Boris Dežulović: Sveti vodokotlići

73
Boris Dežulović

– Ne znam kako da Ti kažem, oče – uzvrteo se Sin Božiji. – Osveštaju vodu.

– Šta bre osveštaju?

– Vodu.

– Vodu u cisterni osveštaju? – jedva se Gospod suzdržao da ne eksplodira od smeha. – Pa šta onda rade s njom?

– Piju, kupaju se, i tako. Uliju je, recimo, u kalup u obliku krsta i stave u frižider – pokunjio se Hrist, a tačno se vidi kako mu je neugodno. – Onda takav krst od osveštanoga leda na Tebejavljenje bacaju u hladni Dunav, pa se takmiče ko će pre živ da dopliva do njega.

– Zajebavaš?

– Ne zajebavam, Keve mi.

– Čekaj, šta si ti njima dole tačno rekao, da li si im dobro objasnio celu tu stvar oko Mene, Tebe i Svetog Duha?

U Novom Sadu, eto, i ove je godine na Bogojavljenje sveštenik Srpske pravoslavne crkve – sad već tradicionalno – osveštao gradsku vodovodnu mrežu, omogućujući Novosađanima da verovatno jedini u svetu imaju osveštanu vodu u sopstvenim domovima, u česmama, sudoperama, bojlerima i vešmašinama, jedan takoreći sveti vodovod.

Hvale vredna inicijativa odgovornih lica iz Javnog pravoslavnog preduzeća Vodovod i kanalizacija i Srpske komunalne crkve otvara, međutim, i celu jednu ozbiljnu teološku raspravu: kao prvo, zašto se uopšte voda iz gradskog vodosnabdevanja osveštava, ako je već osveštana prošle godine? Da li to znači da lane osveštana voda više ne vredi, da joj je istekao rok trajanja? Ako je tako – a očito jeste – trebalo bi to i da se kaže, pa da na atestima o osveštanju i etiketama flaširane svete vodice lepo piše, štajaznam, ‘sastav: gvožđe 0.3 mg, mangan 0.05 mg, Sveti Duh 0.02 mg/l’ i ‘rok upotrebe 19/01/2017’.

Time se, međutim, ne sugeriše samo kako je Božija moć vremenski ograničena – šta je već samo po sebi teološki skandalozno – već i da je ograničena na način na koji je ograničen funkcionalni vek bilo koje potrošačke robe. Među velike hohštaplerske korporacije koje nam prodaju tehniku programiranu da traje tačno koliko i rok garancije, upisao se, eto, i najveći svetski proizvođač pijaće vode, Gospod Bog Svemogući, nudeći Srbima svetu vodu sa garancijom od jedne godine – rokom trajanja, uzgred budi rečeno, dvostruko kraćim od obaveznog garantnog roka za industrijske proizvode u zemljama bezbožne Evropske unije.

Baš kao frižider, televizor ili mobilni telefon, što vam bez greške prdnu u čabar sutradan nakon šta je istekao garantni rok, tako eto i osveštana voda novosadskog gradskog vodovoda već dan nakon Bogojavljenja, 20. januara, više nije ni za kurac. I grad, dabome, mora da angažuje majstore iz Srpske pravoslavne crkve.

– U čemu je problem? – prevali onda preko čačkalice bradati majstor u dugačkoj mantiji, lenjo se penjući uz merdevine na cisternu.

– Nemam pojma – odozdo će čovek iz gradske uprave. – Mali mi celu noć taslačio, a snajka ništa. Tri puta se jutros pišala na test za trudnoću. Šta da vam kažem? Trudna božeprosti kao ona mermerna balerina na Pozorišnom trgu.

– A okupala se u svetoj vodi?

– Dabome, sinoć. I prekrstila. Tri puta, sve kako treba.

– Nije ni čudo – dovikne uto majstor sa cisterne ližući prst. – Kad ste poslednji put osveštali vodu?

– Evo jutros tačno godinu dana.

– E pa mogla je tako snajka da se kupa sve do Savindana i jebe sa celim novosadskim korpusom – majstor će odozgo. – Ova voda vam je sveta taman koliko i Minakvina oranžada.

– Pa šta da radimo?

– Mali – podvikne onda majstor pomoćniku. – Dodaj mi Sveto pismo i krst ‘šesnaesticu’!

I tako na svako Bogojavljenje. A Udruga za zaštitu potrošača Vojvodine ne mari. Živo se jebe Udrugu za zaštitu potrošača što Srpska pravoslavna crkva zajebava Novosađane, pa im uvaljuje blagoslovljenu svetu vodu s rokom trajanja smrznute prasetine ili jevtinog kineskog klima-uređaja. Baš kao što se, uostalom, Srpsku pravoslavnu crkvu živo jebe za šta sve Novosađani koriste svetu česmovaču iz svojih slavina.

Nikad o tome niste razmišljali na taj način, ali da: ako su sveštenici Srpske pravoslavne crkve osveštali vodu iz gradske vodovodne mreže, onda Novosađani ne samo da svetom vodom, recimo, peru prljave gaće, ne samo da se njome tuširaju i peru, hm, one delove tela, nego osveštanom vodom ispiru i ve-ce šolje!

U celom životu nisam čuo ništa bogohulnije: čak ni meni, osvedočenom antihristu, na kraj pogane pameti ne bi palo nešto tako skaredno. Ni beskrupulozni džihadisti iz Islamske države za pranje dupeta ne koriste svetu vodicu iz hrišćanskih hramova, a novosadski vernici, štaviše i same sveštene glave u svojim dvorima, iz osveštane gradske mreže veselo, eto, pune vodokotliće i – ne postoji lep način da se to kaže – svetom vodom ispiru sopstvena govna u klozetskim šoljama, pa sve sedeći na bideu blagoslovljenom vodicom peru dupe.

Ja, recimo, da sam Gospod Bog, ozbiljno bih popizdeo, ali to je zato što sam bezbožno đubre i ne razumem celu tu stvar sa Njim, Hristom, Svetim Duhom i popovima na cisternama.

Čisto teološki, naime, ta je stvar sasvim u skladu sa učenjem Srpske pravoslavne crkve. Najzad, neće biti da je slučajno šta se voda osvešta na Bogojavljenje, dakle na dan otkrovenja Božijeg Sina ovaploćenog u Isusu Hristu, krštenog onomad na Jordanu od Jovana Preteče i dotaknutog tada Svetim Duhom: nije li Hrist upravo toga dana počeo svoju misiju na zemlji, sa ciljem otkupa svih grehova čovečanstva i uopšte srpskog naroda u celini i celosti? Nije li onda osveštanje vode za pranje srpskih govana upravo suštinsko poslanje Srpske pravoslavne crkve?

U retko je čemu zapravo Srpska pravoslavna crkva tako ustrajna i dosledna kao u povlačenju svete vode za srpskim sranjima. Konačno, sva je ta sranja ona svetom vodom i pokropila, sve od početka veselih devedesetih, kada je Željko Ražnatović Arkan, lični gorila patrijarha srpskog Pavla, Njegovu Svetost proglasio svojim vrhovnim komandantom, a Sveti arhijerejski sabor zvanično objavio da ne priznaje granice između Srbije i Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.

Spremno su tada vladike Srpske pravoslavne crkve, episkopi i seoski popovi cele cisterne osveštane vode pokropili po puškama, noževima, zoljama, minobacačima, haubicama i tenkovima, osveštajući oružje i vojsku koja će u godinama što su usledile poubijati stotinu hiljada ljudi i milione poterati u izgnanstvo, pozirali i ljubili se sa Šešeljem, Mladićem, Karadžićem i ostalim serijskim ubicama, i sve otada nema u stvari ni jednog jedinog srpskog sranja, od ratnih zločina do napada na gej-parade, kojega svetom vodicom nisu osveštali svetovodoinstalateri iz Srpske pravoslavne crkve. Šta kaže stara narodna – pravoslavnu Srbiju Dunav ne bi oprao, a kamoli osveštana voda iz novosadskih vodokotlića.

I onda je, razume se, patrijarh srpski Irinej istoga dana, čitali ste i o tome u novinama, pred bogojavljensku utrku za Časni krst u Zemunu osveštao – Dunav.

– Šta ono rade, Mene ti? – pitao je Gospod Bog gledajući dole u zemlju Srbiju, u zemlji Srbiji reku Dunav, a na obali Dunava patrijarha srpskog Irineja gde maše nekakvim svežnjem šiblja i mrmori sebi u dugačku sedu bradu.

– Ne znam kako da Ti kažem, oče – uzvrteo se Sin Božiji. – Osveštaju Dunav.

– Šta bre osveštaju?

– Dunav. Reku.

– Reku osveštaju? – jedva se Gospod suzdržao da ne eksplodira od smeha. – Pa šta onda rade s njom?

– Ništa – pokunjio se Hrist, a tačno se vidi kako mu je neugodno. – Peru Srbiju.

https://www.6yka.com/novosti/boris-dezulovic-sveti-vodokotlici

73 KOMENTARI

  1. Da bi rasturio pečatljive prikaze
    suludoga sna, nastavio je da razabira
    zeleno-bijele kolaže u stripovanijem
    slikovnicama gudačkijeh pjesmarica
    o (na)rodnoj i vjerskoj samoupametnosti spupčenijeh naciona, o njohovom kaluđersko-sveštenom i mošnjačkom ponarođavanju, sve najedno, navlaštito, o čarnošakačkom bijeljenju čarnijegh
    gora i česanije. Pokušavao je, s mukom , da osmisli nametljivu, široko, duboko i
    visoko poturenu potrebitost za
    potenčenje istorijski pomrloga
    (na-radosnoga) načina življenja i
    silnoga imperijalnoga sijamstva roda,
    krune i oltara. Vrtoglavicu mu je
    stvaralo ponovno udvajanje svoje
    nacije i njezino zdvajanje i trojenje
    poistovjećivanjem i ujed(i)njavanjem na osnovu guslarskoga priśeta i
    lične samoobmane o rođačkomu porijeklu osvećenomu bijelom
    svetotemizmu. Ne mogaše nikako
    razabrati naučnu, moralnu i upraviteljsku dvojnost novostvoritelja
    ovijeh slikovnicah i njihovo hitro i
    prijeko prevaspitanje zarad Jednote Svetoga Dvojstva Trojstva. Javljalo mu se nesigurno mnijenje, od kojeg se sav
    sledi, da je sve to stvarno političesko
    pozorište života, tragi-komično
    zamaštravanje, umjetnost upravljačkoga pričina, u kome su sve uloge podrobno raspodijeljene
    nadziranijem istorijskiim i mogućijem
    neprijateljima radi spašavanja zadnjice i glava staroga crvenog režima, koji se
    u krvi stalno potenči i održava u novome prijelaznomu periodu, do
    konačnoga neprimjetnog prerušavanja u imovinskoga i upraviteljskoga
    gospodara – janičara. Pričinjalo mu se da ovi crvenopurasti janičari tajeno pošikavaju i iznaodee krv, podjele, rat i
    bratoubilaštvo, a javno ga, kao tobože,
    prekoravaju i kaštigaju. Što je nadzorni i
    usmjeravajući metar žešći i nevjerovatniji, to je uputnije odvr(a)ćanje pomnje od njih, zanovijetanjem drugijem teškoćama po onoj: “Ni luk jeo, ni luk mirisao”. Može bit e je pod tovarom, još prisutnoga sna, nije moga da razmrsi: san i javu, javni i lični sad, čudeći se, sasma budan, vas zabezeknut: “Je li javje od sna smućenije?”; je li trebalo da svi
    odsanjamo javni san, da bi se on
    ugodio i stalno odgađao .

  2. Učinje mu se da iznovice umno čuvstvuje ohrabrujući, ali zloslutni odjek snoviđenoga hora:
    Snom je čovjek uspavan teškijem,
    u kom vidi strašna priviđenja,
    i jedva se opredijelit može
    da mu biće u njima ne spada
    On pomisli da je neke pute
    od sna ovog oslobodio se;
    ah, njegove prevarene nadežde:
    on je tada sebe utopio
    u sna carstvo tvrđe i mračnije
    i na pozor strašni snoviđenja;
    na zemaljski sajam nesmisleni.
    bez poretka najdublja nauka,
    sna ljudskoga đeca al’ očevi.
    I cijeli ovi besporeci
    po poretku tamnome sljeduju.
    Nad svom ovom grdnom
    mješavinom praviteljska sila
    toržestvuje;
    iskru gasi, a zmiju u glavi.
    Je l” istina e ovo ovako,
    al ne oči sopstvene varaju ?
    Je li javlje od sna smućenije?
    Muž je branič žene i đeteta,
    narod branič crkve i plemena.
    Vam’ predstoji preužasna borba,
    pleme vi se sve odreklo sebe
    te Bijelom rabota Orlašu;
    pade na njem kletva beščastija.
    Što je Bosna i pola’Rvatske?
    Vaša braća, od oca i majke;
    svi ujedno, i dosta rabote!
    (Nastavit će se!)

  3. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM(SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković, > 47.dio

    Sve je to naš osnivač čuvstvovao samo ka grdan, zloslutan, ali izdržljiv san, dok mu se, pored njega, prikaza potenčeni glasnosnivač Batrić, uzdanica njegove loze i soja onijeh čije pero “ne zebe od mnogo mnijenja”.
    Zakle mu se oružjem, svojijem uzdanjem, općenom tragedijom i
    starinskom korotom da je kamenovana
    vještica pravo zborila, da je on tajeno uputovao da muti narod, ere je u sprezi sa sudnjijem znamenjem Dvoglavoga krilaša, ne bi li pomnju prenitili od našega krivosudnija; da to nije obični, no davni, javni san, stvarna pramostra snova iz “glave cijela(na)roda”. Od primisli u snu da je san i njegova java, otrže se iz sna, strahujući: da li i na javi
    sanja isti javni san koji upameti kao mnogo težu moru nego li onu dok se u podsvijesti ćešio da snuje. Kće da podalji od snoviđene jave koju
    pritiskaše crna śenka opruženoga Dvoglavog bijeloga (sijamskoga) orla na smućenomu nebu poširoko iznad Gorske Šparte.
    (Natavit će se!)

