Aprilski strašni sud

8
Kolo Bokeljske mornarice nakon zemljotresa

Prvo lavež pasa, cvrkut ptica, kukurikanje kokota, zavijanje uznemirenih životinja.

Slika druga- aprilska, tanka, jutarnja svila sa mirom nedjeljnim u ariji.

Bez ptičijeg poja, ni kučak ni kokot, ribe se povukle s morem.

Ovo će neko čudo, zborili su ribari rani.

I bi 15. april 1979. godine.

Bila sam studentica i došla doma  na feštu sestrine mature sa veštom od organdina boje oljuštene breskve, anđeoskog kroja i pepeljuginim cipelicama za nju.

Feštavalo se u starom, pravom hotelu “Fjord”, preko puta zgrade “Jugopetrola” do zore.

Maturanti, profesori, roditelji, prijatelji.

Gaudeamus i još jedna generacija kotorske Gimnazije u raskoši osamnaesto godišnje zrelosti, spremna za život novi, veliki, ali nespremna za strašni sud kome se niko nije nadao na samo tri ure od fešte, kada nas je iz prvog sna prenula treska, škripa, huk, grmljavina planina.

Iz sobe glas moje majke koju je otac vukao preko tinela starinske kuće, do sobe moje i sestrine, a sila vraćala za jedva pređen put od dva, tri koraka do nas.

Izginusmo djeco, ali smo zajedno!

Zatvorite oči čuh u njenom zagrljaju, a onda izgubih svijest u očevom naručju.

Moja dobra baba u panici, zatečena na skalama kamenim nas je dozivala da silazimo.

Napustili smo staru, kamenu kuću urušenog krova u Škaljarima sa počulom koji je selo popjio i portikom od kamenih ploča, sa starinskim, teškim vratima što su se klavom zatvarala, a malim gvozdenim zvonom otvarala, pa skalama od kamena do našeg stana sa kostratom i šufitom.

Kuća ispred koje su pižuli, stara stoljetna murva, oleander bijeli i jorgovan.

Samo jedan pogled na krov koji je u par sekundi odletio, a sa njim moje djetinjstvo u prašinu potresa.

Tatu sam slabo gledala  nakon prvog šoka, ali sam  novim traumama strijepila za njega, jer je pod vatrogasnim šlemom i u radnoj monturi komandovao vatrogascima, penjao se na krovove, bedeme, zvonike, kule ovog grada za spas ljudima i imovini, i bio šef štaba za civilnu zaštitu.

Mama na svoj radni zadatak vodila je budžet i finansije u Opštini Kotor i preko olovke joj je prošao svaki lijek, svaka deka, šator, namirnice što su ih jugolsovneski narodi i narodnosti u izobilju i konvojima sa natpisom “Pomoć za ugroženo područje” slali nesebično, kopnom, morem, vazduhom.

Baba moja, divna je kuvala za nas i komšije na ognjištu improvizovanom u garaži, kasnije staroj kužini sa škafom kamenom i velikom trpezom.

Moja Brankica i ja kao i naši drugovi, komšije, Zdravko, Vesna, Sveto, Janko, Željko, Ljilja, Bato, Mijo, Olivera, Bela, Lidija, do juče pod smokvama i trešnjama proljećnih radosti i nestašluka, ovih potresenih dana na posao.

Dom kulture u Škaljarima gdje smo na igranke odlazili, za tren se pretvorio u veliko skladište, prostor u koji je stizala pomoć, a omladina iskrcavala šatore, ćebad, sanitetski materijal.

Tako danima, a noćima na skale škaljarske u blizini škole naše, tačnije na tužnim ruševinama negdanje škole i njenog dvorišta uz miris marende i nezaboravnih učitelja, uz gitaru “zasjat će palace, antike tarace!..”

Pjevali smo u više glasova i prkosili sili, obećali novo svijetlo na patinu drevnog nam grada.

Zvona sa Gospe od snijega u predvečerju s mirom na dobru molitvu su pozivala.

Bilo, ne ponovilo se.

I zasjale su palace u gradu svetaca i vila u gradu sila, scila i haridbi.

