Iz arhiva Skala radija: Četnici mijenjaju dlaku, ali su i dalje tu (24/03/2018)

6
Zuvdija Hodzić

Četnici mijenjaju dlaku, ali su i dalje tu

Četnici mijenjaju dlaku, ali su i dalje tu

Samir Rastoder

Predsjednik SUBNOR-a i pisac i pjesnik Zuvdija Hodžić je u intervju za Vikend novine rekao da fašizma ima I u Evropi, a i u Crnoj Gori, te da je četništvo kao jedan od oblika fašizma”mijenjajući dlaku” uvijek prisutno.

Kampovanje ispred Skupštine i roštiljanje prasetine, nasilonog upada u parlament-kopiranje Hitlerovih jurišnika na obaranje i blockade institucija države, i još da za to budu plaćeni i od crnogorskig građana je, prema njegovom mišljenju, očiti primjer fašizma.

VN: Devedesetih godina  u grdnim vremenima kako ste jednom nazvali lako je bilo odvojiti žito od kukolja. Koliko je sada teško prepoznati kukolj

Hodžić: Bilo je to vrijeme za koje se kaže “pomenulo se ne povratilo se”, nesvojstveno Crnoj Gori I našem narodu, vrijeme rata za mir”, sramnog pohoda na Dubrovnik, pljačke i bruke kukolja ali I snažnog otpora I viteškog držanja mnogih, najvećim dijelom članova Liberalnog saveza I Socijal demokratske partije, onih što su na Cetinju zapjevali “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Nije tada bilo lako odvojiti žito od kukolja ali danas jeste. Kao sa guvna i vijanja – kukolj ostaje na dnu i pada, zapravo sam se odvaja i čini vidljivim i  sve ga je manje.

VN: Ima li u Crnoj Gori fašizma?

Hodžić: Ima ga u Evropi, ima ga u okruženju, ima ga i u Crnoj Gori. Najmanje ga je tamo gdje ga je bilo najviše, sve više gdje ga je bilo najmanje.  Razbio je Jugoslaviju, pobjednicu nad njim u ratu, poraženu u miru. Pod navodnom odbranom Jugoslavije, Milošević je unazadio Srbiju, ojačao četništvo i umjesto goluba u ruci, dobio pticu na grani. Velikim žrtvama, gubljenjem Velike Srbije pomogao je Tuđmanu  stvaranje Velike Hrvatske i homogenizaciju ustaštva. Fašizam je razvalio Bosnu i zakucao na otvorena vrata Crne Gore, izazvao potrese, sukobe i podjele, uzdrmao nas do temelja. Srećom izvukli smo se, naravno, sa posljedicama  koje nas i te kako opterećuju i usporavaju demokratski razvoj i društveno-ekonomski napredak. Iako je u Crnoj Gori nemoguće izjednačiti partizanske borce i četničke zlikovce, četništvo kao jedan od oblika fašizma „mijenjajući dlaku“ uvijek je prisutno.  Sjetimo se kampovanja ispred Skupštine i roštiljanja prasetine, nasilnog upada u Parlament – kopiranja Hitlerovih jurišnika na obaranje I blokade institucija države,  i još   da za to budu plaćeni i od crnogorskih građana i od protivnika crnogorske državnosti, pa pokušaja  podizanja spomenika Đurišiću, Račiću, upornog falsifikovanja istorijskih činjenica o NOB-i, Amfilofijevih zloupotreba crkvenih obreda i govora mržnje, negiranja crnogorske nacije i države, vrijeđanja partizanskih boraca. Nažalost iako otima i krčmi državnu imovinu, vlasti mu to tolerišu. Ili se  plaše ili kalkulišu, vrag bi ga znao. Da li bi se tako ponašala da nešto „u tom stilu“ kažu (nek mi oproste časni vjerski velikodostojnici)  Reis Fejzić ili Monsinjor Janjić? Brzo bi mihrab i oltar zamijenili zatvorskom ćelijom.