  4. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVON(SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković, > 46. dio

    Iz daljine narod razmicaše prolaz ucvijeljenoj sestri Batrićevoj, koja tanko
    glasovito naricaše :
    – Kudijen si ni lepetnuo,
    moj orliću,
    od bijeloga jata tvoga,
    domorode ?
    Kud mi ode, Baćo, rode,
    sivi tiću?
    Da li ne zna nevjernike,
    Bog ig kleo
    e će tebe prevariti,
    śeda glavo,
    moj svijete izgubljeni,
    pametnjače,
    moje rane prebola,
    perjaniče!
    Što posluša odrodnike,
    moj čelniče?!
    Kome braću ti ostavi,
    uzdanico,
    što ni obraz ne sačuva,
    mrčna slavo?
    na vljeru te isturiše,
    nevjernici!
    Ko će če(r)te če(r)tovati
    mrčivodo,
    ko l kraj’nama branit krilo,
    bracko krilo,
    koće glave saśecati,
    izviiskro?
    Da pogibe u boj ljuti
    bojovniče,
    oko glavah i oružjah
    samokresu
    no na vljeru u nevjere,
    književniče.
    Što će jadni đed ti, Bajko,
    moj Batriću,
    ko’i te je odnjivio
    teško njemu:
    na kojeg se pozivaše,
    naučniče?
    Proste tvoje grdne rane,
    dvo(d)ušničke,
    al’ ne prosto jadi crni,
    čarni rode,
    e se zemlja sva udvoji,
    bratstveniče,
    sva razmrvi, učetvoronoži,
    Bog je kleo.
    Glavari se skamenili,
    kam im udom!
    Ucrnjenoj, ucviljenoj i izgrebenoj narikači prepuče srce pored iskekečenoga Batrića.
    (Nastavit će se!)

  5. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM)BIJELOM ORLU, Sreten Zeković, 45.dio

    Napokonj na Guvno iziđe i raniji naučitelj, koji predviđaše raspolućivanje
    praorla:
    – Kobna je dvojnost njihovijeh glavah, neviđeno bone njihove duše! Duševna
    dvojnost o istome porijeklu, rodu i vjeri, o sebi, mimo njohovog samovoljstva i zbiljskoga znanja o samosvojnosti, koja se uporno podžiže ka bracki amanet, ometa normalni razvoj Crnoga
    orla. Ili će pobijeljet, ali zakržljat ka član praorla, oli će se raspolutit, dalje ujed(i)njeno mrvit u čežnji za nevrnutijem praorlom, prvotnijem rodnijem likom prave vljere i rodnosti.
    – Zar ne vidite daje Crnjaš sav crn, a samo deset odsto bijel, i to s glave.
    Narod se uskomeša, izmijeni mjesečeve mijene, zbi u pun mjesec u čijem su središtu, čudnom nafakom, oli zlijem putem, ležala opaučena dva, već raspadana leša: vještica i vojvoda Batrić. Po modricama i rasutijem bubuljima viđelo se e je vješticu
    kamenovao narod, a za Batrića se nemoga utanačiti: ali je preosvisnuo za
    rascijepljenijem krilatijem dvojnikom, oli
    ga je smrtno poškropila njegova užegla
    krv, ali nabasa na sugreb, ili, pak, nastrada braneći vješticu. Njegova trupina je neprestano preturala pituru; bio je čas bijel, čas pola crn, pa vascat crven, pa opet bijel, čas mrk, pa maven, ka da će da se potenči. Sve više bivaše nalik, na dvojnika vještice, vjedogonju, na kolijež, velje nakalje. No već se
    primjećivalo da je , ka ‘no đavo, bio prisutan u mnogijem drugima na koje je
    prenio svoj bjelasati amanet. Zaprepašćeni od ovoga kaštiga, ljuđi zaboravljahu da skinu kape ispred ovoga mrca, a ubrađene žene, ka čavka, pogledivahu ga repom oka sa
    strahom.
    (Nastavit će se!)

  6. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM(SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU,Sreten Zekovič, > 44. dio

    – Sumnjam u pravilnost njegova rođenja; njegova nečemurnost je našlijeđena priđevaktnije mbrakolomnim rođenjem. Protivnaravno je oplođen radi zbrojnoga održavanja ravnoteže. Privid,
    śenka je Bijeloga orla. Postaja je samo onda, kada je izgubio sebe, a od kad se razdvojio živi samo kao onda, kada je
    izgubio sebe, a od kad se razdvojio živi samo kao njegova inačica, sve više u
    odrođenoj samcitosti i samotnosti, osobljivo od nedavnoga labavljenja uzdi i dizgina dvoglavog sijamstva.
    – Brez obzira na sve, to siroče kojem je neodložna roditeljska briga, Bijeli prokaradur, da ne bi zalutalo, oboljijevalo od opake, crne boljke
    samotovanja – poveljavahu najubjednjiviji.
    – Bijelo na crno šareno, a crno na bijelo opet šareno – dopuni narodnjaj.
    Iz prikrajka dopiraše negodovanje:
    – Radi česa oslobađanje različitijeh ostalih orlova ne ugrožava sebe, druge i jato?
    – Rašta ne boluju od samoudvajanja i rođačkoga janičarstva – uzvrati nepoznati glas,
    – U pitanju je, upravo, zeleno-bijeli neodrešivi, ali prividni, sukob unutarnjega istovaktnog, bijeloga sijamstva i zelene šizme. Radi se o
    unijatskoj pomami, koja je, jednokupno i
    podjednako odvojiteljska i prisajed(i)niteljska, zapravo, o mračnoj bjelini i bijeloj mrčnini dvoglavoga Crnog orla, baš, rašta se smatra slikom
    i prilikom praorla, a bracki nosi u(o)dvojenu krunu i Velju Maticu – s negodovanjem će prvi.
    (Nastavit će se!)

  7. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković, > 43.dio

    Motrenje bezumnog prizora, dopunjavaše vikom prodavač novina:
    – Jopet su rođena bliznad, sličnijega i različitijeg biljega. Crni oraj je ima svijetlu i česnu prošlost, ali mu je
    mrčna budućnost; ucrni se rad žalosti za izgubljenijem prarodom, neprebonom ranom, koja osta čarna glavna čerta njegove duše, može bit,
    i jedina dokle ponovo posijedi.
    Iscjelitelji dušah kažuju e je rad toga i
    nasrtljiv, nasilan, te da ga može razvedrit samo majčinsko krilo Bijeloga
    orla. Mrkač čami u pomrčinu Bjelonje, ka neizvidano nedonošče, dok ga ne pripreme i prevaspitaju u orofilstvu.
    – Samo đavo nosi jedan opanak bijel, a drugi crn; čojeku su oba jednaka – opet će dosadno narodni pametar iz
    gomile.
    Jadno zdravlje čamotnoga Crnjaša dade razlog prisutnijem da nagađu
    koliko je pasao godova. Bez najave i
    reda, ka na pjaci, čuše se nadmudrivanja.
    – Vršnjak je Bjelonje, oli njegov stariji brat. U stvari, on je prvi iz bijeloga jata.
    – Stariji je od Bijeloga orla. Bio je
    krunisan prije njega. Bijeli se otimao o
    njegovu krunu od kada ga je prisvojštio.
    Njegova prvotna i kasnija desetovjeka samostalnost jamči mu samobitnost i
    sopstvenost. Crnjaš se u ove poslove
    prostore doselio iz sasvijem drugih
    područja nego što je Bijeli. Kažete e je iz Bijelog jata, a ne zna se ni okle se ono doselilo ni đe se naselilo prvotno.
    Bez ikakvijeh dokaza Bijeli svojata Crnoga. Zašto Crni ne bi prisvajao
    Bijeloga i ovi nosio njegovo ime kada se već priznaje e je on prvi, stariji i da je
    nekada bio pod njegovom kraljevskom krunom. Uz to Crnjaš, se je mnogo raskotio u prostore Bjelonje. I Bjelonja
    je bio pod krilom tuđe krune, kao što je
    pod njegovijem bio i Crnjaš.
    (Nastavit će se!)

  8. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Žeković > 42.dio

    Iz one druge, ogromne polovine, kao u čudu, nastadoše dva orla: jedan Bijeli veći, su višekljunom glavom, i Crni manji, s bijelom i crnom glavom. Još dok su perje i krv padali na narod, lagano i dreto su šljegali na opušćelo i
    usamljeno stablo. Mirno su se, s nepovjerenjem, motrili, odmjeravali.
    Brzo se primjeti neobična prikaza. Kada je Crni oraj pokretao glave, činjelo se ka
    da ih nose, pošeću dva tijela. Stvarao se čudan, nerazumljiv utisak jednovakatnoga viška inedostatka,
    prisustva i odsustva, upravo prisustva
    odsutnosti i odsustva prisutnosti jednog orla u preporođenoj osamljenoj
    domovini, poput mitskoga Anankinoga
    vretena koje, istovaktno, razlaže Jedno, nerazdvojno na ne dvojstvo neuhvatljivo
    dvojstvo trojstva i trojstvo dvojstva u ujed(nj)nom trojenju udvajanja, kojem se istina javlja kao “neka lebdeća
    sredina (pri)sjedinjenja obojega”.
    Pokreti glava su neujednačeni, jerbo je Bijela tako užljebljena, na istome vratu,
    da se, poslije svakoga mrdanja, vazda vrće u prvobitni položaj, nostalgično okrenuta ka Bijelom orlu. Kao da su u
    njoj sviknuti odzrcaji i duša Bijeloga, koja se čežnjivo śeća svog pralika.
    Glave su se dodirivale potiljcima, začeljem. Kljunovi nikada ne kljucaju jednokupno i na istome mjestu. Bijela glava Crnoga spava, jede, pušta krike samo kada to radi i Bijeli Oraj, a Crna
    ucrno zavi svoje nerazvijeno tijelo.
    Jedna drugoj prkosi kljucanjem u zajedničko tijelo, uz nakostriješeno, i vazda budno, bodrenje Bijeloga orla.
    Tako je , bar, izgledalo sa veljega guvna, ili se pričinjalo u , već posve, javnome snu. To je bolijest “zaraznoga
    iredentizma”, neutješne čežnje za svojom Velikom Maćehom.
    (Nastavit će se!)

  9. Naš zaštitni znak i jeste jednačenje svijeh. Svikolici imaju mjesto pod usrećiteljskom śenkom dvoglavoga amblema, ali ljudstvo treba naviknuti, prosvijetiti, a neke samo opomenut na priđašnje porijeklo – uzvrati mu zajapureni perjanik.
    – Vaš je Oraj prestara za naš vakat – ču se opet neko, skriven u narodu.
    – Ali se podmlađuje i pobjeđuje u ratovima – opet će perjanik, ka pravi bastadur.
    – je li baš, dostatno da inovjerne prarođake samo prosvijetite ipokrstite, i da im tijem, kao đačkom gumicom, izbrišete dugovaktnu različnu istoriju?!
    – jednovaktno će neki iz neviđelice.
    Dični izaslanici pečatnje i naučnijeh parohija brižno su bilježili svaku riječ o utronoženju krilate krune i mitre, a samo mimogred , pođekoju, reda radi, njihovijeh razbijača.
    Usklike i komešanje oko guvna presječe iznenadno trzanje, kriještanje i škripanje džinovskoga bjelastoga orla na nebu. Kao da se vojštilo sa sobom. Glave su se nemilosrdno kljucale; tijelo
    nadimalo, ka da će da se oblizni.
    Krikovi su bivali sve bolniji, jači i
    stravičniji u smrtonosnome, vrtoglavom
    obrtanju, bježanju od sebe. Perje se rasipalo, krv šikljala, u kužnjevima, meso ogolijevalo, sve dok se nije, uz užasno, bolno krištanje, raspuklo po
    svijem šavovima. Četiri veća parčeta se, kao u kakvomu ružnomu snu, regenerira u zasebite orlovske krune.
    Među se su se kostriješili i krvničili.
    Počeše se istrebljivati kao da nikada
    priđe nijesu bili členovi istoga organizma. Jednoga među njima,
    srednjega, starostavnoga, svom silom su rastezali među se dva komšijska, još
    neuobličena, leteća stvorenja, da ga raščereče na tri parčeta. Svaki komad je borbeno i samoubilački svojatalo ona druga dva, misleći da će od njih načiniti tri zasebite cjeline, prisvojčad
    veljijeh međaša. Mada već raskomadan, branio se na život i smrt za očuvanje svoje jednokupnosti protivno njegovom inovjernom
    čerečenju.
    (Nastavit će se!)

  10. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 40. dio

    Zanosno prateći ovi zavodnički zbor,
    šljedeći perjanik jedva iščeka da otpjeva svoju zdravicu :
    – Protivu profanijeh propivjedi, koje skreću sa ove načertane nauke, moramo se borit svijem raspoloživijem sredstvima, već oprobanijem u pokušaju razjedinjenja i okupacionoga
    zbratimljenja. Na svijem opasnijem i ośetljivim mjestima moramo postaviti pravovjerne pritajene pristaše su
    predostrožnijem, odbrambenijem
    štitovima sjedinjenja, a često i jabanskog “svjetskog duha” i “svjetskoga građanina”. Ponegđe i pođekad, a u ovijem neprilikama, i češće, moramo mentovati i neke koji su, tobože, druge fele, a u stvari su naši. Moramo rasplest rodoljubivu bijelo-mavenu mrežu u koju će se,
    prokleti izrodi, neprestano vrćeti u krugu, dok ih ne spopa mrtvačko
    zelenilo od gospockoga baleta bijeloga labudaša. Neka prokleti sekulatizatori
    nadrljaju do potpunoga sijeđenja i
    bljedila. Na svrhu toga, svakom čojku i najmanjem položaju posvetiti dužnu pažnju, navlastito, za njihovo načertsko prosvijetljenje i sojedinjenje.
    – Brat bratu najdublje oči kopa – sijevnu opet narodni pametar.
    – Svoj svojega do jame, a u jamu neće, ijako je pregolema bijes na bracko odricanje. Tako s rođacima, a kako se bratimiti su inovjernijem
    prarođacima, komšijama drugog kova,
    plemena, rasnoga porijekla, i svijema
    onijem koji nisu rođeni u vašem znaku,
    a imadu s vama jednokupnu sudbinu i pripadnost!? Jesu li oni, za vas,
    jabana, ere nijesu rođaci i iste vljere i bogomolje. Nema sujme da biste i njih i
    inovjerne rođake spalili ognjem i mačem, kao i priđe – oduši neko iz gomile, ne hoteći da se prikaže.
    (Nastavit će se !)

