Iz arhiva Skala radija: A njih je bilo, a njih je bilo 15 na jednoga (29/01/2018)

A njih je bilo, a njih je bilo 15 na jednoga

A njih je bilo, a njih je bilo 15 na jednoga

Momir Bulatović, Predrag Bulatović, Nebojša Medojević, Andrija Mandić, Goran Danilović, Milan Knežević, Dritan Abazović, Ranko Krivokapić, Vladimir Joković, Aleksa Bečić, Đorđije Blažić, Andrija Jovićević, Miodrag Daka Davidović, Marko Milačić, Vasilije Miličković s jedne strane, a s druge samo jedan, noćna mora i stalni razlog nesna, čovjek od kojih se petnaestercu pričinjavaju bijeli miševi, Milo Đukanović.

Petnaesterac nema snagu da se sabere, da izvuče jednoga koga bi sa svih strana podupirali, nastojeći da se, na putu ka umišljenim visinama ne oburda i ne povede ih na stranputicu kojom koračaju decenijama već. Mnogo ruka a malena snaga, mnogo zamišljenih poza iz mase pojedinaca koji se ogledaju pred sopstvenim zrcalom pitajući se dnevno ima li iko u ovoj državi pametniji, hrabriji i bolji da se primi na tron predsjednički, stavi ruku na grudobol i zapjeva, svako iz svoga repertoara. Himne nacionalne bile bi raznovrsne, što je još jedan dokaz viševjekovnog sklada različitosti u Crnoj Gori i nespornog kulturalizma koji je doveo do pokušaja terorističkog napada na Crnu Goru u noći oktobarskih izbora 2016. godine. Od Topole do Topole, poput one kotorske Od tunela do tunela, Sprem te se spremte, Marširala kralja Petra garda, ili možda Onam, onamo, pa čak i Majska zora. Ova potonja sa malim izgledima da bude prihvaćena, očigledno zalutala gotovo mitska opsesija crvene ruže i srca na ruci lidera, ostaće u igri jer je cvijet, ili cvet u procvatu mogućeg tasa na nekoj posrnuloj vagi historijskog značenja ideološko politikanskog multipraktika.

Petnaesterac gura niže niz leđa medijski i NVO lobi. Nacionalni javni servis barjači u favorizovanju opozicione (ne)svijesti. Za njim plava bandijera tabloidnog print i tv novinarstva, pa zatim crveno crni i nezavisni nedjeljni dvocifrenotiražni magac(z)in brojnih laži i izmišljotina. Ruku pod ruku visokobudžetske nevladine organizacije, muško ženske provinijencije, značajno fokusirane za pravdu i pravo na bogatstvo svakoga njihovog pojedinca.

Nepoznanica je još samo da li će se kandidovati provjereni političko vjerski ideolog koji u slavu ovozemaljske vlasti ni kriv ni dužan stoluje na Cetinju? Ukoliko se to dogodi, a sva je prilika da neće u izvornom smislu, onda je u pitanju trka od koje se diže kosa na glavi cijela naroda.

Sve to sa nebesa posmatra veliki  Nazor onako uz osmijeh. Promjenih malo riječi iz udžbeničke pjesme. Sada ona ovako u prvoj strofi glasi. Ostale su iste, da ne zaboravim, prenesite SUBNORU i UBNORIMA po cijelom domovinskom prostoru Crne Gore.

Drug Milo jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.
– On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.

Moguće da je upravo Nazor, ovom pjesmom  uvrijedio petnaesterac riječima da ih Milo, politički samotnjak ne vidi i ne čuje. A neprimijet i nesluh za njihovo tvoriteljstvo mora biti obaveza naraštaja koje koračaju prema svjetlosti budućeg doba. Nama koji smo ove i ovakve stvarali nije, jer smo krivi i pred Bogom i narodom.

Slavko Mandić