I ovih dana Amfilohijevi sljedbenici iz bezdanica vade kosti navodno stotine nevinih koje su partizani ubijali macom i bacali u jame! Bilo je zločina i zločina, ubistava i osveta, lijevih i desnih grešaka ali partizanskom pokretu, partizanskoj etici pripisivati  četničke metode u obračunu sa neistomišljenicima – besramno je a i zaludu. Ne pamtim da su tu ideološku  bratiju zaboljela stradanja preko 12.000 muslimanskog stanovništva na sjeveru Crne Gore koje su bezdušno pobili Đurišićevi koljači. Ne znam ni za najmanji okršaj tih „antifašista“ sa fašističkim okupatorom Crne Gore a crnogorski partizani su samo na Sutjesci izgubili preko 700 elitnih  boraca – od desetogodišnjih kurira do njihovih očeva i đedova.

VN: Kako se boriti protiv fašizma?

Hodžić: Fašizam, kao ni zlo, ne mogu biti iskorijenjeni ali, ja sam u to uvjeren, društvo i država biće sve sposobniji da ih prepoznaju i spremniji da spriječe njihov jači uticaj. To mora da čini u prvom redu vlast i njene institucije. Naravno, veliku ulogu i odgovornost imaju intelektualci, ljudi od nauke i kulture, obrazovani, humani, realni. U životu je kao u hemiji – ako sipamo vodu u kiselinu, izazvaćemo eksploziju; ako sipamo kiselinu u vodu, dobićemo korisnu supstancu. Upućeni smo na suživot, poštujmo razlike – njegujmo sličnosti. Moramo shvatiti da ako je nešto na štetu drugog onda je u istoj mjeri i na sopstvenu štetu.

VN: Da li je Crna Gora istinsko građansko društvo?

Hodžić: Crna Gora je još  na putu izgrađivanja građanskog društva. Jer, kako može biti građanska država kad i  političke partiije, zagovornice građanske države, trguju  sa strankama koje su nacionalne, dijele resore i fotelje, stupaju u koalicije, na značajna mjesta u kulturi, privredi, društvu  ne postavljaju najbolje i najsposobnije nego partijske kadrove. Nema građanske države dok je limene crkve na vrhu Rumije; dok je tajkuna, „škaljaraca“ i „kavčana“, neopravdanih socijalnih razlika, otimanja i rasprodajedržavnih dobara – od Solane do planinskih rijeka. U građanskoj državi vjerske zajednice su odvojene od nje a kod nas Srpska pravoslavna crkva ne samo da je u povlašćenom položaju već je, moglo bi se reći, uvukla državu pod svoju mantiju.

VN: Kada će Crna Gora dobiti jaku opoziciju vlasti a ne opoziciju Crnoj Gori?

Hodžić: Pored ovakve i uz ovakvu opoziciju ova vlast može da traje još 50 godina. Zapravo, ja mislim da je na tronu upravo drži opozicija jer je istovremeno opozicija svojoj državi. Da je ona bolja i vlast bi bila bolja.  A do tog boljeg,  ćemo se, bojim se načekati.

VN: Kad čujete govor mržnje od političkih predstavnika naroda, da li možete da vjerujete da je taj neko pročitao Dostojevskog, Tolstoja, Andrića, Selimovića…

Hodžić: Mogu.  Jer, pored velikana književne riječi bilo je i poznatih pisaca koji su služili fašizmu i veličali ga.  Mnogi obarazovani ljudi koji su, citirajući misli filozofa i pisaca – ubijali nevine i nejake. Ko  je mogao  vjerovati da će pisac Dobrica Ćosić, nekadašnji partizanski komesar, kad je postao „politički predstavnik naroda“, progovoriti govorom mržnje, netolerancije, mitomanije, ksenofobije  i rasizma. Kriminalci se rađaju, mrzitelji to postaju zavisno od okolnosti, prilika ili neprilika.

VN:Kakav je Vaš stav prema sve češćem negiranju crnogorske nacije i omalovažavanju naše istorije?