  11. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 39.dio

    Na trećemu iskupu, a dušmanskom iskopu, beśedilo se o trćemu vaktu oplemenjenoga Bjelonje u kojem će bit skresana krila neprirodno oplođenijem orlićima druge sorte i boje. Tu je već, doduše, ispod glasa, zatrubila fanfara za okup bijelijeh orlova i uramljena njihova paša.
    Četvrti, u rodnoj jabani dobro stimani i počitavani, već je raskučeno vrtao pravedno namirenje krvavoga svetog
    četovanja i bojnog utjelesenja bijeloga
    četverookaša.
    Peti okup, sa više teatarskijeh zavrzlama,doduše, još bez uspješnoga konca, duboko je nadiralo na
    književnički trijem, sustopice sa književnijem preporodom i
    ponarođavanjem bijelo-sivoga žanra,
    nezapamćene pečatane zarade.
    Budućnostčse ucrtavala u prošlost, a Tamnica Naroda slavila kao obećani raj. Tada je rečeno da bez prošlosti i nema budućnosti. Sve je to, na pošljetku, potanko popamtio u nepamćeni i nepomućeni menorijal središnjeg mozga dvodušnika, čija združbena, zdvojna pamet dvoumno predviđa životnu i moralnu siguraciju svojijem pristašama. Iźijeljahu pancati
    u novcati načert koji omogući bijelijem orlovima da se sjate oko svetoga
    Dvoumaša. Krunisa se to vaseljenskijem jednogodnim teferičima
    po čitavom Ravnome Polju i u jabani o ocu ponarođene naše slovnosti. Sve druge slave to pokrovi svojihem śenom.
    Vaskrsnu staro izjednačivanje svijeh naših vjernijeh štakavaca kao orlovaca.
    Sve narodne rukotvorine postaše
    nogometine Orlaša. Pečatana je i
    povijesnica našega svetoga Dvokljunaša koja zahvati sve parohije i
    eparhije koje urami njegova visoka śen.
    Punom parom razigrano sitno svekolo
    zavede i jednogodnu svadbu i zdravičarstvo našoj preminuloj trogrboj i jednokrunoj otadžbini, koja će da se preporodi u našu Treću, potenčenu đedovinu. Nadoveza se i jednogodsko
    opijelo pogibeljnom izgubu pred inovjernijen topuzom. Ponovo kneza
    proglasiše za cara, a svete mu mošti, bez Donentijanovijeh molitvi, i sa rusom
    glavom, nose u obramnici po čitavoj Orlušijadi. Niko nema, što Orlušosavići imadu: đavo će im iźesti večeru onijema koji ne kćeše pod njihovo
    Orlušinsko Carstvo, tjemenjeno sa
    nebeskijem carstvom. Sve je to iźdželjano u našemu starom apokrifnomu nacrtu. Po njemu se odvija sve u podrobnostima. Tamo đe zapne, pridoda se našom pravdom ognjem i mačem, koja je nemilosrdna,
    navlastito, spram domaćega kota. U tome ni dobro pripomažu pristaše raznijeh boja.
    (Nastavit će se!)

  12. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 38.dio

    Raspričano sijelo prekide nenadani
    dobošarski zvrk koji najavi uvaženoga arhivarskog notara:
    – Narode, naša domaća i komšijska riječenja prigotovljena o odriješena su,
    s glave, na velja guvna mudraca, pod
    okriljem oba krila, obije glave i tjeme Bjelaša. Pripravili su i u tančine
    utvrdili vljeru za vaskoliku mudrost o
    novome uzmahu i učetvoronoženju
    iščekivanoga vaskrsenja četvorogrboga
    dvoglavog orla. Prigotovili su ga na ratničkom, sustavnom, domaćinskom, duhovnom i idejnom polju. Pripreman je poodavno, u stvari, neprekidno, a
    navlastito, poslije sarane Veljega Vođe,
    još veljega orofoba i oromana.
    Na jednome mudračkom guvnu udaren je podument za duševni
    preporod naše dvodušne svijesti o sebi za ponarođavanje dvodušnoga
    samomnijenja radi pripravljanja narodnjega glasanja i prebrojavanja. Tijem se polako krčila prt za
    jenoobraznu orlovsku dušu. Tada su
    razlabavljene sve bolandže nacionog
    opsrojateljstva i prevagnulo ubrizgano pristrasno mnijenje kao stožer za
    prepoznavanje rodne pripadnosti.
    To se održalo pod šljemom Bijele Ćabe.
    Na drugom se vrhla pljeva i
    vretenasto okolišilo oko jednog
    nakazanog, đetinjeg učenja, koje ni zada velje boljke, jere ubitačno
    rastrzavaše rođenu bliznad, a naše dušmane osili da ih ne pritiskosmo s
    glavne glave, koja ni pripomože da i njihove podvodadžije zapregnemo protivu njih. Tada smo uništilii i njihovo
    umno Sjemenište i umnište u Prijestolu.
    To je bila priprema i uvod u naš pravi kasniji uzlet u orlovske visine kad smo
    morali s njima oburdati i pozelenjele pripadnike naše parte.
    (Nastavit će se!)

  13. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 37. dio

    – Pripazi da ne avizajy našu bjelkastu dobit. Stalno beśedi o općenom,
    narodnjem dobru i negdašnjem tajnom i javnom zdogovoru. O njima i nama vazda tolkuj kao o jednome, istome.
    Nemoj, ni za živu glavu, da im ni naslutiš na našu tajničku i doušničku
    mrežu, koja ima za celj da ” sravni naš, njihov i okolni narod”. Ne moj da ni se
    zaludnje bestraga onoliki predujam i ultima, koje smo aeroplanima i bojnom silom doturali i dohodili, kako ni ne bi
    falilo za naš premudri političeski načert
    – došanu mu, cik na prijemčivo uvo, barjaktar. Zdravičar lasno stima ovu tajenu, garavu gariranu čertu, i priđe no
    stiže da zine, narodni pojač, črez gusala, zajeca :
    – Zemlja mala, odsvud stiješnjena,
    s mukom jedan u nju ostat može,
    kakve sile put nje zijevaju;
    za dvostrukost ni mislit ne treba!
    – Ko se mari između dva ognja, neće se ogrijati, a ko śedi na dva škanja, oba će mu se izmaći. Koja ovca bliže čobanu, ta češće so liže, te često
    bleji. Dok se riba lovi, voda se muti. Dok se dvoje svađaju, treći dobija.
    Paščadima se bača kost da se oko nje
    glože – dopuni ga tanko i glasovito narodni pametar.
    (Nastavit će se!)

  14. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 36. dio

    Batrić sa svojim doglavnicima dade mah drugom svatu da nazdravi:
    – Naši krvni dušmani, krvnici, za uklinj narodu, naturaju i natrunjuju ni naki
    neuki i pakosni prednaum: samomijenje o rođačkom dvojenju dvoglavog blagodarija upravo je oni utrobni klin
    njegovog raščerečenja i sputavanja valjastog rasta. Zebu od njegove
    zdravine i snijevaju o osamostanjenom, samrtnom vlastoljublju blizanaca.
    Njihovi okupi, beśede i ispisi bređi su zamaštranijem proganjanjem i strahom od presilnoga Krunaša.
    Zagone se bezočno u samoutvrdu i
    samotovsnje pustoga siraka, nego čeda, neraspučivijeh bliznadi. Rasno
    ukštanje sa drugijema na nos im je
    počelo skakati. Krvno se bratime s jabanom od koje zaudarta njihova i naša plemićka krv. Tragaju za rasnijom racom od prečiste i posvijećene bijele
    prarase. Ne vidr, jadnici, e im je sve zaludnje kada su ovako odsvud
    stiješnjeni, a iznutra smo im mi, kao domaća napast, i tolika gvozdena armada.
    (Nastavit će se!)

  15. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM(SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 35. dio

    – Ko dubi na glavu, sve mu krivo izgleda – naču se iz naroda.
    – Vaistinu, dvije su glave, ali su obije jedne široke duše istog svetoga tića – drugarski sijevnu gospodin do njega.
    – Ako se većma nariče dvojstvo, u kam
    udarilo, ni ono, zanago, ne razdvaja i razbija rodno jedinstvo, kako potajno
    snovide odrte strvine, nego, protivno, zbližava, spaja dvije krilate glavešine u
    Jedno; jedno od dvoje udvaja, dijeli, rastrzava ( u dvoje), e da bi ga uje(i)nilo,
    ukrupnjalo, osililo u dvoglavoga krilaša, čija se mrka i bijela banda prelivaju u
    sivu. Dvije duše, ali istog orla; crna ne
    izlišava bijelu, no je bijela obuhvata u sebi, kao svojštinu. Ona je ujedno i istovaktno i crna i bijela, oli ti crno-bijela ili siva. Može kako vi je gođ drago, samo da crna bude u svoje prirodno bjelance.
    – Viđeste li e je našeg kova,
    premeće se u tušte životah
    – propoja ostrvljena grbava vještica, grdno se smojući svijema, ispod svoje
    krastave kože, ka govorniku i tropernoj
    perjanici Batriću, koji se pretvaraše da ne primjećuje njezino povremeno
    premetanje u vjedogonju, čas crnog, čas bijelog, čas crvenog.
    Kao iščevikans, ali još nevidima pomoć najvi se opet hor:
    – Al je đavo, ali su mađije,
    ali nešto gore od oboje;
    u oboje se vješto zaođene.
    (Nastavit će se!)

  16. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 34.dio

    – Erbo, to to su ti malodušnici, koji
    vojšte sa sobom, protivno orlovskome
    usrećeniju – prekide ih predostrožno i
    dušestarateljno dugajlija iz grupe rođenijeh u dvodušnom znaku, – Smućuju staro pitanje i bistri izvor bijeloga soja. Ne vjeruju svojoj pameti,
    svetijem guslama i nauku njihovijeh baba i đedova, no drže da je natrunjena lažnom, tuđinskom naturenom sviješću. Njima stvari dube na noge,
    umjesto na glavi: o sebi, o svo’em porijeklu ne razbiraju na osnovu sâme
    svijesti, u znak dvoglave aždaje, no umiju o samonošakačkog dogovora o dinastičkoj jednoobraznosti svečeva,
    vljere, roda, jezika i slavne trogrbe krune. Biše svoju autokefalnu Crnu glavu. Ne zamjećuju se u ovoj širokoj ladovini. Bono i inadski itaju da, s malo rukah i malenom snagom, popriječe
    nadiranje miletne, ponarođene svijesti i sile. No, i kada ojačaju, nijesu opasni,
    jere su im iste uzde i omče napete.
    Ovii čas viđeste da su baš oni naijedili prorokovog izaslanika grdnom pričom o dvodušnom razbijanju. To je nečesova sotonska, samovlasna ajdučija na Božje prajedinstvo, zarad razdiobe vlasti, rašta će je sustopiti
    miritano adsko prokletstvo. Ako bi,
    Bože, me prosti, došlo do takve, nemoguće, nakazne šizme i jeresi, tijelo bi postalo okovano ratište dviju
    iskljucanijeh glavuša. Tijelo bi samoubistveno čamilo, kopnilo, ali bi se raspolutalo na dvije mrtve polutice,
    čija bi ne krv poškropila praroditeljskijem grijehom. Jamačno, to bi bilo izumiranje grba sveto-carske race, nenadoknadiv izgub i pogibelj
    gospockoga bijelog soja.
    (Natavit će se!)

  17. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 33. dio

    – Da, – pronicljivo će njegov prozni kolega – u śjeni ovoga visokoga dvoćubaša svi orli izgledaju bijeli, oli
    posijeđeli, i njihove različne trage korotno ucrnjene. Pod ubojnom
    ujed(i)niteljskom krilaticom “Dvojnog Jedinstva u Trojstvu” razmrljavaju, u
    stvari, iznutra razbijaju njihovu nevrnutu
    samcitost, i tovare ni, opet na šiju, nametljive tuđe, stare odnošaje,
    namjesto zbiljnijeh brackih veza.
    Uigranijem ujed(i)niteljskijem i jednoumnijem dijeljenjem i trojenjem
    prigone ne sumanute u smućene vjetrove. Protivno našemu naumu izvode ne na vjetrometinu vjedogonitelja.
    – Pravo zbore – klimu glavom pensionisani oficijer u grackoj bijeloj
    odjeći, su batifokom u ruci, izraženijeh bora, koje očito, mnogo pamte – kada rođena braća fišecima, ognjem i
    drugijem pomoćnijem sredstvima
    udare, jedan na drugog, ugase ognjište
    na rođeno tlo, to se ne zivlje čepanje,
    proganjanje, vatreno pokrštavanje, robijanje, no sveđer rođačko posanje iz iste sise, pamtivjeko ucelovjenje, oslobodilačko sojedinjenje, viševjekovno spasiteljsko vrtanje u normalno stanje. Silovanje zivlju
    rodoskrvno milovanje, a hranjenje mačaka ljudskijem mesom
    bratstveničkijem nesuglasicama.
    Za njig su vješala đečinje ljuljaške u
    krševitijem zabitima . Paljenje kuća, zvjerska umorstva i istraga bez traga samo su rođačko učenje pameti i čišćenje priśećanja. Digne li se glas protiv toga, nasuprot uvredi, potvorenju, poniženju, podložnosti i poricanju sebe,
    inadžijski se drži e se tijem nanosi šteta
    opštesabornom zdogovoru. Janičarski
    bubnjari, priđe svijeg, zabobonje e je
    takvo negodovanje opačina, jere, bogme, ” med za usta i hladna prionja”.
    (Nastavit će se!)

