Gornič-sakriveni dragulj u sjenci Lovćena

2
Stara arhitektura na Gorniču i dvije bistijerne na području Gorniča

Pišu: Master menadž. Božidar Proročić, stručni saradnik  i Ana Uskoković, biolog

Četvrtak, prvi april 2021. godine, sunce nas miluje svojim proljećnim zracima dok se krećemo vijugavim putem od Lovćenske ulice na Cetinju ka NP ,,Lovćen”.  Na samo tri kilometra sa desne strane krak puta nas vodi prema drevnom zaseoku Gornič koji pripada plemenu Bajice. Ovaj mali zaseok nastanjuju dva bratstva: Martinovići i Borilovići. Sakriveni dragulj u sjenci Lovćena čuva brojne istorijske, ali i životne priče one stare Crne Gore. U geografskom smislu ovo pleme je na istoku oivičeno nizom visova, koji ga odvajaju od Riječke Nahije i među kojima su i Granica i Vrtijeljka. Na sjeveru su: najprije najviša tačka zaravni Čekanja na samom putu za Kotor, pa zatim dalje na istoku visovi Ruda Glava, Sredanova Lazina i Košarice kao međa prema Ćeklićima. A na zapadu uglavnom razvođe preko Lovćena i preko visova na jugu od njega (među njima i Treštenik) odvaja ovo pleme od Njeguša. Na jugu granica prema Boki Kotorskoj ide sve preko visokih planinskih vrhova. U plemenu za koje se kaže da je predstavnik državotvornog crnogorskog naroda, rodilo se mnogo pametara, vladika, vojskovođa, junaka, heroja. U znamenitoj kući Martinovića, rođene su majke svetorodne dinastije Petrović, sv. Petra i kralja Nikole, a po nekim podacima i vladike Danila, rodonačelnika dinastije.

Porodično gazdinstvo Martinovića i stara porodična kuća Martinovića

Istorija ovog plemena izuzetno je bogata, povezana kako prostorno tako i rodbinski. Iz ovog bratstva je i vitez Vuk Borilović, o kojem pjeva Petar II Petrović Njegoš u svom besmrtnom  „Gorskom vijencu“, ali i Visarion Borilović-Bajica mitropolit. O istoriji Martinovića i Borilovića pisali su neki od najznačajnjih istoričara, putopisaca, geografa i lingvista. U toj plejadi poznatih navešćemo samo dio njih  ( ,,Stara Crna Gora“ Jovana Erdeljanovića, Dimitrije Milaković ,,Istorija Crne Gore“, Pančevo, 1889, Stojan Novaković, ,,Vizantijske titule“, Beograd, 1908, „Enciklopedija Jugoslavije“ Tom I, A-Bock, Zagreb, MCMLV, dr Niko S. Martinović: „Valtazar Bogišić i istorija kodifikacije crnogorskog imovinskog prava“, Cetinje, 1958, Božidar Šekularac „Dukljansko-zetske povelje“ Titograd, 1987, Živković, Dragoje: ,,Istorija Crnogorskog naroda“, Cetinje, 1992,  Pavel Apolonovič Rovinski u svojoj „Etnografiji Crne Gore“ izdanje Podgorica, 1998, „Strana odlikovanja u Crnoj Gori“ Cetinje, 2005, ,,Martinovići- ogranak Dragovići“, iz 2006, Novak Adžić u svom djelu ,,Borci za nezavisnu Crnu Goru.“ „Istorijski leksikon Crne Gore“, Podgorica, 2006 Mnoge podatke objavio je i prezentovao prof. dr Srđa Martinović u „Istorijskim zapisima“ kao i u svojim autorskim knjigama.