Hodžić: Istorija i prošlost se ne mogu mijenjati ali se iz njih može birati. Istorija jeste učiteljica života ali može biti i mučiteljica. Istorija Crne Gore je slavna, više je bilo bitaka nego predaha između njih. To je istorija vječne borbe za odbranu – naglašavam – za odbranu slobode. Ali, Crna Gora je imala i bitaka za tuđe interese i na veliku sopstvenu štetu, Mojkovac 1918., Skadar – dva puta, učila se umjesto na tuđim greškama – na sopstvenom iskustvu, skupo to plaćajući, dovodeći sebe do  rubabiološkog opstanka, žrtvujući se za one, za  „ braću“ koji su joj poslije bili gori nego vjekovni neprijatelji, koji su sve činili da potru njen identitet, da je unize, omalovaže njenu istoriju. Srećom imala je i slavni Trinaesti jul 1941., I njegov istorijski značaj, imala je NOB i socijalističku revoluciju. Crna Gora je sve više svjesna  sebe i svojih interesa, svjesna  da je jaka ne koliko su drugi slabi nego koliko to zaista jeste. Ulazak u  Evropsku uniju je ono „majstorsko rešeto koje će pročistiti sve račune“, koje će njihove negatore učiniti minornim.

VN: Šta možemo preporučiti našoj omladini?

Hodžić: Na Balkanu, pa i Crnoj Gori vjekovi nijesu išli jedan za drugim nego jedan s drugim, uporedo. To je ostavilo trag, da ne kažem trajne posljedice na mentalitet homo balkanikusa, kao i našeg čovjeka. Mnogo je mitomanskog, konzervativnog, lažnog. Mitovi mogu biti upoterijebljeni za uspavljivanje ali su loši za buđenje. Na mlade svijet ne ostaje, on njima pripada. Stižu a i stigle su generacije koje u njegovanju univerzalnih, civilizacijskih i evropskih vrijednosti vide svoju ulogu i mjesto, lako se uključuju u evropske i svjetske društvene procese, prate trendove, znaju jezike, obrazuju se. Za njih je zaista „svijet postao globalno selo“, više znaju i umiju, bolji su i pametniji od nas. Ne treba da im pomažemo – samo da im ne smetamo. Djeca su nešto drugo, moramo ih vaspitavati i usmjeravati, prije svega preko obrazovnih institucija čije nastavne programe treba osavremeniti a van školske aktivnosti učiniti sadržajnijim i zanimljivijim, razvijati ljubav prema zajednici, društvu i svijetu. Djeci, a i mladima, nedostaju igrališta, sportski tereni, društveni klubovi a bogme i sredstva za zajedničke akcije, druženja, angažman u izviđačkoj i sličnim organizacijama.

*  *  *

Kao predsjednik SUBNORA i pogotovu  kao pisac i pjesnik, ponosan sam na činjenicu da su najbolji crnogorski pjesnici bili za revoluciju NOB i Crnu Goru, da je preko 30 crnogorskih pjesnika prije Drugog  svjetskog rata,  poezijom i životom, branilo Crnu Goru, borilo se za socijalnu pravdu, bratstvo i jedinstvo i da su najbolji među njima učestvovali i ginuli u Španskom građanskom ratu a šestorica bili na Sutjesci u najkrvavijoj i najhumanijoj bici u Drugom svjetskom ratu.