  18. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković 32. dio

    – Imaju nečesov svevišnji konat: “Otac + Sin = Sveti Duh = Jedno Sveto Dvojstvo Trojstva” i novcati, budući
    svenarodni način ujed(i)njenog zdvajanja: “1 + 1 =” – poferma mu, od sveg srca, u stihu, černopurasti povisoči poeta, pa prozno prikanta:
    – Sve što se opire tome gospodnjemu sverukohvatu, kalemskome srašćivanju, dinastičkom
    unijaćenju i haremskom škopljenju
    proglašava se diobom, bolesnijem odpadništvom, gubavijem rastorivanjem, pljuvanjem na sebe, na
    svoj jedini narod i skrnavljenjem višegobog a jednokrunog simbola domovine. Prostački naivno, prividno
    bukom skrivaju da, baš, oni nagrizaju
    bratstvo i druženje. Upravo su oni
    priljubiteljski raskrhači svoje proširene i
    najveće domovine. Imaju osobljive zvučne i vidne pojačivače kojijem
    nadjačavaju i zablješte istinu. Nakončavaju sive dimne signale i odore
    na svrhu njihovoga zbiljnoga nauma.
    U kučine skrivaju svoje potajne rabote,
    kojima prevoznose, baš, ono što
    pridižu svojijem protivnicima. Svekolika
    vještina njihovog nauka je da ino mnijenje izekreću naopačke i podmeću
    zlokobnost. Brljaju i oprljaju kod
    drugijeh uprav ono što je kod njig
    najčistije. Naopačke obrću njihova
    mnijenja i navrću na svoj mlin.
    Neprestalno, ka no papagaji, zvrndaju iste tvrdnje, odrte načerte i načine.
    Jopetuje se oprobani, već užireni, konat po staroj čerti:”Laža često opetovana postaje istinita laž”, a potanko kada su njeni čelni dobošari ugledne perjanice –
    tice selice iz južnijeh atara. To je baš
    svojstvo vještica i vjedogonja: no ovđe je riječ o bijelo-crvenijem.
    (Nastavit će se!)

  19. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković >31. dio

    Zahuktale janičarske čelenke uznemiri hor u pratnji naroda:
    – Udar nađe iskru u kamenu;
    bez njega bi u kam očajala.
    Priprt gromkijem kolom, pripraši starina sa suprotnog boka :
    – Svakojaki čin ima svoj protivčin; pgrješan – pogriješni. Teror rađa otpor,, a pripijanje – samoodvajanje, odricanje; ucjena – razgađanje, bijelo unojaćenje –
    nevjericu; dvopolnost – jalovost.
    U toliko i narodni zbor poveljavaše:
    – Sve priroda snabdijeva oružjem
    protiv neke neobuzdane sile,
    protiv nužde i nedovoljstva.
    Pošlje zborenija starac doda :
    – Radi česa bi samosvojnost duše, sopstveno ćudoređe, samoosvješćivanje kroz normalan razvoj, bracka samcitost bili dušmanski
    razdvoj i razbojište, nesojska dioba, izrodničko omeđavanje, oromanija?
    I braća se , prirodno, bracki odvajaju, svakojaki svojim putem, su svojom fameljom! Nije li, na svrhu, dvoglavost i dvodušnost i njihovo ravnopravno zdvajanje druževnost?! Ni prsti na šaci nijesu isti. Dvoglavo klijanje duša već mirita i njihovu nenarušenu ponasebnost,koja nije, tijem, i kastig,
    čegrst, rat, jabana, rognje, roganje,
    bratoubijanje. To nije hila i prijevars, no
    baštinjenje svojega samozačeća, zametka i ploda, e ga ne bi drugizi prisvojtili, odrodili . Ta čudnovata sorta ne širi śenku na druge, niti je ostalijema
    bilo čim na putu. Vi ste, a ne mi, grobar njihovoga jedinstva. Vi ste božićnijem lubardama uništili sve ideale o njihovom brackom letu.
    (Nastavit će se!)

  20. BUĐONI ☆🇲🇪San o DVOGLAVOM(SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković 30. dio

    – Proročanstvo se obistinilo. Svi smo njegovi jemci. Bijeli dvoglavi oro je njegov znamen, a ne ova ucviljena starica koja je poslata od inovjernika da ne posvađa. Njegova preuzvišenost
    se ražestila kada je čula ove pagane, izrode svetoga plemena. Hote da rasparaju na dvije trupine ono što je
    prirodno, odpamtivjeks, jedno tijelo i
    duša, i da “svoju” sarane “izvsn domovine”. Ti drznici brljaju prađedov-
    ski amanet i osvještanu krvnu osvetu, kojom su se pjanila pokoljenja.
    Namjerno zaogrću, u svijema ni užeženu, vljeru i njegovo blagorodno slupčano rođenje. Ko ne kće da bude naš brat, po krvi, rodu i vjeri, nije za otačastvo. Preostaje mu samo sudnje
    mentovanje: ali s nama, preko nas, pod protokovijem krilom, u jednogrbu domovinu, oli je nje razurnik. To je stari upis, upravo, odricanje od svijeg koi koji prostiru mrzost i inad, među se
    navoštavaju i istoriju majčinsku sraslost orlovah, a ne fermaju ikakvu
    orlovsku srođenost, iskovanu Božijom maljugom.
    Tek što predahnu, ka jedan će, objeručke, njegovi pancirni janičari:
    – Mali čokot jestvuje samo na veljemu. “Mali potok u viši uvire. . .
    Kolijevke kakve bi trebalo, ne imadu sve naše rijeke”. Budite đe je mnozina. Jaki rod, silna domovina! Ko se od nas
    odlučuje, znade se, stari je krvnik, zlotvor i napast općene bracke nesloge; podložnik je jabani i inovjernom robitelju, šljedbenik
    kastiganog čelovođe, pod crnijem
    kukastijem orlom. Ko ne vljeruje u
    dvoglavu amajliju, bit će satrven prokletstvom ratnoga amaneta i spržen
    ognjem načertane mudrosti. Predstoji
    mu božićna istraga. Neće im pomoći nikakvo svezivanje sa našijem
    inovjernijem komšijama i sugrađanima, najvećim i vječitijem neprijateljima
    našega rasnog roda.
    (Nastavit će se!)

  21. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKON) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 29. dio

    UmUmengelje nerazumljivijem naučnim mnijenjem, pjesnik je smoga snage samo da pobodri ostale:
    – Opojao sam raskvašenu knjižnu izbu, a neka drugizi ostalo miritaju
    “za daleka neka pokoljenja”.
    Čim nebeski biljeg pokretom ukaza na svoju prisutnu silu, divovski hor
    uskliknu:
    – Strašno pleme, dokle ćeš spavati?
    Vražja sila odsvud oklopila
    od nevjerna domaćega vraga;
    svoj svojega nikad puštat neće,
    Pormčina nad nama caruje.
    Đavo bijeli sve ne pritiskuje.
    Ne smijemo činit što činimo,
    ne smijemo javit što je javno;
    ko da činit što treba ne znamo.
    da čudno li s glave pogibosmo!
    – Evo iskupa za narocku smutnju!
    uzviknuše nekolicina, vukući iz uskogrle
    pećine, raščerupanu, posijeđelu, krezubu vješticu, sa odrpanijem artijama pod ruku. Doturiše je do
    sudilišta. Iskezi im se i, kao da je nije niko na to nagonio, otkri tajnu svoga
    nauka:
    – Kupimo se na mjedeno guvno,
    niko ne zna do nas đe je ono;
    dogovore krijući činimo
    kakvo ćemo zlo učinit kome.
    Živinom se svakom premećemo.
    Zla mrznome činit ne možemo;
    ako ni je mio ali svojta,
    trag po tragu njegov iskopasmo.
    – Pod prokletu gomilu! – nasrnu na smutljivicu razjareno mnoštvo, koje je kće kamenovati, da je priđe ne skapula
    kršni bojdžija Batrić, sa mudrijem mirenjem:
    – Đe vještice, ako Boga znate?
    Nema toga ni u jednu knjigi;
    to su bapske priče i ludosti;
    nego laže ova babetina,
    ali može nešto drugo biti.
    Počujte mudrost učevnjaka
    koji će vi potanko kaževat,
    – pokaza na već spravljenoga starog svata s napisanom zdravicom.
    (Nastavit će se!)

  22. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM)BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 28.dio

    – Tako je!- složi se, ka dvoredne diple, jedan, nalik na dvojnika prethodnika, kao da su mošnjaci. Bio mu je zastao dah, gotovo se zagrcao, dok je poeta popijevao naslov. Potlje učevnoga i
    uvježbanoga govora svoga mošnjaka, nakonča se na dvorsku karijegu, pa
    zaśekomani:
    – Nakažte i prožen’te grdno e je takva
    sujma oda zlu bjeljegu, ere o tom
    potopu kazuje godopis i Biblija, prastari
    zapisi i naredan pomotrač Halijeve repače. O tome se i javno povijedalo.
    Ne priliči, ionako, utraga poplave i sudnjega dneva, kada se bogojavio
    Dvoglavi mesija. Ne može sije da prionja za njegov osobljivi svijetli, obećani dohod. Nije to dvo(d)ušniku na
    duši, bijela dvodušna vi je vjera, e je
    Babilioizba Vodna jama. Vodna napast
    se očekivala izvana i od jabanaca, a ne
    iznutra i od domaćijeh čeljadi. A ionako
    ovudijer, oko našega starinskoga Guvna i kmenoga Prijestoljs, ima malo sunčanijeg, a mnogo više kišnijeg dana, i čestijeg potopah. Toga radi, ne valja im sve privatit za pravo, jerbo su to
    opačine, ila i pizma bonika. Stiješnjeni u
    ovi kameni kišni jug, pun vonje, udešeni su ovijem podnebljem za razne duševne, a bogme, i tjelesne boljke, pa i oromaniju i orofoboju. Ljevše je, vala,
    više vljerovati ovijem, rukatijem i okatijema, poklisarima, no tijem
    pjesnaricama i naročitijem naklapanjima. O tome se možete avizati i iz turistopisnoga doktorata četovođe ove naše Biblioizbe, koji mu je
    i darivan na Bjelogorskomu sveumništvu, baš, da bi pritekao u
    pomoć u ovakvijem zgodama.
    (Nastavit će se!)

  23. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 27. dio

    – To je poezija. Nauč(e)ni čini izgledaju osvem drugačiji; već su
    pečatani za narod u parohijskom listu.
    Znade se: natop blaga nije, nipošto, u dotok sa nebeskijem predznakom. Za nj su krivi Crnici- argati i njihovi nadziratelji, koji su podumijentu ove
    učevne magaze polučili, mračnom
    provalijom, saadskijem kraškijem
    porticima, ere iz njig neprestano prijeti
    ponorska opasnost. Ovijem zjapećim portunima vični su samo adski
    splavari. Umno blago bi tušte više đavo użeo, da nijesmo, ka dobri znalci
    podzemijeh ćudi,, očekivali vodenu moru, rašta smo i metnuli samo
    probrano biblijsko umništvo na vrh peštere, taman uz aždajine čeljusti. A
    i dočekali smo ga naredni: vaporima smo spašavali ljude, dok su plivali s kljigama u zube. Nijesmo stiskali ćesu, bili iźelice , žalili ni ića ni pića da to, u isti bat, proslavimo i darujemo naše
    zorne ženskinje za zgodno potrefljeni
    ženski marač. Navlastito nijesmo
    žalili trudi, vremena i bremena da u
    pravu uru pronađemo kodžobašu biblijskoga umništva koji se bio neđe
    zaturio da krka i mrks pod debelom
    ladovinom svetoga Dvokrilaša, jerbo se,
    vljere mi paganske, brez njega nije moglo raščivijati ono što je jedna luda i
    ajvan zakutlačio. Jedva smo mu
    nabasali na trag. On je, inko, znaven, počitovan, ka pop naduven, da se iz
    komunice našklapa i naplasti koliko mu gođ treba. No, pravo reći, nije stisnut,
    znao je, ka iztuđega, dijeliti šakom i kapom. Nikoga, zonago, za ovo neće ni
    po prstu zaboljeti. Važno je da je to
    javno pečatano da je pastva to prežvakala, da jesaborno raskukuljeno
    i zamumuljeno i da sve to, napošljetku,
    voda odnese u podzemna korita.
    Takva je naša vedenija. Treba samo znati pepelom se posuti po glavi i
    zakleti se na vljernost Velikome Vođi i njegovoj parti, pa je sve u redu.
    Nadamo se e ćemo i ovi put za našu radnju, kao i dosle, avancati i imati ajtera, kako smo i miritali. Naš iguman
    je i priđe uspio, što nikome nije bastalo, da zbog naličnijeh apokrifa i tarapana
    preśeče stogodno slavno nasljeđe
    Umništva đakona u Prijestolju i da ga prvi zabravi. Setenca za to bila mu je unaprijeđenje u Praviteljstvo komunice.
    I sada važi isti nauk: komunjarci su se samo preraspodijelili i preođenuli.
    (Nastavit će se!)

