Dubravka Jovanović: Ne budimo kao korona

6
Dubravka Jovanović

Vrijeme je straha, opasnosti, nemira, neizvjesnosti, ali i dobrote, požrtvovanosti, solidarnosti, nesebičnosti, jednom riječju ljudskosti.

Zdrava kolektivna svijest i mudrost mogu donijeti pobjedu i zaustaviti ovu muku što se širi kao zla trava.

I dok posmatram zlatne boje  lišća jeseni ove i ljekovite biljke, što po zakonima prirode i ovoga samatanoga vremena opada i vene, razmišljam da u ovom nevremenu i muci moramo biti bolji i pravedniji. Svima prijatniji i najzad, sami sebi lakši.

Moramo se zagledati u sebe, zaviriti dublje u svoju unutrašnjost i režentati (isprati) svoju nedovoljno čistu savjest, neđe zaboravljenu, potisnutu, ili da ne budem preoštra, najavu loše misli, pogrešne procjene, uvrede, mržnje ili gnijeva.

Da ne budemo kao korona.

Sudbonosne greške jače su od bolesti, vremenskih nepogoda i nesreća.

Kao da ne osjećamo često da život ima kraj i kao da je u tom neznanju toliko naših pogrešnih shvatanja, grjehova i grešaka, a onda i vidljivih i nevidljivih katastrofa.

Surlaš je jeo i pojeo palme.

Guba crna, mušice, pojele su agrum. Neka “medena”, ljepljiva kiša kapala je na zemlju, cvat i ljude prošlog ljeta.

Sve je to bio senj, znak pored naših brzih životnih puteva sa kojih se nijesmo imali vremena ni osvrnuti.

Kada se dese sudbonosni trenuci u matici života, onda nam ipak sat uspori.

Baš kao ovih dana, kad je tišina zaustavila životni tok, a muka ušla u domove i ljudske oči.

Moralni, hrabri, vrijedni, plemeniti, nesebični, razboriti ljudi emituju energiju, pronalaze “travu od koje manje boli”.

Malodušni, plitkoumni, samoživi, plašljivi i u zlim vremenima ne mogu i ne umiju dalje od sebe, malih, nedovršenih.

Poznajem neke od njih.

Oni ni slobodu ni ljepotu, a kamoli muku i teška vremena ne umiju dostojno nositi.

Oni i tada, iz svoje nezdrave potrebe da pakoste, da se izruguju, vrijeđaju i da tako jadni i slabi puštaju crnilo svojih slabosti, i fizički ponajmanje ljudima liče.

Ne treba dugo da im se uhvati pogled od kojeg nelagoda krene, a lice im  bez lica ni sjenku nema da zaigra.

Mržnja se izlije iz njih i zasjeni razum.

Takvi, nikakvi su neukrotivi i u ovo vrijeme borbe sa višom silom neočekivanom.

I zamislite, izmile, izbauljaju.

I oni se oglase u nekim svojim prostorima što zaudaraju na buđ uma.

Oni misle da imaju nešto da nam kažu i, što je još gore, da će se čuti to njihovo.

Osramoćeni u očima ljudi, reći ću im da za njih nema ni zračka utjehe.

Podlog smijeha stisnutog u ramenima, ti što se onako sitno i samozadovoljno keziš, jer ništa veliko ne znaš, u stvari, reći ću ti da koroni ličiš.

Za sreću, ja umijem da se okrenem na drugu bandu i da u duboke oči dugo gledam i pronađem radost.

Svjetlost ljudskog lica pobijediće svaki virus.

Ostanimo doma da, kada izađemo, sve oči prijatelja budu putokaz suncu do novog istoka.

Dubravka Jovanović

6 KOMENTARI

  1. Sipa ispušta svoje crnilo da se zaaskira i pobjegne.
    Al kad je uhvatimo, nema boljeg rižota.
    Poješćeemo vas mali ljudi, sve u slast.
    I bićemo jači , nego ikada. A vas neće biti
    Hvala Dubravka. Predivno

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.