6 KOMENTARI

  1. Radio izvještaji i poruke generalnog sekretara KPJ, Josipa Broza Tita Kominterni prenošene su sovjetskoj vladi, izazivajući i neslaganja KI
    s primljenim podacima i ocjenama, o odnosu snaga u Jugoslaviji.
    Rad Radio-stanice “Slobodna Jugoslavija”, koja se nalazila u SSSR-u,
    KI (Komunistička Internacionala) je
    cenzurisala, ali su njene emisije
    označavale prvi proboj istine o
    antifašističkoj borbi u Jugoslaviji i njenim nosiocima u javnom mnjenju savezničkih i neutralnih država.
    Poslije emitovanja Rezolucije rodoljuba Crne Gore, Boke i Sandžaka, donjete juna 1942. na Tjentištu, i njenog
    objavljivanja od strane sovjetske agencije TASS, jula iste godine, o
    izdajo Mihajlovića i njegovih “vojvoda”, počela je da piše i štampa komunističkih i liberalnih listova na Zapadu. Demitologizacija Mihajlovića počela je da uzima maha s pojavom vjesti o jugoslovenskom ratištu i prvih
    objektivnih komentara u nekomunističkoj štampi zapadnih savezničkih država. Razmjena mišljenja između sovjetske i britanske vlade o događajima u Jugoslaviji, praćena pogoršavanjem odnosa između sovjetske i kraljevske vlade,
    otvarala je sve više brešu prinudne
    izolacije u kojoj se nalazio narodno-
    oslobodilački pokret. S prvim znacima
    britanskog nezadovoljstva vojnom pasivnošću i kolaboracijom četnika i jugoslovenska politička emigracija je dolazila u sve nezavidniji položaj.
    Vlada se založila u odbranu Mihajlovića, pokušavajući, na jednoj strani, da spriječi prodor istine o kolaboracionističkoj ulozi četnika čak u
    djelu ugledne “patriotske”, britanske štampe, a na drugoj da pojača propagandu u korist svojih oružanih snaga u zemlji.

  2. U “Rapisu svima” od 7. avgusta 1943.
    Mihajlović je ovako počinjao: “U mjesecu junu i julu, ove godine , bio sam prinuđen da oštro istupim u odbrani interesa našeg naroda i Jugoslavije. Moja poruka Englezima
    bila je oštra, puna gorčine i prekora.
    Ovakav moj stav je bio neophodan”.
    U “Raspisu svima”, Mihajlović jeBeilijev telegram tumačio kao popravljanje
    odnosa sa saveznicima izraženo u obećanju britanske vlade i britanske Vrhovne komande da će i dalje davati četnicima materijalnu i moralnu
    potporu na cjelokupnoj teritoriji, gdje njegove jedinice budu u stanju da preduzmu operacije protiv Osovine.
    Mihajlović je od saveznika tražio hitnu pomoć, kako moralnu tako i materijalnu, jer su neke njegove snage bile bez oružja a druge s oružjem ali bez municije. Spreman na izmjenu gledišta i mišljenja s Vrhovnom komandom britanskih snaga na Srednjem istoku o “operativnim mogućnostima” Mihajlović je davanje potpore drugim elementima otpora u Jugoslaviji smatrao “od štete ne samo po Jugoslaviju, nego i po opštu savezničku stvar”. S “indignacijom” je
    odbijao optužbe o srpskom šovinizmu njegovog pokreta ili težnji za vojničkom diktaturom, pripisujući ih onima koji “demokratiju uzimaju za masku svojih prikrivenih ciljeva”….
    (“Jer posmatrajući rad tih elemenata iz neposredne blizine, čvrsto sam ubjeđen da je rušenje osovinskih snaga za te elemente sporedna stvar, kojom se, uz veliku i svestranu propagandu, vješto služe da bi prikrili
    svoju pravu namjeru, a ta je, da po svaku cijenu dođu u zemlji do vlasti.
    Na taj način svaka potpora koja im se pruža služi daleko manje i samo prividno savezničkoj stvari,a daleko više istvarno za građanski rat, za rušenje legitimnog stanja u zemlji, njenog državnog uređenja i državnog poretka, za zavođenje diktature jedne
    neznatne manjine protiv težnja celog
    naroda, koji želi jedino demokratsko drža no i društveno uređenje u kome bi mogao da mirno razvije sve svoje snage i sposobnosti. Ta bi potpora uz to poslužila tim elementima i za to da jugoslivenskoj vojsci, kad krene preko granica Jugoslavije ugrozi zaleđe, kao što su joj ga isti ti elementi ugrožavali u aprilu 1941. god.”.