  24. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU , Sreten Zeković 26. dio

    Kočoperno prelijeće na šljeme Prosvijećenoga poslanstva. Raski ga i
    pod šufit zgnječi Minervinu sovu prije
    no je objelodanjena. Istovari na nj
    izmiješane boje, sa bijelijem prelivom,
    i dreknu blagođejancima da pituraju ikone i manstijere u njihovoj svijetloj boji, i dac, umjesto tamjana, srkaju
    opojne trave. Smireno, zatijem, zamahnu krilima, strese perje, kriknu, vrnu se na ranije mjesto i proteže po nebu. Stiša se, a ispod njegove debele
    śenke nasta tajac. I ne mrdajući, s visine, iz kljunova sasu oganj i grmljavinu preko mora na okolne
    zemlje. Sprži ih i svojom śenkomurami i tamo svoje međaše.
    Podbuhnut od pećinske memle i zadaha moljastijeh knjigah, narod je izmilio iz skloništa. Čamotno se okupio oko Guvna, ka da je u pripovjesti zacijeljiva. Došaptava se u nemoći da rasprede usudni špâg
    kojijem se prede i njihova vunena nošnja. Zaludu su sa sebe stresali gubavu bjelinu inja, navlastiti, primjetnu na crvenijem kapama.
    Potonji naljeze iz peštere poeta š ćitapom u ruci. Popijevao je tek ispojenu pjesnu, podžegnut tarapanama natopljenijeh knjiga,
    ali ga dosadno presrijetaše i prijećaše neka mrsna, jednorukookata prikaza, poklopljena bijelom šubarom od
    śevernoga tuljana. Uspje samo da štije podnaslov “Plivam Nacionalnom magazom sa knjigama u zubima, dok svikolici cvokoću u tjesnijem skapulištima, pod debelom ladovinom dvo(d)ušnika”. Prigušio ga je svojijem reskijem glasom drugi
    zaobljeni notaroš, više resavac i kopirant, u bijelo-crvenom ćentercu
    s bonom šakom u špagu;
    (Nastavit će se!)

  25. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM *SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 25. dio

    Nasta riječanje, zađevica i džangrsanje.
    Svi se davijaju i začangaše. Zbore, a niko ne sluša; državna ispovijest, u
    pomračini visokoga krilaša. Naokolo, svudijer pritisli predstojatelji pečatnje i
    javnijeh nužnika koji navijaju za dvokrilo čudovište , smireno, ali
    zloslutno opruženo iznad svjetine. U prvi mah se činilo da je okrijepilo i
    preporodilo ljudstvo. Držalo ih je u nekom ośećanju straha i istodobne
    sigurnisti zato što je ono sa njima i oni
    na njegovoj bandi. Odjednom, uzbudi ih naglo koletanje optuženijeh mesnatih krila i prodorni krici dvoglavog letećeg džina, koji se spušta i približava narodu. Bijelo paperje je padalo ka zlo vrijeme.
    Mnozina se zbježa u pećinska skloništa, mnoga tek isušena od
    biblijskoga potopa. Pođeko nemoga uljest od buđa staroslavnijeh nabubrelijeh knjigah. Tek se tada moglo slutiti da je i ta poplava
    nacionijeh knjiga bila u znaku dvodušnoga jednoumnika. Trebalo je da se vodom presuši i ono malo
    istorijskoga priśeta, što nije priđe bilo
    isčorotano, da bi što više čeljadi
    pristupilo dvoglavašu. Poradi toga, trebalo je pomanatiti vodopijom sve oko starinskoga Guvna. Bijela nesit se sjati na Svetilište. U zakrvljenijem očima žmirkahu kanđela. Razroki pogled uprla ka visoko uzdignutom spomeniku. Nemuštijem znacima svijema davaše znak da ne pozna tu
    novcatu, unijacku i pagansku gradnju.
    Oštrijem kandžama ščepa iz Svetilišta dva pomodrela groba posvećenijeh grješnika, a svečeve mošti ućera u
    svetilišnu konobu. Grobove uznese
    visoko. Osvetnički razasu drvlje i kamenje na sve bande, a paščadima bači mošti niz visoke litice pjesnikova groba. Spušti se miru tamjana i užegle kraljevske krvi. Vrnu mu se miris
    spaljenijeh kuća. Uz blagoslov postavi išaranu ploču i obnovi stari pomen,
    uz amanet svetilišnijem slugama da je obnove na mjestu srušenoga novog
    spomenika .

  26. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 24. dio

    Zašto bi Crnokljunaš i njegovi šljedbenici vazda morali biti nečiji “mlađi brat”; zašto se moraju držati za nezrele, umobolne, zavisne od drugog;
    da moraju dovijeka imati nekoga
    prokapadura, dadilju, nadziratelja…
    Kao da su invalidi i nedorasli, sebe
    nedostojni. Bjelokljunaš i Bijeli Dvoglavaš liče na bolesno ljubomornu neman: hoće da ne prisvoje, izoluju, izliše iz svega, osim od njih. Toliko ste ne zarazili takvijem premijenjem i
    opredjeljenjem da se i kod nas stvorila bolesna pamet, zajedničko duševno
    oboljenje i zatočenički duh. Ako kažemo da više volimo sebe nego nekoga drugog, pa bio on i “veliki sijamski brat”, kastigano ni se natura e je to mržnja prema tom drugom.
    Ako, sasvijem prirodno, kao što čine svi zreli ljudi, ističemo sopstvene interese,
    na vlastiti račun, unaprijed ni se pripisuje da smo mrzitelji Dvoglavaša, da smo orofobi, da hoćemo da se potucamo od nemila do nedraga, da se
    drugima prodajemo. Ako hoćemo da budemo crni, a ne bijeli, proklinju ne kao bjelomrsce, bjelofobe, izdajice i sl.
    Ako smatramo da imamo svoju ličnost, posebitost, jedinost, da nijesmo neko
    drugi, već ono što jesmo, suprotno
    svijem rezonima se smatramo da smo
    protiv tijeh drugijeh, po poznatom, i ne samo, komunicijaškom, načelu:
    “Ili si naš, ili njihov”, a svoj ne možeš bit; “ili si naš prijatelj, ili njihov neprijatelj”, “ili si naš sijamski brat, ili izdajnički izrod”. Sve je to najobičniji
    prostakluk, nikogovština, u stvari, samo
    nužni bjeloorlovski imenik, metoda i
    sredstvo protiv pružanja bilo kakvoga otpora potpunom pobjeljivanju Crnokljunaša. Jedno je napad, a drugo je obrana; prvijem se gubi, a drugijem
    štiti obraz. Dosta ni je vaše priče da bi skapulali od gladi i od velje tuge, ako bi smo bili svoji na svome, svako pod
    svojijem šljemenom, pod svojim
    šufitom.
    Nije to Božija volja, nego vaša prisila, da vječno budemo ukovani u teškom
    Bijelom Dvoglavašu. Tako nešto znači
    da Bjelokljunaš i Crnokljunaš nijesu
    jednakovažni i da nijesu slobodna braća, nego da su u zajednici silom na
    sramotu, zbog nemoći Crnokljunaša, po poznatomu kolonizatorskom načelu: “Pośeđivanje Crnjaša pomoću njegovoga dobrovoljnog ropstva” –
    iznenadi naki u civilnome odijelu, negđe nasredini između “Bjelendaća”,
    “Crvendaća” i “Zelembaća”.
    (Nastavit će se!)

  27. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU,Sreten Zeković > 23. dio

    Divne Dvocijevke, jadi je ubili! Naliči na onu Dvokočku što svagda razroko motri na dva legla, ka i sam Dvoglavaš;
    zlatna jaja kvoca na oba lijegla, a piliće snosi na svoje prijestolje. Nije škripac u tome: “Ko je za, a ko protiv Bjelokljunaša ili Bijelog Dvoglavaša uopšte”, nego: “Ko je za, a ko protiv njihove posebitosti, prirodne samostalnosti i slobode”. Mi smo ,
    naprosto, za našega Črnjaša, a vi brižite o vašemu Bjelokljunašu.
    Komunicijaci i njihovi prerušene pristaše, mirnodopski sekuritat(e)-
    isti u višeumnijem prilikama, popijevaju
    e su crno-bijelo podvajanje i ratovanje zastarijeli i ništavni, samo zato da bi svoju orlušinsku jednoobraznost i sveukupnost, te svoje prividurstvo,
    proglasili za opšti i rodni interes. Oni su
    apokrifno i protiv istinskoga, ravnopravnog izmirenja Crnokljunaša i
    Bjelokljunaša samo da bi ih oni stalno
    mirili, presuđivali im i bili njohovi
    prokaraduri. Oni odavno zloupotrebljavaju opravdani anticrno-
    košuljizam i sveto rodoljublje kroz
    bratoubilački rat za vlast. Stalno “crne” i
    “bijele” nazivaju izdajicama na osnovu njihovog jednomijenja i kantara svoje parte.
    (Nastavit će se!)

  28. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 22. dio

    Isto sukno, a različne haljine. Primjetni su i ostaci bijele i crne boje na njegovijem krilima, ali uzaludnja je
    rabotacsada tragati, posebito za crnom
    i bijelom bojom u njihovoj jedinstvenoj sivoj boji, koja je, uz to, sva i crvena od
    krvi u komšinskijem razbojištima.
    Tragati za tijem, bilo bi nemoćno vrtanje na pomrlu njegovu evoluciju.
    To je uzaludniji posao koji vodi samo raščerečenju i njegovom bratskom
    samouništenju. Pokušajte samo, pa
    ćete viđeti što ve čeka, kada se nebeska aždaja naijedi. Ili ćete sa nama pod širokom śenkom Dvoglavaša, ili će ve spržit ka no munja. Sa njom nema cile-mile.
    Ili sa njom, pod njezino dobročinstvo, ili pakao, trećega nema. Pospite se pepelom po glavi i urazumite se e će vaš inat od staroga jednovlašća stvoriti najgroznije bezumlje. Čemu čegrst oko
    boja njegovijeh krila?! Pa jeste, to su samo dva krila različitijeh boja. Nije to ništa nepoznato u prinuždenoj prirodnoj evoluciji. Crno ne može da leti bez bijeloga, i prevrnuto. Tek kada se
    usklade suprotne sile oba krila, orao može da leti i da upravlja sobom.
    Mora se priznati da u Dvoglavom Sivonji postoje, doduše, i dvije duše u
    njegovijem glavušama, alisu one
    svezane zajedničkijem pupkom.
    Preko njega duše se ravnoteže po načelu spojenijeh sudova, koje može da izravna, ili da ga iznutra destraga u
    paramparčad. Obije mogućnosti mogu da činodejstvuju samo oni koji
    zauzdavaju obije duše orlaša.
    (Nastavit će se!)

  29. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU), Sreten Zeković > 21. dio

    Na našem tragu je i ovo nebesko orlato
    znamenje. On je vazda bio stožer naše
    jednokupnosti i siguracije. Kruna bez
    istorije je i bez budućnosti, ali je ovđe
    riječ o jednoj sveobuhvatnoj kruni i jedinstvenomu dvoglavašu. Nema
    potrebitosti da se njegove glave
    samostalno istorijski osvješćavaju.
    Jedno je njegova prebijela prošlost, iz našeg rata, kada se i on bió s jabanom
    utaračio protivu nas, suproć zidanja
    nove i drugobojne piramide jednoznačne uprave, a drugo je njezina
    nova utvrda i preobuka,nova kruna, koja barabar brani sve naše komunice.
    Ko mu danas ne služi, izdajnik je svoga roda. I pored njegovijeh zastranjivanja prošlijeh, dvoglavaš nikada nije nikoga
    osvajao, pa od njega nema zebnje nikome poštenome, ko hoće ispod njegove moćne śenke. On je vazda, samo oslobađao i druge kandžama spandžao nasigurno, pod svoje toplo krilo. Oko česa se vi međuse svadite?!
    Nesporno je da su na njemu dvije zasebne glave, ali su obije upravlja jedan, isti centrum. Bila su i dva orla, pa što, pa neka su, ali su sada neraspučivo klepirana u njihovu jednotu.
    (Nastavit će se!)

  30. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 20. dio

    Te krvlju zasmočene međe “branićemo
    svijem raspoloživijem oruđem i oružjem”. Što se u krvi i na nišanu stekne, kao mi u našem ratu za vlast, bez krvi se i ne pušta lako. Našijem i
    vašijem glavama jamčimo te naše
    te(n)kovine. To smo radili pedeset godina (plus ovijeh 30!), pa ćemo i dalje, iako smo vi širokogrudo opuštili
    dizgine da se među se gložite, samoiscrpljujete i, ako treba, iskoljete. Nećemo vi dati da previše dižete glave,
    Možete da se čangrisate, bodete, ratite,
    ali samo dotle dok ne ne ugrozite.
    Mi znademo kako ćemo s vama: po starijem , već pratikovanijem načertima sukobljavanja i našega presuđivanja.
    Ne daj Bože, da se, kojijem, isprave izmirite i okrenete protivu nas..
    Izdajice i okupatorske podrepuše ostaju to što jesu u bilo kojem zemanu.
    Dok smo se mi vojštili sa dušmanima
    našeg naroda, vi ste ih titošili po ovoj
    našoj đedovini. Možete ne pokarati za
    bilo što, pa i da smo mi krivi za svu ovu našu opštu propast, ali ostaje dobro
    djelo da smo mi u odlučnomu boju bili i
    ostali rodoljubi, isko nismo bogoljubi, nako od juče, Zato nećemo izdajnicima
    dati ni da ni sole pamet, a kamo li da ni,
    ti paśi milet, sudi. Pokušajte, pa ćete se naći u neviđenom čudu, da vi neće moći pomoći ni sve bjelosvjetske krivosudije. Neka vi nauk budu naša
    druga bratska razbojišta. Ako bude potrebito, mi ćemo se sami među se,
    kao i do sad, među se čistiti, počistiti
    maridnijem pučevima i drugijem
    marifetlucima, ali će i oni drugi biti naši
    pa makar se u drugu nošnju ođenuli i prerušavali.

