Invaliditet nije nevolja, već stanje i zato treba znati živjeti sa različitostima

Andrija Samardžić

Kotor ima svoj zdravi urbani duh s jedne strane, a sa druge, ljudi u njemu, kao u mnogim manjim sredinana, nijesu navikli na različitost i to jeste karakteristika Kotora, kazao je gostujući u Skala radiju Andrija Samardžić, diplomirani pravnik.

To ne treba zamjeriti Kotoru već je potrebno o različitostima razgovarati, edukovati ljude i tek kada osobe sa posebnim potrebama ne dobiju pomoć niti opravdane razloge zbog čega ona nije dobijena, tek tada se može negodovati, priča ovaj Kotoranin oštećenog vida, ali  danas potpuno samostalan u životu, zaposlen u Savezu slijepih lica Crne Gore u Podgorici.

Stoga je potrebno problemu ići u susret i hrabro ga rješavati.

Samardžić se sa svojim problemom borio najviše uz pomoć svojih roditelja ali i snagom sopstevog duha.

On danas bez pomoći hoda ulicama svog Kotora, u kome provodi godišnji odmor uz prijatelje i ostarjelog psa Jana koji mu je bio dugogodišnji vodič, a danas je u zasluženoj penziji.

Na državi i institucijama, kako nacionalnim tako i lokalnim je da Andrija dobije novog psa vodiča, jer bi to po zakonima moralo  da postoji kao servis podrške.

Međutim, to na žalost još ne funkcioniše i niko o tome ni govori, i niko to ne pita, saopštava naš  sagovornik.

Kada se govori o invaliditetu, o tjelesnim, senzornim oštećenima, po mišljenju mladog Samardžića, previše se pominje humanost, ali to nije dobro.

“Rješavanje osnovnog problema pristupačnosti za osobe sa invaliditetom bi se trebalo podrazumijevati. Dakle, pristupačnost okruženja, arhitektonska pristupačnost, ali i ljudska nepristupačnost koja se ostvaruje u vidu stereotipa i predrasuda, problemi su koji se loše postavljaju, po sistemu, odradićemo ih zato što smo humani. To nije dobro rješenje”, objašnjava Samardžić.

Humanost se pokazuje onog momenta kada su ljudi u nevolji, a invaliditet nije nevolja, to je stanje.

Invaliditet može biti privremen, izazvan nekom povredom ili drugom traumom, ali je najčešće doživotno stanje i neprijatan je život onog čovjeka koji zavisi od ljudske humanosti.

Humanost ljudska je, kaže Samardžić, relativan pojam, a subjektivan pojam je stvar nečijeg osjećanja, da li želi i ima li vremena i potrebe da pruži nekome pomoć.

I najhumaniji ljudi, sveci, su imali taj subjektivni odnos prema humanosti i zato osobe sa invaliditetom, po njegovom mišljenuju ne smiju da zavise od humanosti čovjeka, već od sistema koji kroz aktivne mjere i politike rješava različitost.

To više nije humanost, to je naporosto ljudska edukovanost o različitostima i ljudski senzibilitet za različitosti, a toga je jako malo u našem društvu, podvlači Samardžić.

On smatra da u Crnoj  Gori, kao dražavi koja ima i strategije i akcione planove i zakone kao što je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, zapošljavanju lica sa invaliditetom, ljudi još uvije zaziru od invaliditeta.

Andrija je srećan čovjek, kaže, i sviđa mu se njegov život, ali nije srećan zbog toga što je pobijedio invaliditet.

On je, naglašava, invaliditet morao da pobijedi, ali se pita da li ga je uopšte i trebao pobjeđivati i da li to uopšte tako treba postavljati.

Andrija ima prijatelje, ima roditelje, ima ljude koji ga vole i koje on voli, ima svoju kafanu u koju voli da uđe, zatim kolektiv u koji radi i koji ga cijeni, ali Kotorani imaju strah od različitosti kao kolektiv.

To je ono na čemu mora da se radi i to uporno i temeljno, poručuje Samardžić, primjećujući da je sadašnja lokalana uprava u Kotoru postavila novi semafor u centru grada na pješačkom prelazu koji nije opremljen audio signalom za prelazak ulice za osobe oštećenog vida.

Problem je što se ljudi plaše da ćete od njih tražiti neku uslugu, kaže Andrija i konstartuje da je to jako opasno, od toga se ne smijemo plašiti.

Uvijek možemo da odbijemo da pružimo pomoć zato što postoje objektivni razlozi za to.

Najbitnije je u svim vremenima i pred svakakvim izazovima ostati dosljedan sebi.

“Najviše gdje sam bio dosljedan je to da se ne osjećam drugačijim zbog slabog vida. To je ono zašto mogu da kažem da sam dao sve od sebe, zajedno sa svojim roditeljima da me takav problem do kraja ne determiniše“, kazao je on.

Svetlost koju emituje mladi Andrija Samaržić pokazuje put ka dobru i dobrim ljudima.