  3. Tzv. “Ibarski telegram je izražavao
    protivurečnu politiku britanskih vojnih i političkih krugova prema sukobljenim pokretima u Jugoslaviji, predviđajući njihovo teritorijalno razgraničenje.
    Ova ideja je mogla u sebi da nosi i
    deobu Jugoslavij, koju Čerčil, međutim
    nije prihvatio. Britanski faktori su prilikom formulisanja “”Ibarskog telegrama”, vodili računa o snazi NOVJ
    u zapadnim krajevima Jugoslavije i
    uticaju Mihajlovića u Srbiji, ali im se zatim učinilo da predviđenim rješenjem
    prepuštaju prevelik dio Jugoslavije,
    narodnooslobodilačkom pokretu.
    Britanska direktiva je povučena i nastavljena Čerčilova politika
    “ekvidistance” . Pukovnik Beili je
    6.avg. 1943. obavjestio Mihajlovića , da je britanska direktiva o prebacivanju četničkih snaga istočno od Kopaonika
    povučena, no s tim da ostaje na snazi
    direktiva od 11. maja 1943., prenijeta
    preko predsjednika jugoslovenske
    kraljevske vlade. Britanski pukovnik je
    istovremeno naglašavao, da britanska
    vlada i Vrhovna komanda na Srednjem
    istoku, daju potporu i drugim elementima otpora u Jugoslaviji, s tim da se ona ne daje trupama u neposrednoj blizini četnika, dotle dok
    dotični komandanti ne budu dali prethodno uvjerenje engleskim oficirima za vezu pri njihovim štabovima, da neće preduzeti nikakve operacije protiv Đenerala Mihajlovića,
    osim u nužnoj samoodbrani.

  4. Odnosi između Mihajlovića i britanskih oficira su se zaoštrili, naročito s potpukovnikom Hadsonom, kojega
    Mihajlović nije trpio još od jeseni 1941., tj. od dolaska britanskog oficira na
    teritoriju zapadne Srbije.
    Hadson(ratno ime “Marko”) je optužen da se tajno mješa u unutrašnje stvari i da nagovara pojedine komandante na neposlušnost i izneveravanje vojničke zakletve i vojničkih pravila .
    Mihajlović je tražio od pukovnika Beilija, da naredi svojim potčinjenim, da ne stvaraju razdor u redovima “Jugoslovenske vojske u otadžbini”.
    On se takođe nije slagao s održavanjem veza između pukovnika Beilija i britanskih predstavnika kod
    “komunista”.

  5. Maja 1943. Britanski pritisak na Mihajlovića se nastavljao. Istog dana, kada se na Durmitor, u jeku nove njemačke ofanzive na Glavnu operativnu grupu divizija NOVJ, sa saglasnošću Vrhovnog komandanta NOVJ Josipa Broza Tita, spustila britanska misija “Typical”, s kapetanima Stjuartom i Dikinom, pukovnik Beili je predao Mihajloviću poruku Vrhovne komande na Srednjem Istoku, u kojoj se od njega tražilo, da se
    povuče na Kopaonik. Po britanskom uvjerenju četnici nisu predstavljali nikakvu borbenu snagu zapadno od
    Kopaonika. Njihove jedinice u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni, ili su već bile
    “likvidirane” ili su se nalazile u tjesnoj saradnji s Osovinom.
    Na sličan način jedva da se moglo kazati da njegove jedinice u Hrvatskoj, Slavoniji i Sloveniji uopšte postoje.
    Partizani su, za razliku od Mihajlovića u svim rejonima gdje je on sa četnicima bio predstavljen kvislinzima, činili dobru i efikasnu borbenu snagu.

  6. …a Ti Dapčeviću Druže Peko..na Lovćenu top iznesi i okreni ga na sve strane a najviše na njih-kojima Lovćen nije Sveti-nti su u njega zakleti… “Oj Lovćene đe si brave skrio-zar ne vidiš ko je kome mio”? Tako kaže pjesma stara Titovije Partizana-njoj zi HVALA…!!!

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.