  31. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU ,Zeković Sreten > 19. dio

    – To je mudrovanje – sašeće ga, ka
    bracka sablja, otmeni rodoljub u crveno-bijeloj nošnji, pristaša Dvoglavoga Bjelaša, ali iz posebnoga tora, taman uz bok starinske londže.
    – Vilosofsko zanovijetanje, protivno našemu Veljemu Rodu!
    – Zagrmlje njegov istomišljenik, ali
    vlastodržavne parte, koji je, na pošljetku, shvatio da su bijelo-zeleni
    dovoljno nakostriješeni i uzaludnje
    navojšteni među se, pa nastavi da im popuje i da jedne i druge miri, umjereno
    potapće po ramenu, a ujedno ih toljagama po modrijem prstima:
    – Niko nauku ne može zapriječit da istražuje prabudućnost, svijest o
    dvojnosti Dvoglavaša, o njegovijem
    dušama, sitnijem razlikama, No, vljeru
    vi našu dajemo, nikojako nećemo uzde
    popuštati ovijem bastadurima da čereče od rođenja oraslu bližnjad. Još
    manje ćemo im dopuštiti da skrnave i
    skarede amblem Velike Matice, koja je
    postala još jača, veća, najveća u našem
    novomu ratu u kome smo sve pretvorili u nezatarabljene komunice. Rekoh , da
    nauka može nesputano tragati i vrsti u ramu rodnijeh, rođačkijeh i svetijeh
    mefmđa, ali ni makac dalje.
    (Nastavit će se!)

  32. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM ( SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 18. dio

    , nego o njegovom tijelu o tvari.
    Sličnost klija u razliku raste u inačicu, ova ćetâ u protivnost i u međusobnerati, a zri, proz drugobivstvo, u posebito i zasebito biće. To je nauk samorađanja života.
    Bonost i kastig nastaju, ka u ovi slučaj,
    ako sopstvo ne raskuje sebe iz drugo-
    bića, pa zakržljala prednja i svoja dvojnost ne dopušta biću da razbije
    ljušturu. Tad ostaje nejač u čvrstomu,
    prokaradurskomu i, na izgled , očinskom koštacu, koji mu ljubomorno bolijesno ne dâ da oprhne, ćeperne,
    najjačâ i da bude svoj. Zaogrće se
    smutnjom prvotnoga bračnog
    krunisanja silovitog, starješinskoga posluha i providurske (duše, brige, ajterske gospocke općenosti i
    sužanjstvene nedozrelosti. Zakržljavaju
    oboje u hermafroditsko rodoskrvno
    nedonošče, koje, dovijeka, ostaje śeni i zaśenku ranije i, u okove, nanovo
    klepirane rodne i unijatske drugotnosti,
    sve do ništarobe. Ostaje dovijeka vezan, nesamostalan, fizički i duševni
    bogalj koji ne može da opstane bez dotoka nasušnoga hljeba iz svoga
    dvojnika. Smetnulo se s uma da je Crnokljunaš tušte vijekova ranije,
    u mnogo crnjijem prilikama, visinski sam samcat kružio nebom iznad
    crnih planina.
    (Nastavit će se!)

  33. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 17. dio

    S vrhu svega, nema zavajkada sebi jednake jednote, pa ni drugote.
    – Tijelo stenje pod silom duševnom,
    koleblju se duše u tijelu.
    – prostruji složno hor čiji reski odjek mnozina na jedvite jade uspje samo da poprati. Nakon maloga uzdaha, zgodno se nakantari, uz sam skup kadija, mudrac iz družbe “Zeleni”. Prokontao je da je došla potonja ura da prozbori nešto, poslije dugogodnoga ućutkivanja i šklempanja.
    – Dvije glave su samo izraz dvosuštnoga Orla. One su samo izvanjski znak njegove dvije duše, a one
    totem naša dva različna pretka, dva našljeđa, i tradicije. Kao vjernici i bogoslovi, trebalo bi da naša bijela braća više brinu o dušama, nego

  34. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 16. dio

    Trenutačni uzmak i tajac iskoristi
    predstojatelj “neopredijeljenijeh”.
    Dž. Istupi na dohvat Guvna i naučitelj-
    ski podviknu:
    – Jedna glava-jedna duša ; dvije glave
    dvije duše su jednom drobušinom, koja ih opslužuje nasušnom ‘ranom.
    Stasavajuć, duša Crnokljunaša izrasta samcita, nepodvojiva, kočoperna. Čim
    koporne i okopirne neka od njih, poglavito, još neusklađenog Crnokljunaša, vrgne se u nju dvoumljenje, ośećanje stiješnjenoga kolana, posebice, pod predumišljajem da se i malo uvrgao u svoj staroslavni
    soj. Neodvisno o svemu, uputovano je upitavanje: da li duša, ozivajući se u svom dvojstvu, najedno bistri svoju
    prvotnu sušastvenost i posebitost u
    dvoliku, drugačici. U predupljenoj tvarnoj ukovanosti, koji zivlju istost, i u duše je pamet ućerana i dobro
    utuvljena preko Mater-ice. Moraju,
    doduše, bit složne, nalične, ako neće da se samosurgumišu, ali ne i osvem iste.
    Nije lice što i naličje. Naličnost nije
    istost, već nepunostima drugost,
    različnost. Nepunost istosti je
    različnost, Nema punog jednačenja ni
    razlike. Duša se ne može dvojiti, mrtivi, ni zbrajati, još manje, protegnuti u (jedno) višu, a kamo li, u dvojenosti
    poistovjetiti. U različitom i mnogolikom
    je njihova istost, jastvo, jedinost i
    prevrnuto. Njezina samcitost i
    nepovrnutost ravna je svijem ostalim.
    isto takvijem dušama. Samo u tome srodne i istorodne, jere samo kao
    sopstvene mogu, u poštivanomu odnošaju, upoznati sebe u drugačicama, druge u sebi, na
    podumjenti samostalnosti.
    Osamostaljivanje je, ujedno, i oslobođenje, a razgraničavanje viši hod
    novog rastarabljenja.
    (Nastavit će se !)

      • Tako ti je to moj druškane Kole, pa se to Tebi sviđalo , oli , ne sviđalo!
        Drndanje u narodu !
        Crna Gora je ovo, ili bi Ti nešto drugo!?!

          • Ok, Kole, o tome i pišem, zar ne
            kapiraš?
            Juge nema, ostade kao emotivna
            teritorija, Crna Gora je Naša,
            bez bjelaških i pastvenih zadribandi – ma kojih !

  35. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković 15. dio

    Međutijem, kada su dva oka u glavi u
    zavadi, znači da je došlo do nekoga zla i pokraćenja u očnjemu vidu, na priliku,
    diplooplije. To je bonost kada se vide dvojne (duple) lentre, nalik slušanju dvojnice ili ti dvojnijeh dipli. Neuki kažu i razrokost ili gledanje svakog oka za sebe, iz svoga ćoška, za svoj ajter, prihvatanje različnijeh očnih
    (predupljenijeh) polja, očikruga, kao da
    njima vedemišu, sačuvaj Bože, dva
    centruma; kao da jedna glava, ili isto tijelo, ima dva različita očna opažaja.
    Ako je ova smutljiva kavga dva oka u glavi očno oboljenje, za koje ne pomagaju nikojake očajle, onda se ono može izvidati samo melemnijem etnogenezičkim raspolućenjem ovijeh sijamčadi.
    – Samo zaludnji smutljivci, posljedovatelji nadrljanijeh sekularizatora, hote da zavade očnji vid
    dvoglavi. Smeta tijem pozelenjelijem
    raskoljnicima što se ova dva naraskopčiva orla gledaju kao rođena braća. Njihove oči primaju sve kao jedno, kiklopsko, navlastito, kada đelju jedan isti, pozamašni načert i bjelokrug – ijetko upade gledni narodnjački rapsod, sa guslama o ranenu, lambrelom o vratu i narockom bokolom s utisnutijem žigom na glavi, ne bi li mu rasijao pažnju i prekinuo ga u ovomu ośetljivomu vilozofiranju.
    – Ako vaš i naš sudnji dvokrilaš nije razrok, ono mu je, zanago, pala bijela na oči, te sve, vazda, vidi u jednoj istoj,
    bijeloj boji, a samo nazire njezine
    śenke. Bilo mu milo ili ne, žnam samo
    to da ni ovi nebeski Dvoglavaš nije ni
    najmanje tališan. Ne sluti ni na dobro –
    uzvrati mu, bez izvoljenja, kao iz praćke, teke toliko da ne ostane na
    njegovu, naki “Zeleni”, kojega su, dojakašno, zvali “ni vino ni voda”.
    (Nastavit će se !)……..

  36. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 14. dio

    Njegov pomošnik se poprimiče Veljemu Guvnu i pośeti narod.
    – Za kojega Kralja i koju Otadžbinu
    popijevate? Je l’ za onoga “od prva”, ili za onoga trećevjenčanoga koji i vjeru
    ćaše promijenit e bi se njegovom krunom okitio? Je li onu Kraljevinu
    planinsko-pomorsku su tisućugodištnom povijesnicom, ili za onu koja se po zlu zapamti sa domaćom napašću, domaćijem zlom u
    okovima uz pomoć bjelosvjetske armade!?
    Praveć se da sve ovo ne čuju, sudnici su među se drndali, nadšaptavali, inadski se podsmijevali i cinično
    podbadali usklike i napjeve u bijelom oboru.
    Dok je duralo ovo bojovničko popijevanje, tanko i glasovito, beśednik je na prečac umuča. Počekâ da se
    kliktanja i klikovanja stanjaju, poispravi se, te pošljedova :
    – Iako se u toj dvoglavoj tjelesini, možda, izmiješala jedna, ranorodna krv i bijela žuč, Desovaca, na ovijem našim
    prostorima nikada nije bilo da svoju
    tragu i prezime kažujemo po majci,
    ujakovićima i odivama. Mada je ova
    Dvoglava trbušina pričešćena
    železnom vjerom, njezina dvoglava čula razroko avizavaju svijet, već i po
    prirodnom puškometu glava i polju upijanja draži. Ne viđeste li e su im se, od teške stege, razrokala i dva oka u glavi, a kamo li njigovi farovni parovi.
    Ko ih je i šta ih je to među se zavadilo,
    ako su, kako kažu, jedna ista familija, dvije spupčene posestrime. Jerbo, ako
    nije posrijedi kakva opaka bolijest, dva
    oka u glavi se šeću ka jedno, ne bilo primjenjeno, ka džinovsko: njihov
    upravitelj je jedno (isto) središte; centrum je u jednoj glavi, imadu iste
    (jednakovaktne) trzaje; po nuždi, iste očajle, lentraju dvije jednorodne slike,
    koje se u usredištenom popamtitelju
    ujd(i)njavaju u jedan ćošak motrenja, u jedno gledanje, jednokupni diživljaj.
    (nastavit će se!)

  37. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 13. dio

    No priroda za sve ima lijeka; jača je od svega i od presvijetle i preosvještene krune i žezla koji pobratimi ovu bliznad.
    Ona sve snabdijeva oružjem protiv
    neobuzdane sile. Duša i duh su
    nerazdrobljivi, nepokorni, nedvojeni.
    Nikada ne znate što misle i ośećaju.
    Eto, vidite i sami, glavuše im nijesu srasle,baš, zato što su u njig dvije, neopetovane i jastvene duše. Brez njig
    bi srasle (u jednu). No, tada, već, ne bi bio dvoglava, carska, no obična orlušina ili ti vrana, čavki.
    – Aferim! – pofermavali su mu jedni.
    – Amin! – podbadali su popovi, ka proza zube.
    – Ua! Bruka i sramota! Dolje pljuvači svojega roda! Dolje izdajice Cara Silnoga i Kralja Priljubitelja svijeh naših
    plemena. Za Kralja i Otadžbinu, za naš
    sveti dvoglavi oltar! – prionuli su drugizi sa nespremnoga boka.
    – Paśi pogani! Prokleta neka je
    krštena nekrst, jenovjerni janičari! Vi, a ne mi, otirete i odričete svoje Majke,
    svoga otačastva, svoje otečastvene
    crkve, domaćega Crnjaša. Vi ste, ođe,
    tunake, a ne tamo, rođeni. Vaši preci,
    đedovi i prađedovi su ovđe rođeni, na ovom rođenom, rodnomu tlu. Oni i vi ste stasavali i stvarali desetinu vjekova
    sopstvenu istoriju, spupčenu u ovu, tu,
    iskonskom sijamstvu krševite, planinske prirode i ljudi. To je vaša i
    naša suštastvena istina: Mi smo Crnjaši. Sve ostalo je samo lažljiva i
    slatkopitna mudrolija zaradi vlastoljublja koje dohodi i prihodi vlast,
    mast i čast – nadgornja se naki iz
    “zelenoga tabora”.
    ( nastavit će se! )

  38. Aranđelu, tu sam rođen i velim Tebi sikter > nesoju nikogovićki!
    Ti si lupež u CG, sa hordom svojom,
    pročita Buđonijeve ćitade, pa će ti biti chiaro, vergonjo !

  39. BUĐONI ☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU), Sreten Zeković > 12. dio

    Na božić u zajednici prikolju jednoga
    krnka, akada se osamostale, u svojijem fameljama, svaki dimi po jednoga.
    Vi to nazivate čerečenje prirodnog
    čudočina – dvoglavog svetog totema.
    Đavolja je to neka rabota, podrobno zaumljena u istočnijem carskim
    načertima, urotama i prevarama. Što se crnim zadoji đavolom, zaklinje mu se dovijeka! Manji potok u veći uvire, ako mu je predase i podase, ali i tada nosi svoja mrsilišta. Carskijem žezlom
    klepirani oraj, što je nego sužanj,koji, ipak, snuje da okove raskuje. Kažete da Crnjaš ne može bez Bjelaša; da bi sićušan bio žertva tuđinskijeh grabljivica. Kao da se u težijem i crnjijem prilikama nije visio iznad svojijeh Crnih Planina. Zanago je
    obrnuto; Bjelonja ne može bez Crnjaša, brez njegovijeh svijetlih predjela,
    sunčanijeh obala, morskijeh valova i
    pazarišta. Poradi toga je tako bracki
    priljubio, da se ne bi od njega otrgao.
    Može Crnjaš bez Bjelonje, ali ne može
    od njega i iz njegovoga gvozdenoga zagrljaja. U koštacu se najbolje i
    bratime.
    ( nastavit će se !)