Dubravka Jovanović

*  *  *

Zemljotres u Crnoj Gori 1979. godine je bio najrazorniji potres na teritoriji današnje Crne Gore, tada dijelu SFRJ.

Zemljotres, jačine 7 stepeni rihterove skale dogodio se 15. aprila 1979. godine u 7 sati i 19 minuta, petnaestak kilometara od crnogorske obale između Bara i Ulcinja.

Potres je trajao deset sekundi, i uglavnom se osjetio duž crnogorske i albanske obale.

Teško su oštećeni stari gradovi Kotor, Budva, Herceg Novi, Bar i Ulcinj.

Prema izvještaju UNESCO-a iz 1984. ukupno 1.487 objekata je oštećeno, od kojih su skoro polovina domaćinstva.

Trideset posto od ukupno oštećenih objekata je upotpunosti srušeno.

Preko 1.000 spomenika kulture je oštećeno.

Na kraju je ukupno 101 osoba u Crnoj Gori poginula, 35 u Albaniji, a više od 100.000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom.

Kotor

8 KOMENTARI

  1. 15. Aprila, sam radio nešto pred kućom u Švajcarskoj, kad je moj susjed dotrčao da mi kaže da je na radiju čuo vijest o zemljotresu u mome kraju. Ostavio sam sve, dok sam čekao dalje vijesti i uporno ali bez uspjeha probao nazvati Kotor. Radijo je onda javio da je jedna delegacija “Švajcarske pomoći kod katastrofa” na putu za Crnu Goru. Pozvao sam ih telefonom, naveo da sam gradj. inženjer i iz Kotora i ponudio moje usluge. Tako sam postao član švajcarske ekipe koju je predvodio Dr. Arthur Bill, u kojoj su bili gradj. poslovodje, arhitekti i ja kao statičar i prevodilac. Obišli smo cijelu obalu od Ulcinja do Novoga. Glavni kontakti su nam bili predsjednici opština Tivta i Kotora, Daro Petković i Boško Mačić, a za tehnička pitanja arh. Djokan Biskupović i inž. Udjo Gopčević. Prvo smo u Tivtu organizovali najkritičnije – snabdijevanje pitkom vodom. Škole su bile porušene a odrasli rastrgnuti izmedju posla oko posljedica zemljotrsa i brige za malu djecu, koja nijesu više imala dje ići, pa je izgradnja nove škole postale prioritetan problem. Tako se naša ekipa bacila na projektovanje i gradjenje škola u Dobroti i Radovićima i jednog manjeg školskog paviljona u Tivtu. Švajcarska je uložila ukupno 3 miliona SFr., a ja par mjeseci dobrovoljnog rada. I još znam da u Dobroti stoji fiskulturna dvorana sagradjena iz sredstava Italijanske pomoći, a možda je bilo i još toga, što ne znam.

    Toliko o tome, tek da se podsjetimo da je, osim solidarnosti iz cijele Jugoslavije bilo togai i od inostranih priajtelja, kao i da ne bi bilo loše kad bi im naši zvaničnici ovom prilokom pokazali da im to nijesu zaboravili.

    V. T., Švajcarska

  2. Da! Da! I onda dođe neko iz paštrovića ko zemljotres i ne pamti i organizuje u Kotoru jedan površan događaj sa ljudima sa strane…i njihove izložbe sa plakatima bez datuma…i sve to onako usput….Ne može to tako, usput, na brzinu, kao promocija trenutne vlasti. Ovo treba obilježavati cijele godine , ozbiljno, odgovorno….i sagledati sa svih aspekata. Ovakav način obilježavanja je poniženje za one kotorane koji su ovaj događaj doživjeli….ovako kao Dubravka, bolno i sa suzama. Ovo nije politička promocija. Ovo je život.

    • Ne slažem se.Potrudili su se da obilježe ovaj datum pa ako je i propusta,nije bas vrijeme za kritiku.
      Na zalost u Kotoru sa ovom vlašću je sve politika.Naravno,čast izuzecima.

Ostavi odgovor Dobroćanka Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.