Hroničar zapadnjačko-istočnog divana

0
sa književne večeri

Sa književne večeri Zuvdije Hodžića

sa književne večeri

Zuvdija Hodžić, povjesničar ljudskih sudbina često ne vjeruje u to što je pisao jer ima osjećaj da kroz njega to neko drugi piše.

Dešavaju se neke čudne mistične stvari u procesu stvaralaštva, pa se pisac pita da li je to derviška tradicija sa kojom su njegovi raskinuli uoči Drugog svjetskog rata i od derviša mistika prihvatili komunizam i postali najžešći partizani.

Hodžić osjeća kao da duguje svojim precima i kao da treba nešto da im vrati, a što je to nije ni sam siguran.

To što su mu diktirali on je unosio u svoje knjige i njegov opus je sav posvećen tom derviškom svijetu kroz sudbine njegovih predaka.

Zanimljivo je da sve što je izmislio i izmaštao  se obistinilo ispalo, a što god je doživio nije valjalo, kazao je kotorskoj publici Zuvdija Hodžić na sinoćnjoj književnoj večeri koju je organizovao Kulturni centar “Nikola Đurković” – Gradska biblioteka i čitaonica.

Pozdravljajući pisca i publiku književnik Obrad Pavlović je rekao da dok je iščitavao Hodžićev roman “Davidova  Zvijezda“ vraćajući se brojnim, očaravajućim fragmentima, prisjećao  monumentalnih civilizacijskih osobenosti, na kojima jedna ovakva knjiga nastaje i opstaje.
Poput Aleksandrije, grad mira, Bagdad je sagrađen za tri godine. Opkoljavale su ga vode dvaju rijeka – Tigra i Eufrata, a kao i Aleksandrija bio je ispresijecan  brojnim kanalima, zbog čega je svaki bogatiji stasnovnik grada u svojoj štali morao da ima neku tovarnu životinju, a na kanalu čamac.

Aleksandrija je bila pravougaoni, a Bagdad kružni grad, a u središtu tog savršenog kruga nalazile su se Džamija i kalifova palata. Istorija je zapamtila tri velika carstva: Aleksandrovo, Rimsko i Muslimansko, koje je sezalo od obala Inda do Pirineja. 800. godine živjela su dva legendarna vladara, Karlo veliki i Harun Al Rašid. Nikada ni prije ni poslije na istoku i na zapadu nijesu postojala dva tako moćna i mudra vladara. Književnik  Zuvdija Hodžić je rođen neđe po sredini između ova dva civilizacijska fokusa. Dokučio je akademik da je smisao jezika u  u prevođenju, obogaćivanju i razvijanju, a to se najbolje postiže upravo knjigama.

Eho davnih vremena, koja sežu do ovovremenih dešavanja, stvorila su u Zuvdijinom romanu svojevrsnu odu civilizaciji, koja se prožima i uzajamno obogaćuje. Svakom svojom stranicom, bilo da govori o dalekim zemljama svojih hodočašća,  bilo da hodočasti dubokim korjenima zavičaja.

“Nekako sam oduvijek vjerovao da dobra literatura kvalitet duguje dobrim žarištima”, kazao je Pavlović.

Mirtski realizam karakteristika je i osobenost Hodžićevog književnog promišljanja i on u samom naslovu po riječima profesorice Maje Grgurović sadrži oksimoron, pa ono što je mitsko ne može biti ono što je realno, ali u tom oksimoronu ima i sličnosti.

Istorija, fikcija, realnost, stvarnost pa imaginacija i mašta sve ono što pisac može da posjeduje kada piše neko književno djelo.

Ono što je posebno interesantno je da osim što bi roman “Davidova zvijezda“ svrstali u mitski realizam mogo biti i lirski postmodernizam.

To zapravo znači da je postmodernistička i kompozicija i narativna struktura romana, drugostepeno modelovana stvarnost, dakle ne ono što je zaista stvarnost, već ono što pisac misli da bi mogla da bude ili on to samo želi negdje i podsvjesno.

Arapska književnost  koja nudi mnogo toga je poslužila mnogim piscima u komponovanju nekog romana u smislu intertekstualnosti, podvukla je Grgurovićeva.

U Bagdadu  se nalazi bajka i sam istok je bajka. Impresivno je kako je Hodžić povezao Bagdad, Prokletije pa Gusinje.

Na pitanje kako je povezao te dvije tačke na svijetu pisac je odgovorio: “A što sam drugo mogao da radim u Gusinju nego da maštam”.

Moto romana je citat iz Mahabharate „Svo je nebo bilo osvijetljeno kada je ona letjela po njemu“, istakla je Grgurovićeva.

Zuvdija je kako sam ističe, imao sreću da se rodi u mjestu koje je idealno za pisanje, koje je na raskršću puteva u kojem su stoljećima prispijevali karavani čija su odredišta bili Dubrovnik, Solun,Stambol, Peć, Prizren. Sa tim karavanima su stizale i priče koje su palile maštu ljudi.

Hodžić je dio te priče i on je gradio pažljivo status povjesničara ljudskih sudbina čija je etička komponenta normirana u duhu humanističke vizije svijeta, riječi su novinara Vlatka Simunovića i njegovog prikaza Hodžićevog opusa.

Odličan poznavaoc jezika i odlčičan stilista koji jeziku prilazi kao pjesnik. Kada Zuivdije piše on uvijek zna šta hoće da postigne, a hoće da zacijeli pokidane veze između čovjeka i burne obale svijeta na kojoj je taj čovjek rođenjem bačen.

Rijetko se mogu sresti pisci koji podjednako dobro umiju  da napišu i dobar roman i dobri pripovjetku. Od ranih vremena do danas, kada uživa status živog klasika crnogorske i bošnjačke književnosti, Hodžića je književna kritika prepoznala kao autora sa rijetkim senzibilitetom za ritam pisanja i pedantnu mistifikaciju zavičajnih tema.

Što god bila njihova tema, Zuvdija u svojim pričama realizuje autonomno viđenje istorijske stvarnosti i shvatanja razmjera ljudskoga bića u vremenu, kazao je Simunović.

Sa večeri

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].