  40. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 11. dio

    Glasovito načelo njegovoga preobraženija je: “Sve i svuda – nadlećuje Bjelokljunaš”. Nije za čudo što ni se sada sve pričinja naopako,
    jerbo to uzimamo kao gotovo, posebito, odvajkada, prirodom, vljerom i Bogom dato, kao njegova istinska i prava
    priroda. Sada bečimo sve naopačke, kao u mračnoj kamari, kao lik predmeta na mrežnjači oka; kao da Crnokljunaš
    sve korijeni i srka iz Bjelokljunaša.
    Ispije mu krv i pretoći u svoju, pripije
    mu nutrinu, dušu ljubomorno priljubi i prisvoji, zasječe i preśeće u žilama
    rastenje, onda sve osobljivo i vlaštito lelečete kao zakržljalo, zamrlo,
    postarinjeno. Potrebito je razabirati ono što je pomrlo i prestarilo od onoga što je neprirodno uzeto i pripojeno drugome; ono što je zakričom utučeno uglavu i zglave potiskivano oli
    preśećeno u zdravom razviću. Viđite tek što zlođelju u našijem učilištima.
    Naučitelji i njihovi nadziratelji vrše glasovni zlodjej nad našom đecom.
    Đake prinuždavaju da dvoje i čereče ona slova i glasove koje smo iz majčine sise isisali, iz naše posne prirode i ustalasane povjesnice posrkali. To mesarsko śećivo komadanje našega izgovornoga sklopa rade kako bi jedan dali Bjelašu a drugi Crnjašu, ili samo prvome. Ere, ovo što ni je oteto i otuđeno, nazivljete
    nepostoj(a)nijem i starinskijem.
    Za pravilo svoju ludost izabrasmo. Uškopite ne i uštavite, a onadar ni
    prigovarate e smo zaostali, poseljačeni i da oćemo da potenčimo ono što je većma davno zakržljalo. Odrođenost postaje, tobožnja, prirodna ili ti Božija
    srođenost, što više, prirođenost, jednojajčana urođenost i sveto
    nasljeđe. Od štokavaca načinješte
    štakavce.Prirodnu črmežnju za
    sopstvenošću i samostalnošću urnebesno začangate kao bezbožničko
    seciranje i razbratništvo. Prirodne i
    istorijske kiljane držite za kastigane
    kontumace pomeđu Bjelokljunaša i
    Crnokljunaša. Poradi toga ni vazdan
    klikćete sljubavlju: “Svi Bijelonjoni u
    jednoj torini” i “Crnjaš objedinitelj – jedna (ista) Sveta Obitelj”. To popujete,
    iako se dobro znade e se i rođena braća prirodno i sasma obično razdvajaju iz jedne obitelji da bi što bolje i brackije živjeli.

  41. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 10. dio

    Beśednik se otrže, isprsi i upameti :
    – Jedno tijelo, izgleda, ali su dvije glave, sa sanosvojtnijem dušama. Tijela su im skalemljena, ukovana, no glave nijesu mogle, ni povth svijeh mađija, ljekovitijeh trava, žučljivih i
    krvavijeh melema i mesarskijeh rezova.
    Prirodni su ostatak dva organski
    skovana bića, vidimi biljeg o nemoći
    jednokupno sojedinjenja. Trajno
    prosočavaju unutrašnju i vanjsku, zemnu udvojenost, nedovoljstvo i
    nepunost. Navi čas ste načuli da u
    nji’ovoj dvojnici, odvojenijem strunama,
    dtruje drečeći glasovi črez dva kljuna,
    koji dvostruko rane bambekastu, ali bonu tjelesinu. Razaborate li nesuglasoje u njihovijem izgovorima i koletanju krila. Ona Crnokljuns glava ne kažuje kao što znake dava; i obrnuto; njezino znaci se ne ravnaju s glasovima. Ne naliči li to na nas; ne date ni da slavimo ka što glasovimo.
    PPandurskine ćerate da glasujemo
    onako kako ste ni vi naslovili. Ne date ni da štijemo kao što glasovimo, ni da
    slovimo kao što zborimo. To je dokaz da je jedna glava i duša u njoj stiješnjena u jednokupnomu dvoglavašu, ma koliko bio otutašan.
    Zamjećujete li da je oni su crnijem kljunom i korotnom dušom rapavijega
    poja. Stasitiji je i i uzdignutoga krila.
    Starinskiji je od onoga sa bijelijem kljunom i napadom ćudi. Reklo bi se, po zajedničkom grbu, e je nekada bilo prevrnuto: Crnokljunaš je prvačio,
    predvodio i udarao damare onome Bjelokljunašu. Međutijem, podavno su izvrnuli uloge. Bjelokljunaš je preuzeo sve počasti, prednosti i prvijenstvo Crnokljunaša, čak, i njegov slovar.
    Svrhu toga, sve je prisvojio, sebi upriličio. Napošljetku ga uškopi i posvoji ka no blizanca. Zatreš mu ime, krunu, tragu, jezik, vljeru, slavu , a onadar ih bijelijem krštenjem preimentuješ. Vještačkijem probirom istrgneš mu rasnost, a zatijem ga
    činopričiniš u najrasniji crnokljunasti
    totem bijeloga soja. Zato mu je kljun
    i okukastio.
    (nastavit će se !)

  42. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 9. dio

    Dolje nevjero! Ne dajte, braćo, ovijema izrodima da ni smućuju gospocko jato, naše starinske utvrde. To su raskrhači carske zaruke, razvrgači rasne porodnosti i prabudućnosti, skarednjaci sveštenoga totema i kulta našijeh slavnijeh prađedova. Ove iźelice su
    pljuvale na svoj narod i na naše
    Božanstvo, našu svetu amajliju i amanet koji ne drži na okupu i srkamo ma snagu u ovijem smućenijem i zavjereničkim vremenima – praktikano je protelalio jedan u janičarskoj opremi, koji, po običaju, ne kće da se imenuje.
    – Bojite se razdora; pravcu, žango, ne mož’te umučat, silom na sramotu. Puštite pile u kučine, pa nek se onaodi.
    Dajte čoeku, naśe pogani, da zbori, a ne da ga davijom i opačinama surgumišete, – istrže se, nenadano, iz
    punijeh ustah čojčici, pravoj banici i
    speemenici u utegnutoj narodnoj nošnji, pomagajući glagoljašu da se otme iz zmijelokijeh ruku.

  43. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 8. dio

    – Znadem, ali će ne kastigat kao
    nepravovjernike i uskovjernike. Otlučiće ne od Majke Crkve i bačiti anatemu na sve nas – oštija pop sada mnogo učevnije.
    – Zašto bi, pope, to činjela od nas naša istovjerna braća i Bogomolja. Sve
    je priroda snabdjela s nečesovijem oružjem protiv nužde. Bog je svakome dao glavu, da njome autokefalno misli i upravlja. Sve vedemije naše vljere su
    samostojne, te im ne smeta da budu
    iste vjere i u jednosti pravovjerja. To samo ne dopušta ova bijela vljera i crkva Dvobiljegaša, koju no je i njizina Majka u staromu zemanu proklela, pa ona za to ne haje, iako joj se grdno to
    osveti razuranjem veljega carstva i u
    odlučnomu boju. Odista je prevrnuto: ako ne budemo imali svoju glavu, onda ne samo da nijesmo dobrovoljni i slobodni članovi jednoumne Majke, nego će ne naćerati da se od ñje potpuno odridimo, da je doživljavamo kao jabansku, tirjansku. Pošto se ljudi i iz inada jabane, može se strefiti, ne dao Bog, i da vljeru promjenimo, hoćah reći, da se povrnemo u nekadanju. Oćemo li
    tada biti jeres i sekta ili inovjernici? –
    iznenadi isto čangrizalo sve sijelaše.

  44. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 7 dio

    Jalova su riječanja izvan javnoga guvna i dogleda pečatnoga nadzirateljstva; njig vjetar nosi ka pljevu – viknu ćosavi
    čovečuljak mačijih očiju, kojega, teke što zinu, izdigoše na poprište da
    bobonji. – Nadodaću na mnijenje o jednomu tijelu i duši Dvobiljegaša, kako ne, ali brine e mu glavuše nijesu urasle
    (u jednu). Usudan, žalosan i opasan je, zanago, čin da nemaju jednu, no dvije
    glave, koje, ne bilo primjenjeno, nose i dvije duše. Prisutna je i opasnost za njeg i za nas, e su se, u njezinim
    prosijedijem krgama zažegli tokovi raskrsnog duševnoga oklopa; dva mnijenja o sebi, o dvije pośedničke
    samcitosti. Može bit, e se u tijem glavama bude i priśet na žrtvovanje zarad gospockogs i carskoga
    zbratimljenja i krvavoga vjenčanja.
    Može li mu ispiljiti još koja glavušina,
    ako se ugovi i prisvoji koju kruni više?
    – Tako je, i već nikako! – gotovo zdušno poferma svjetins. Nečesovi

    nečemurni pop promrmlja, ka da prekađuje:
    – Tebe se ovo, ka, ne dopade pope? –
    pokara ga pošprdno neki posljedovatelj
    “Zelembaća”.
    – Sviđe, vljere mi, u te kako; jel Bog dà, ali mi, obeštano zvanije nalaže
    odanost jedinstvu vljere i duše ovoga
    nebeskoga Bjelaša. Sem toga, i ovo
    mirskoprosvještenije je sumljeno i
    opasno – otpopova pop.
    – Ne boj se, oče; rašu ti niko neće raspasat, u inoriju i duhovna đela turat.
    Vljera je ista u obije duše. I naši su
    vjerski glavari, u znak Crnjaša, u narodna vojevanja, jataganima
    pričešćivali inovjerne, a Bogami, i istovjerne i domaće tirjane. A tirjan je
    tirjn svijeh i vaskoje vjere bio – još glasnije će zanovijetalo, e bi što dalje čuli.
    (nastavit će se!)…….

  45. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 6. dio1

    Od doseljenja su u svojijem zasebitim staništima bivali samostalni. Bivahu i
    krvni dušmani. Združivali su se samo
    protivu općenoga krvnika. Prvi su od
    Gr(č)koga Gospodara osamostalili Crnjaš, koji je u sedamdesetina goda
    držao pod sobom Bijelonju . Zatijem je
    Bjelonja podvlašćeno Crnjaša oko
    stotinu i sedamdesetina goda, pripijajući ga uzase bojnom, imovinskom, vjerskom i duhovnom
    prisilom koja se takođe zove ne-manja
    pravda ognjem i mačem. Kada se
    rastrže kruna Bjelonje, Crnjaš se, opet,
    s veljom radišću odvoji i osamostali.
    Tada ga njegovi Vidari iscijeliše.
    U boj na Košenom Polju nije ni obrtao, a kamo li da je dodio. Ima je kada pristići da kće, jere su u ti boj sustigli i oni mnogo duljega puta od njega, pa i
    drugovjernici. Ima je tada Crnjaš i
    njegovi Vidari prešnijeg posla. Slao je
    povelje na sve bande i pohodio od
    Dubrave do Bojane rijeke.Raspad
    Bjelonjinoga carstva jedva je dočekao
    kao gospocko, narodnosno, narodno i svojinsko osamostaljivanje i oslobođenje. No, ponovo njihovo
    jed(i)njenje bilo je, zanago, krvavo
    zbratimljenje na prevaru, mito, hilu i silu.Tada je Bijeli ucrno zavio Crnoga,
    grabeći mu sve njegovo: ime, krst,
    prošlost, korijen, samosvojnost.
    Zato su se gospocke izreke:
    prisajedinjenje, pripajanje, nasilničko
    priljubljenje, prisvajalje, osvajanje, opsijedanje, proširenje i nalični uvriježili ko znaci domaćega zlotvorstva, zatočenja, rodnoga tutorstva, bratskoga tirjanstva, vrnute negdanje
    slavne uglave. Čak i da su oba orla istoga śemena, jednojajna bliznad,
    da su takvi zasijani Božjom promišlju, tisućgodna njihova razlić – na povjest,
    čegrlhivost i buntovnost Crnjaša jamči mu njegovu samoglavost i različnost.
    Ni organika ne daje za pravo onijema koji oće da ih poluči na osnovu njihovoga, tobože, istoga prajajeta.
    Neodvisno od arheorganskiga pirijekla tica iz gmižadi, preko arheopteriksa, tice, navlaštito, krševito orao, nikojako
    nijesu srodni i nalučni nekadanjim džinovskijem puzavcima – ijetko otpozdravi “Zelembaćev” mošnjak.
    ( nastavit će se !) ……….