Sa desna na lijevo. Božidar Proročić, Đuro Borilović, i Vučko Borilović na Gorniču, sa desna na lijevo Nebojša-Neno Martinović, Nikola-Mili Martinović i Božidar Proročić

Našim vozilom stižemo u selo Gornič koje krase brojne stare kuće sagrađene od klesanog kamena kao i one novijeg datuma. Na obližnjim pašnjacima slobodno pasu goveda dok je na drugom kraju sela uljanik pčela čije se zujanje čuje u daljini dok nas opija smirenost i tišina prirode. Na obližnjem proplanku mještanin čisti svoj posjed od korova. Gornič krase mnogobrojni dolovi i doci. Na njima primjećujemo jagorčevinu (lat. Primula vulgaris), zatim dvolisni procjepak, (lat. Scilla bifolia), apeninsku šumaricu (lat. Anemone apennina), ledinjak (lat. Ficaria verna). Stižemo pred porodično gazdinstvo uglednog domaćina i privrednika Nikole-Milija Martinovića. Toplu  dobrodišlicu nam žele sinovi Saša i Nebojša koji nam kažu da se njihov otac upravo sprema da  traktorom uzore i obradi jednu od mnogobrojnih njiva. Odlaze da ga pozovu da razgovara sa nama. Sjedimo na terasi nove kuće dok  u pozadini nje stoji ,,sakrivena“ stara kuća. Po njenoj arhitekturi i masivnosti vidi se da su preci imućno živjeli. Pred nama se pruža prelijep panoramski pogled na čitavi zaseok. Prilazi nam Nikola-Mili Martinović, vedrog duha i izuzetne fizičke ali i mentalne vitalnosti, pozdravlja se sa nama i započinjemo razgovor. Govori nam o svom đedu Nikoli-Niku Dragovom Martinoviću čije ime sa ponosom i on nosi: ,, Još u vremenu kralja Nikole I Petrovića bili smo imućna i poznata porodica u kojoj se puno radilo. Sijala se raž, pšenica, kukuruz, sadio se kupus, ali ne i krtola koja se gajila na samoj planini. Naše domaćinstvo je držalo sitnu stoku i goveda a kako su gotovo svi pašnjaci bili obrađeni brao se list za prihranu stoke tokom zime. U takvom okruženju rodila su se dva sina i četri kćerke. Ostalo je zapisano da je povremeno Nikola I Petrović neke od gostiju sa dvora na konak slao u našu kuću na  čast. Zimi su u našoj kući organizovane igranke i sijela jer smo dobro živjeli.“ Nikola-Mili Martinović je odrastao u porodici oca Jovana i majke Čehinje – Hermine Jakubec koja je odgojila četri sina i četiri ćerke. Jovana su životni i sudbinski putevi vodili od Vršca, Zaječara, do Tuzle đe je upoznao svoju životnu saputnicu Herminu. Kako je Jovan bio član vojne muzike tako je često  mijenjao i mjesto službovanja. U Tuzli upoznaje svoju životnu saputnicu Čehinju Herminu sa kojom se 1928. godine vjenčava u Tuzli, a kao lijepo svjedočanstvo sklopljenog braka svjedoči nam požutjela fotografija sa vjenčanja i sa mladencima u kočijama, ali i u automobilima tog vremena, kao i jedan od svadbenih darova njenog oca Alojza – ručno rađeni mlinac za kafu sa inicijalima i gravurom rađen filigranskom rukom starog majstora.

POVRATAK NA CETINJE

Mijenjale su se državna uređenja i politički sistemi. Jovan se vraća sa Herminom na Cetinje i u svoje rodno selo. Početak  II svjetskog rata ga je zatekao u prilično složenim društvenim i političkim okolnostima. Martinovići su bili svi redom antifašisti i borci za Crnu Goru. Jovan se početkom 1943. godine pridružuje NOP-u, zajedno sa brojnim plemenicima i rođacima daje svoj doprinos oslobađanju Cetinja. Na Gorniču je podignut i spomenik prvoborcima i herojima  Svetozaru Nikovu, Baju Milovu i Mirašu Nikovu Martinoviću  koji su junački prolili krv za Crnu Goru. Dvadeset sedmog novembra 1944. godine, u tek oslobođenom Cetinju, oglasilo se radio Cetinje vijestima i izvještajima sa ratišta, na kome su vođene žestoke borbe za konačno oslobođenje cijele zemlje. Tada Jovan često nastupa uživo sa orkestrom na tek formiranom radiju Cetinju. Početkom 1949. godine  Radio se seli u Titograd, kada Jovan odlazi u zasluženu penziju.

