitet, donosite svojim glumačkim umijećem tako lako. Iz kože u kožu se presvlačite i nije moguće ne primijetiti vas u plejadi talentovanih mladih glumaca iz  regiona. Prosto ste posebni.
Kako stižete kroz ovu, ni malo laku, rabotu sa seta na set u različitim predstavama, komadima, tv serijama, filmu?

Andrija Kuzmanović: Znate kako, ja znam neke moje kolege koje traže te neke  uloge koje igraju, koje su igrali, ili će tek odigrati u nekim drugim ljudima.
Ja to tražim sve u sebi. Smatram da smo negdje svi po rođenju dobili neku istu početnu tačku. Naravno, različiti su staleži i predjeli kojim se kreću ljudi iz nekih manjih mjesta pa dođu u Beograd i osvoje ga. Neko se u Beogradu rodi, pa ne može ni svoju ulicu da osvoji.
Naravno, svi smo individue, ali ja to tražim sve u sebi. Na primjer, kad igram menadžera, evo sad u filmu „Toma“, ja zamišljam da sam menadžer iz tog vremena, iz tog doba. I da živimo taj rokenrol iz tog vremena, onda bi ja tako izgledao.
Na akademiji nas uče da ne budemo mi u datim okolnostima, ali meni mora da bude udobno u ulozi koju igram. Mislim da mi je u tome mnogo pomoglo odrastanje u Boki i Dobroti gdje se najljepše odmaram i prikupljam energiju za dalje. Imao sam stalno kontakt sa ljudima. Bio sam upućen na razne ljude i mislim da me to obogatilo i da se to sada negdje vraća.
Ne malo puta mi se desilo, i bio sam svjedok i ranije kao gledalac i danas kao čovjek koji se bavi ovim poslom, da dosta glumaca upada u neki kalup i šablon. Čak ne namjerno i ne svojom voljom i ja to slobodno nazivam glumačkom tragedijom, jer te uzimaju stalno za isti tip uloge, a i ti negdje zapravo postaneš taj folder i ti ostaneš u toj nekoj zagradi, ako smijem da tako kažem.
Ja sam se borio protiv toga i do sad, da ne čuje zlo. Zaista sam dobijao šarene uloge koje nijesu iste i nijesu, da se žargonski izrazim, na isti fazon i nemaju neki isti DNK od početka.
Leže mi neke uloge, koje mi daju, neke ljude koje i da su prevaranti zavoliš.
I da su na margini, navijaš za njih. Naravno, sve je do glumca koji tumači tu ulogu da on to umije da odradi.
Ja moram zasita da odradim svaki lik i igrao najgoreg čovjeka na svijetu, moram da mu nađem odakle ide poriv, tog zla.  Uglavnom sam tumačio te neke ljude na margini koji u biti nijesu bili zli.

D.J.: Imate prijatelje sa kojima vam je neminovna fudbalska utakmica na nekom od terena, ili livada, istina sve manje zelenih u Dobroti, u kojoj takođe caruje beton ovog nevremena graditeljskog.

Andrija Kuzmanović: Ja ovdje imam stogodišnje kumove, porodicu Dančulović, koji su nam umnogome pomogli da se osjećamo kao domaći, jer su oni nekako esencija ovog mjesta. I moji su prosto. Marko, Dejo, Dunja, Drago.
Da, igramo fudbal, ali igramo i vaterpolo i na sreću se ne gradi još ništa u vodi. Ležeći ovdje na ponti, uživajući  prije neki dan, rekao sam drugaru: Znaš šta sad ovdje radimo? Mi sad krademo od prirode. I to svojim čulima, ne materijalnim potrebama, ne robujemo tome.
Generalno živimo u nekom kapitalizmu, cijela planeta, i radujemo se nekim površnim stvarima. I apsolutno mi je sad logično da su neke zgrade, ili neki tržni centri, na žalost, tamo gdje su nekad bile livade, cvijeće i drveće koje nam je čistilo vazduh.

D.J.: Prijatelj ste odani svome društvu iz Boke Kotorske  i imate vremena za piće ali i pomoć u velikom gradu kada njima to zatreba. Što volite posebno u Crnoj Gori?  Loza vas opušta  a možda i dvije. Riba na gradele ili pršut njeguški, što vem je draže?

Andrija Kuzmanović: Prije svega mislim da Crna Gora ima neku opuštenost. Uvijek je željela i vi ovdje u ovom kraju, da izađete u neki svijet. Generalno, zemlje i nacije koje žive pored mora su drgačije. Imaju tu neku opuštenost i neku gospoštinu. Zato ovdje volim sve. Volim Kotor zato što smatram da je jedan od najkulturnijih gradova u kom sam bio u životu. I to ne zato što sam ovdje i što u Dobroti imam kuću već sto godina, nego zaista zato što se osjećam nekako gospodski, kad uđem u stari grad i osjećam tu istoriju i civilizaciju.
Osjećam i neke teške sile i svašta, ali i u majici se osjećam kao da imam bijelu košulju.

D.J.: Život na žalost nije samo ljepota i drugarstvo, dobar bokun i okrepljujuća čašica rakije ili domaćega vina. Ljudi se nekako manje vole ili nemaju vremna za to, čini li vam se? Ratuju umjesto da se vole.

Andrija Kuzmanović: Da. U vremenu kada bi bilo najpametnije da svi uživamo i kad je tehnologija dostigla dotle da može da nam koristi za neke lijepe stvari a ne da tom istom tehnologijom i nekim napretkom uništavamo sebi život.
Svedoci smo nemilih događaj u svijetu. Generalno hoću da kažem da se danas ljudi malo gledaju u oči.  Malo se danas ljudi osjete, pomirišu, zagrle, dodirnu.
Rukovanje je danas jako relativna i upitna stvar. Nekada su se ljudi rukovali i znao si koga hvataš za ruku. Danas neko bacanje petice ili daj šapu, što bi se reklo, a malo zapravo istinski daju ruke jedan drugome.
Zato bio bilo najpametnije generalno na planeti, a posebno nama na ovim prostorima da se više gledamo u oči, da se više razumijemo i slušamo i da kroz zagrljaj kažemo dovoljno. A to je, volim te!

Kotor i cijela Boka  su sačuvala svoju draž i svoju autentičnost,  upravo zato što je nekako zatvorenija situacija, jer u velikom gradu iz koga dolazim i ne stignemo da vidimo ko nam je došao u komšiluk. Pazili ste ovdje na svoje. Čuvali svoje i birali koga ćete da primite u društvo. Ja se osjećam negdje na pola puta i jako mi je drago što sam uopšte dotle  stigao. Boka ima veliki uticaj na moje odrastanje i moj razvoj a kasnije i na moj posao.
Što se tiče gušta u Boki Kotorskoj, neko je rekao da može sve ispočetka da pije, da bi samo pio vino.
Ja i dalje nijesam došao u tu fazu, više volim rakiju lozu crnogorsku, a pršuta mi je draža od ribe  koju nijesam nešto gotivio u djetinjstvu, ali sada ne znam da li su mi neki receptori se probudili ili neki otupjeli, tako da sam jeo dosta ribe prošlog ljeta. Najbolji gutljaj je gutljaj mora u Boki.

5 KOMENTARI

  1. Tačno bolje bi bilo da se u oči gledamo i da čisti pred sobom i drugima stisnemo ruku jedni drugima.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].