  46. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 5. dio

    – Tašta, de, nije polu mrk, polu bijel, ali
    Mrko-Bijeli oraj?
    – doskoči mu neko iz tarapane.
    – Bivahu takvi, ali je mrka strana, uprav Mrkač posijeđeo od Bjelonje
    neobuzdanijem kljucanjem sa prastarijem tupuzom, koji ih melemno ugna u jedno tijelo i zatrije bijelom vljerom. Raskrite, u kučine vljeru, crkovnost, vedemiju i rod, mantiju i topuz, rane i melem, lasno ćete poznati njiovu različnost i samcitost – “Zelembać”, očito ljubezan što mu je pružena ikakva zgoda e se oglasi, pa
    privrši:
    – Naki i drže e je to jedan. Bijelo Crni
    oraj, jednoga tijela i duše, a mrčni pričin ko znak vajkadne korote za za nesrećnijem raspolućenjem. Žalost bi još veća, jerbo topuzom razdvojeni
    Crnjaš kasno stiže u odsudni boj na
    Pokošenomu Polju za svetu vljeru i
    česni rod. Od tad je stalno čeznuo da se vrne u svoje prirodno sijamstvo.
    Privršenjem viševjekovne samotovane borbe za opstanak u Crnijem Planinama i za vaskrsenije Bijeloga orla, ponovo se u krvi ujed(i)niše zaslugom Bjelaša. Poradi toga, vrtanje u sijamsku ćud slave kao dan svoga novog carskog rođenja i sohed(i)njenja.
    (Nastavit će se) ……

  47. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 4. dio

    Našemu uzrujanom snivaču (duhaču)
    namah se učini da je pročelni lik krilaša
    prepozna u u malom na razvalinama silnog carstva, na mračnoj ploči u Mrčevjem manastijeru, mrkijem kapama, korotnijem mantijama, nošnji Kar-vitezova i u odzrcaju Crne Rijeke.
    Utrnu mu zatamnjelo priśećanje čim ga
    zarepaše očima namrgođeni otačastvenici. Nečesova čegrst, doušnjavanje i preturanje žbira umuknuše čim se zači mdurac druge fele.
    – Vaistinu, sije je u ovijem blizancima osvem barabar, tjelesno i krvno ujedinjeno, bez nasilnosti, prirodno
    srođeno. Po bjeljegu, boji i koroti
    pomjanulo bi se esu jednovljerni.
    Simvol su rodnoga jednačenja, stare neraspučivosti, naravne slivenosti
    svijeh dijelaka, prađedovskoga pologa,
    sablje i krstaša. Toga radi, suviše je
    tolkovati o istijem orlovima, jere je vas jedan, eda neobičan. On je naš jedini i
    pravi Bog. U posluhu smo njegove
    “bijele vjere” i bogomoljne vedemije.
    – Mora se proženuti – privati njegov
    plemenik – e je pokraćena jamačnost o
    njegovoj pratragi. Može bit, e su priđe
    bila dva: Planinski Crnjaš i Ravničarski Bjelaš; dopušta se tušte predmijenja ko e treba ujemčit. No, ono što je tvrđa to je e su , dubljijem pripajanjem, urasli u prilagođenu jednotu, kao i vaskoliko živo, u neprestalnoj borbi suproć
    nedovoljstvu u mitranskoj, i mačenosnoj zemnoj stravi. Zlatnijem
    sindžijerom je užežen njihov organsko-
    krvni kalem, nakađen svetijem tamjanom, osvještan hajdučkom liturđijom. Iz njeg blista životvorni plam, koji svagđer nahodi ovozemnu vremenost i predjelnost, parohijsko
    pomirovljenje – samosilni razdor krvi, roda, grbs i oltara.
    – Ne čekajuć da dopre do kamenoga poda, opuči, kao iz veljega levora, neki
    bambekasti šumar:
    – Morate prvo raščivijat praprti i šljedovat trag po tragu, pâs po pâsu, ne bi li dosegli do ovdašnjega obličja.
    Trag lozu vodi. Ne žnamo ni od česovijeh su inačica i žilišta, a pogađamo e su istoga. Nijesu, žanago, odvajkada taki bili; prvi su bili, dosle,
    samotnja kova.

  48. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 3. dio

    Taman što džagadur Batrić dokrajči,
    dičeć se eje u sudnjoj uri probran za glasnosnivača narodnoga nadanja i preporoda, iznovice u jedan bat ,
    demonski odjeknu horski poj:
    – Je li instikt ali duhovni vođa,
    ovđe ljucko zapire poznanje!
    Je li javje od sna smućenije?
    Gleda majmun sebe u zrcalo
    Zemlja stenje, a nebesa ćute!
    Nad nama se nebo zatvorilo,
    Oro ni je sunce zastupio
    Odrodi se plahi i lakomi;
    med za usta i hladna prionja!
    Dok se tanjalo pojsko eho, neznana ljuckpvina skide kapu, diže glavu k nebu i zaleleka iz svega mozga:
    – Hvala Bogu, velike žalosti,
    što ne snađe danas iznenada!
    Oh do Boga, aoh dovijrka,
    da čudno li s glave pogibosmo!
    Epsko kantarenje raspolożenja malko okravi stravu. U sijasetu se pak, naču i mudračka raspra o opojanomu čudu.
    – Nalik je uvećanoj pomrloj pratici,
    učevno zvana arheopteriks, preponoga člena od gmižadi ka ticama. Po prilici se, kano dvopolni feniks, rodoskrvno iskopiljio iz potonjega, isto takp,
    presvisloga, carskog zlatnoga lijegla.
    Riječ je o poznatome činu prirode – nerazdvojnijem sijamskim blizancima –
    rođenjem okovanijem bijelim orlovima; dva vascata kopiljana, skopčanijeh tjelesah, zasijana iz prvovjenčanijeh mudag, dovijeka zbratimljeno oplođens i oprašena u istorodnoj Mater-ici; runjavijem carskim resom iskopiljeni,
    zadojeni jednijem sisama; su dba krila, dvije noge i dvije glave, sustopičnoga bučnoga hoda, mirskoga pohoda i uzleta. Dojdi, vaistinu, iz pređepotopnoga doba, ali valjano vaskrsava, vazda, iz drugačijega vakta.
    Ukazanije je prabudućnosti i tožerstvenog ratnog namirenja pigibeljnoga izguba. Crna śen Bijeloga
    Dvokrilaša je nepresušna korota za tijem izgubom. Tu nji’ovu duševnu veličinu svudijer pametaju naši marveni duševidari.
    Dvoglava silina utvrdi ovo učevno proročenje mrdanjem pomrčine i su dva jednaka, ali rogata krika, a sunčeva korona načini oko nje đavolji bljelozeleni oreol, koji joj je, ozdolj,
    ponuđa stravičnu uzvišenost.
    ( nastavlja se)…..

  49. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU, Sreten Zeković > 2. dio

    Iznebuha, ka iz uskovitlanoga vihora i vrtložne promaje, opominjući se nakani nevidimi silni hor:
    -Jel istina e ovo ovako,
    al ne oči sopstvene varaju?
    Je li ovo pričin uprave
    kojoj tajnu postić ne možemo?
    Il je đavo ili su mađije
    ili nešto gore od oboje
    stalno rati vrhovnoga vožda prati.
    Ova zloslutna sujma, još više, podezvija zabezeknuti sabor, koji se, gotovo nagonski, zbo u čoporne čete, u obliku mjesečevijeh mijenah, oko Veljega Guvna, naličnog starinskomu sudilištvu. U sparenoj(dvo)nošnji banuše neka čeljad u čelo podgorskoga sijela. Ličila su na nabasanu gvardiju kadijs u iščekivanome sudaniju. Ojunačeni,
    po sred iskupa, u ladovini moćne śene, pojahu :
    – Bože dragi, svijetla praznika!
    Kako su se duše prađedovske
    nad narodom danas uzvijsle:
    igraju se ka bijela jata,
    kako jata bjelih labudovs.
    -Glêdan kokot, samo zagrcnuto kukuriče! – dobaci naki iz silesije.
    Potlje zastidnjega i promuklog pljesks, ove čeone perjanice navijački isturiše zornogs vojvodu Batrića, ne bi li ugata
    bjelojavlje dvoglavoga znamenja.
    Udimajući užegli tamjan Dvokrilaša,
    Batrić proćuka :
    – Ja sam snio, šti nijesam nigda,
    milo mi je, za moje oružje:
    noćas na san Obilić preleće
    preko ravnijeh Polja Bjelogora
    na bijela hata, ka na vilu
    Oh, divan li, Bože dragi, bješe!
    – Đe zlo probija, otle ne izbija; najjače opeče oganj koji se ne vidi, a najdublje reže sablja iz potaje ! – pridade raniji
    glas iz mnozine.
    (nataviće se)………

  50. BUĐONI☆🇲🇪SAN O DVOGLAVOM (SIJAMSKOM) BIJELOM ORLU , Sreten Zeković > 1. dio

    Blagodarim onijema koji se poznadu u ovi san, čije je javno naličje slučajno, ka u općenome snoviđenju, jerbo se ne razabira: “Je li javje od sna smućenije?”

    Vas smoren upregnutijem mnijenjem o manatijem knjigama, u tvrdoj crno-bijeloj zabradi “za mladež”, o sve(to)skupnome gospockom jatu, šljeglo na višegrbo, a jednokruno śljeme, zahrka je dubokijem prasnom.
    Što ga je usnulog više obhrvljavala., to se san više rasklupčavao, a java u njemu odgođeno događala. Po krčanju i potmulom jecanju, pođekad se avizavalo da ga je pritisnula teška mora snoviđenja, navlaštito, proročnoga i
    poročnoga potomstva.
    Ušika se u čudovišnomu, može bit, polu javnomu snu, na kliskijem kuljanima Ada i javje. Slike su mu toliko pečatne, da se ne razabiraju snoviđene od adskijeh i javnih kučina. San ubrađen javom; javni san u snu, odpriđe sanjani.
    Prikaza mu se čudovišni Dvoglavi (sijamski) bijeli orao, koji je iz visine, natkrilio i zamračio, podavno ucrnjene, mračne gore; ka da je natureno nečesovo nećudno pomračenije.
    Mrvičasto su izgledali ljuđi i atari u zahlađeloj śeni teškijeh krilah.
    Narod se zbi u guku i ytori. Iz ćoška ga je motrio nemušto i pobožno. Zebe od
    mnijenja da je neradeći postao jemac za strašno sudenije. Śenja e je nemili rukostavnik u neviđenome čudu i
    neznavenom sudnjem biljegu. Smućeno mu se pričini, u vržlastijem i
    vižljastijem lentrama, e je usred razurene gorske Šparte.
    Prestravljeni milet je zvrja, mrmlja, varda, umalo, pretura, u ciku i pisku.
    Ljudstvo se krstilo i prizivalo “Boga”, kliktalo, klikovalo, na indivin bauljalo od
    straha. Otresitiji su se, pak, glaskali, no
    su rojanjem i davijom umučani. Neki,
    većma u dvonošnji, molili su seuzdignute glave i ruku prema prikazanom nebeskom čudu, onako, nasred ledine, ka da su u samome
    Božijem hramu. U vrtoglavom zanosu, padli su ničice, na koljena, potpuno mu se predajući, kao da su mrski inovjernici. Razdirahu svoje haljine i
    sami sebe izgreboše. Pođeko ośeće uho, nos, prst, ruku, nogu; neki , čak
    rasporiše i utrobu drugijeh i svojih pristaša. Priklaše se među se, a krv i tijelo podniješe kao žrtvu Nebeskome
    Dvoglavašu po određenome slijedu, običaju i kultu. Drugi poitaše u Bogojavljeno Svetilište da se pomole i zahvale Bogu za poslati, obećani znak.
    ( nastavlja se….)

  51. Dežuloviću i prirepci S. za rugu vam je osveštavanje vode i vodice a ne spominjete “čuvene vidilice” sa Međugorja koje “razgovaraju” sa Gospom za pinezi, već 36.000-ti put (pa ti vidi kolika im je zarada).

    • Aranđele kaurinski sine, ne blebeći
      ođen ko kaka babetina!
      Ne prolaze ti priče mitrašu i priprdu .
      Tvoje stado iz brloga Morače jako
      smrdi i apa se “čuje” po portama
      pa niko bez gas maski ne misli ni blizu pasat. Ovi vodokotlić ne može
      crkvenoj bagri ni obraz oprat, treba
      manige na hodrante mećat i svu
      usmrđelu goveđu marvu dobro oprat i izribati bruškinima, recimo sa vatrogasnih cistijerni, kada šizite na
      Miholjskoj Prevlaci !

      • Xermesu, orso, vrni se u tvoju nahiju, medj’ katunsku raju i da slusas crnogorskiog spahiju jer i tako ovdje nimalo ne pripadas.

        • Dobro ve je Buđoni rastresà.
          Obojica sikter iz CG, niste za suživot , brlog ste smrdljivi
          Aranđele, Ti i Bokelj – fali vi
          ‘arambaša Ljuta.
          Čitajte Marka Miljanova .
          “Branite” li Prevlaku?
          Mogla bi se desiti “blokada” iste?
          Pomoći će vi blitvari i žabari !?!
          xa, xa, xa – koja smijurija, koliko
          tukaca i tovara sa tregerima !

          • Bravo Xermesu, pišeš i misliš latinicom, a smiješ se ćirilicom!
            Pravi si jugović, tako treba sa stavroforovom klikom.

          • Xermesu dođošu nema ti ništa od “siktera” mi nijesmo u Crnoj Gori nego u Boki Kotorskoj!!!!

  52. Sjajno si ih poškropio.
    Bravo i hvala Skali za ovaj tekst što ga je prenjela.
    Samo da ne krenu da osveštavaju svetom vodicom Boku ,nego na Prevlaci Miholjskoj nema vodokotlića, tamo u more pišaju.

  53. Bravo Borise.
    Evo još jedan dokaz da su crnogorci Srbi… uvozimo 40miliona litara flasirane vode iz Srbije dok cg fabrike vode propadaju….Amfilohije je direktni krivac jer odbija da osvesta vodu koja se proizvede u CG jer su vlasnici fabrika vode tajkuni dukljanski…..Miraš je osvestao vode Votergrup Suza”, “Lipovo Akva Monta”, “Gorska” “Akva Bjanka “”Diva-Eko-Per” prije par godina i sve otišlo u pm….od tada ga ne zovu…
    Amin!

  54. Nemam neku posebnu impresiju na ovaj tekst.
    Trebalo bi objaviti mnoge druge, stare tekstove ovog genijalnog covjeka da shvate neki koliko je u onom nevoljnom ratu imao mu..a da pise o svom okruzenju.

  55. Mi u boga ne vjerujemo!
    Vodokotlići ispiraju merdaria, a
    ovo piš-karalo mozgove lakovjernih, možda uz amin mantijaša !

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.