Vjenčanje Jovana Martinovića i Čehinje Hermine Jakubec u Tuzli 1928

Nikola-Mili Martinović pamti od svog ranog djetinjstva kako su primorke karavanskim putem od Budve, Maina, Grblja išle palninarskom stazom Majstori-Treštenik-Ćošino guvno-Uba-Anđelija-Mainsko ždrijelo-Gornič-Cetinje. Vrijedne primorke su nosile grožđe, smokve i druge svoje proizvode. Cetinjski pazar je bio značajan, a kako se nije imalo novca primorke su svoje proizvode mijenjale za krtolu. Taj karavanski put je trajao do 70-ih godina prošlog vijeka kada je zamro a o njemu ostala ova lijepa priča. U daljem toku razgovora nam ističe da je voda zlato značila. Svaka kuća je imala bistijernu. Govori nam imena toponima: Manovo ždrijelo, Rožac, Kruška, Manov do, Tremošev do, Uba, Brčki do, Srđev do (planina), Kadijina glavica, Gradska glavica. U razgovoru nam ističe da se stoka nije mogla gajiti u Bajicama ni na Gorniču već se čuvala na planini većim dijelom godine. Svaka kuća je imala konja ili dva i na karu su vrijedne planinke često ručno (sjekirom) brana drva odvozili na Cetinje i prodavali lokalnom stanovništvu. Sa žaljenjem za tim teškim ali i časnim vremenima kada je riječ bila švršća od kamena priča nam naš sagovornik. Pokazuje nam rukom prema lokalitetu Vranja greda đe je po legendi izbijala rijeka Cetina koja je iščezla u XVII vijeku  promijenivši svoj površinski tok i nestala u nekom od nebrojenih ponora.

Svoj časni životni put i karijeru Nikola-Mili Martinović je počeo u EI ,,Obod“ đe je bio  jedan od vrsnih majstora. Želja za rodnim Gorničem bila je uvijek jaka. Prvi počeci nijesu bili laki, ali ovaj neumorni neimar gradio je svoj put uspjeha i stabilnosti na svom ognjištu. Iz te ljubavi nastalo je prvenstveno porodično gazdinstvo a sada jedna od najuspješnih kompanija u Crnoj Gori koja nosi ime ,,Gornič“ koja je prepoznata po najkvalitetnjim suhomesnatim proizvodima koji krase trpeze mnogobrojnih porodica u Crnoj Gori. Kao vrijedan domaćin godinama je ulagao Nikola-Mili Martinović u obnavljanje i održavanje puta na Gorniču čineći dobro i sebi ali i svim mještanima. Kao darovit majstor mnoge od pomoćnih mašina je prepravljao shodno iskustvu i osposobio ih za širu namjenu. Kod njega je karakteristična ,,češka“ crta preciznosti. U toku svoje dosadašnje karijere pored supruge Stanke rođene (Kuzman) koja je nesebično posvećena porodici i domaćinstva tu su velika podrška sinovi Saša i Nebojša ali i unučad: Andrija, Jovan, Jelena, Mare i Anica. Svi daju svoj nesebičan doprinos poslovima svako na svoj način što predstavlja sliku jedne harmonične porodične posvećenosti. Sinovi i unučad nijesu zaboravili i dio svoje ,,češke“ genetike pa sa pažnjom, humanošću i posvećenošću obiđu redovno časne sestre iz franjevačkog samostana Sv. Antuna Padovanskog na Cetinju. Takođe je prepoznat njihov humanizam prema građanima Cetinja ali i Prijestonici.  Pred naš odlazak nam pokazuje bušotinu za vodu na dubini od 300 metara, ali vode nema. Voda je zlato u u ovim ,,žednim“ kraškim krajevima. Gostoprimstvo je jedan od najljepših reprezenata ove porodice u što smo se i mi sami uvjerili. Za sami kraj Nikola-Mili Martinović šalje poučnu poruku mladima u kojoj kaže: ,,Planina je za borce, koliko ste spremni da se borite i da date sebe planini i ona će vam dati onaj najbolji dio sebe.“ Pozdravismo se sa svim članovima porodice Martinović čiji primjer sloge, rada i poštovanja služi kao uzor i primjer drugima da se samo zajedničkim snagama stiže do cilja. A oni su taj cilj i tu misiju prema rodnom kraju odavno ispunili.

ŽIVOTNE BORBE BORILOVIĆA

Krenuli smo prema domaćinstvu Đura i Vuka Borilovića koje smo zatekli u pripremnim radovima na svom posjedu. Njihove kuće su na samom ulazu u Gornič, lijepo uređene i opremljene. Životnu priču nam priča Đuro Dušanov Borilović dok ga sinovac Vuk pažljivo, sa puno poštovanja, sluša. Đed Đuro se doselio iz Brajanova kraja (Bajice) početkom XX vijeka neđe oko 1917. godine. Bila su to teška vremena, svaki pedalj zemlje ali i šume se čuvao. Nažalost, đed je rano umro a porodica se morala boriti za napredak. Život nije bio lak i trebalo je puno odricanja da porodica đeda Đura, čije ime nosi, stvori bolje uslove za život ali i za opstanak. Otac mu Dušan je takođe mlad umro. On je bio ratni vojni invalid koji je po ratu radio u tadašnjem ,,Monopolu duvana“ , dok je majka Rose (rođena Čavor) dočekala duboku starost. „Gornič je imao tu ,,prednost“ da je bio blizu grada. Moja majka Rose je odgojila nas četvoro đece, pored mene i brata mi Svetozara-Sveta, i sestre Radmilu i Senku. Ona je bila žena borac koja je svaki dan nosila mlijeko ,,na pogođeno“ porodicama na Cetinju, pored mlijeka išla je na trgovinu na tada čuveni Riječki Pazar“, ističe Đuro. Trebalo je porodicu izvesti na pravi put. Đuro Borilović je rođen 1948. godine. Kao dječak pamti da prve posleratne generacije nijesu radile ni u industriji ni u privredi Cetinja, već da su bile posvećene selu. Tek kasnije generacije počeće da rade u industriji, ali i pored toga niko nije napuštao svoje posjede na selu. Kao djeca su vrijedno radili i pomagali u svim poslovima oko domaćinstva. Pamti starije mještane koji su čuvali stoku. Svaka je kuća imala svoj udio u planini i tamo napasala svoja stada. Brao se list i sakupljala kostrika za prehranu stoke tokom dugih zimskih mjeseci. Planinke su preko Gorniča i Ševrlje na svojim maskama odnosile tovare drva. U ljetnim mjesecima su bile velike suše pa su žene išle za vodu čak na Ivanovim Koritima ili na vodu Vignjicu. Jedan od teških poslova  koje Đuro pamti  je odlazak u jame snježanice đe su se vrijedne planinke na konop spuštale da vade led koji se prodavao na Cetinju. Jedna od tih jama snježanica mu je ostala u sjećanju i zove se Troglava. Majka je bila izuzetna domaćica, a kako kuće nijesu imale rashladne uređaje (frižidere) svježe meso koje bi majka donosila bi se dan ili dva čuvalo na konop u bistijerne u mraku i vlažnosti.

Bistijerna koju je Đuro Borilović sa 19 godina sam iskopao i sazidao, jagorčevina (lat

Kada su počeli mještani da rade u industriji na Cetinju, tada se osjetio već neki boljitak i napredak. Đuro je osnovnu školu završio u Bajicama a potom gimnaziju na Cetinju. Kako je kraj bio bezvodan jedno ljeto je sam sa samo 19 godina starosti iskopao bistijernu koju je sazidao. Ta prelijepa bistijerna krasi kuće Borilovića i govori o borbi čovjeka i kamena i želji da se život majci Rosi olakša. Kasnije je Đuro završio Višu tehničku školu u Beogradu i bio dugogodišnji službenik industrije modne obuče ,,Košuta“ na Cetinju i to punih 25 godina, a 10 godina je radio u preduzeću ,,Bar-Si“  u Baru đe je i živio. Iako je puno putovao po svijetu zbog specifičnosti posla, nikada nije napuštao svoj rodni kraj, uvijek mu se sa željom i ljubavlju vraćao. Dok pažljivo slušam njegovu životnu priču shvatam da je Đuro rano na sebe preuzeo ulogu domaćina, vodio brigu o sestrama Senki i Radmili, majci i bratu Svetozaru-Svetu. Sestre Senka i Radmila radile su u trgovini a rođeni brat Svetozar-Sveto Borilović, rodio se 1950. Godine,  završio je školu učenika u privredi. Radio je u industriji modne obuće ,,Košuta“ i umro je vrlo mlad sa svega 43 godine starosti. Njegova djeca: sinovi Boškoi Vuk i ćerka Aleksandra imali su ukupno zajedno 11 godina starosti kada su ostali bez oca. Nesebično su stric Đuro ali i tetke Radmila i Senka pomagali da Svetovu djecu izvedu na pravi put. Porodična sloga je ono što krasi ovu porodicu. Naš kolega Vuk je službenik NP ,,Lovćen“,     Boško – pomorski oficir a sestra Aleksandra uspješna supruga i majka. Đuro Borilović, iako je već prošao sedmu deceniju života, govori nam da najljepšu magiju ima svoj rodni kraj. Iako je u životu više od dvjesta puta bio u inostranstvu niđe se nije osjećao tako lijepo kao na rodnom ognjištu. A sa godinama vas rodni kraj i rodno ognjište sve više pozivaju da se vratite. Đurove ćerke Tatjana Borilović-Stamenković i Natasa Borilović-Mirković su poznati doktori opšte medicine i stomatologije. Kroz priču Đura Borilovića doživjeli smo jedan segment porodične istorije ali i života na Gorniču. Magija planine i ovih sakrivenih dragulja prirode poput Gorniča je nešto što djeluje na oko posmatrača kao magnet. Tokom daljeg razgovora upitali smo Đura da nam nabroji toponime ovog područja a to su: Ševrlja, Radina, Jasike, Ratov krš, Glavica, Srđeva aluga, Šporet, Šaruljin brijeg, Velje prisoje, Bućenele, Za krst, Goveđa rupa, Pod Manovo ždrijelo. Kada sam ga za sam kraj razgovora upitao šta je to što bi poručio mladim ljudima Đuro Borilović mi je odgovorio: ,,Bez obrazovanja i bez rada nema uspjeha.“ Vuk Borilović je naslijedio ljubav prema Gorrniču i mjestu đe je njegov otac prvi put otvorio oči. Zavolio je planinu i od ranog djetinstva mu je u srcu. Ljubav prema Lovćenu pokazao je i na taj način što je jedan od odgovornih službenika NP ,,Lovćen.“ Vrijeme našeg odlaska se bližilo kraju, upitao sam ga da mi svojim riječima opiše Gornič. Vuk Borilović mi je odgovorio: ,,Moj zavičaj je moja tvrđava, moj topli dom, moje utočište, čujem i vidim poznate mi tonove, opijaju me mirisi i dok živim i dok me ima, imaće i njega u meni, i na javi i u snovima čuvaću u svakom kamenu svu ispisanu istoriju koja je često i gorkom suzom optočena… “ Sa ovim lijepim razmišljanjem i sa puno toplih utisaka otišli smo u kasnim popodnevnim satima sa Gorniča. Pamtićemo ovaj dan i sačuvati od zaborava jedan dio istorije, a na Lovćenu je svaki pedalj istorija.

Apeninska šumarica (lat. Anemone apennina) i dvolisni procjepak, (lat. Scilla bifolia)
Ledinjak (lat. Ficaria verna)
Spomenik prvoborcima na Gorniču palim za slobodu

2 KOMENTARI

  1. Ade de đetiću, svako bratstvo imađaše svojih velikana, a evo vidimo i raznijeh ćutuka ima, zar ne !
    Mani sr plemensje pameti i pametovanja u 21. vijeku !
    Brbljivci uno i svašta zbore, a pametari sve u par riječi ……

Leave a Reply to Mićun Bracanović Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].