Iz arhiva Skala radija: Kad studena voda udari u usijanu glavu (28. avg 2014.)

Kad studena voda udari u usijanu glavu

Kad studena voda udari u usijanu glavu

Polivanje studenom vodom po usijanoj glavi je lijek, ili čak bolje, spas za pojedine političare, a lično mislim i sve ostale koji koriste ovu terapiju da se pokažu na javnoj sceni i u drugačijoj ulozi. Ona u kojoj igraju čitavog života sporednu rolu, dosadila je i Bogu i narodu, a vidi se sve jasnije, i samim akterima. Zbog toga oni traže neke nove izazove, vidno uzbuđeni kada otkriju da se može skvašen uskočiti usred centralnih televizijskih informativnih emisija, koje bogate svoj program atraktivnim fizionomijama sa kojih toči sa svih strana. Pa i pored jakog mlaza koji u glavu prvo udari po jakom žaropeku, voda ne uspije oprati baš ništa od nagomilanih taloga brojnih nepočinstava, karakterističnih za našu političku družinu.

Televizije izvijeste i o domaćem doprinosu svjetskim novotarijama. Na ekranu je pojava kalemljena od raznovrsnih domaćih političkih sorti, odvažna, uspravljena i odlučna da podnese udar. Najlakše je po glavi, pokazale su analize korišćene za pripremu, jer na tom se mjestu, znajući ukupan ulčinak glave, ne očekuje nikakvo stradanje ili makar povrjeđivanje. Mlaz u glavu i političar kao stub, izdrži udar. Malo se zaljulja, više radi dinamike i za scenu potrebnog efekta, da bi publika pored tv ekrana mogla da uzdahne uplašeno. To traje samo nekoliko sekundi. Sasvim dovoljno da se predstavi političarev doprinos novom svjetskom izazovu.

Ima i onih koji čekaju u red da se oprobaju, ali i onih drugih koji bi morali pod studenu vodu hitno, jer im je oganj avgustovskog sunca udario žestoko u potiljak.

Jedan je svakako predśednik Političkog savjeta Nove srpske demokratije Budimir Aleksić. To je onaj kogi je obnevidio od jare pa mu se pričinjelo da se Crnoj Gori brutalno gaze prava Srba. Ta tvrdnja uspjela je da rasplače mnoge koji su bolno doživjeli sudbinu Srba, gladnih, golih i bosih. Obespravljenih i diskrimisanih do te mjere da ni posla nemaju, što znači da bukvalno nemaju od čega da žive. Po Aleksiću, njima je oduzeto i pravo da zbore svojim srpskim jezikom. I to u Crnoj Gori u kojoj crnogorski ne zbore ni državni činovnici najvišeg ranga.
Govori se ekavica u našem obrazovnom sistemu i naša đeca na taj način uče jezik druge države, zanemarujući svoj. Na takvim temeljima se vaspitavaju naši naraštaji, koji će zbog toga jednom platiti visoku cijenu.
Tako nešto uspijeva jedino u Crnoj Gori, u kojoj su, odgovorno ću reći jedino Crnogorci obespravljeni.

Crnogorski je službeni jezik, a pročitaćete na zvaničnim informativnim tablama čistu ekavicu. Uzalud dobronamjerna upozorenja pa i protesti građana. Uspavana intelektualna svijest uglavnom ćuti. Da se kome ne zamjeri.
Ko zna kad će srpska ruka zatrebati. U nekom žiriju, za neku 13. julsku nagradu ili priznanje uz koje ide i snažna finansijska podrška.

Konačno, moramo priznati da smo to mi. U visokom procentu interesne patriote.
I ništa više od toga.

Neko je prilikom otvaranja postavio tablu na Debelom brijegu na kojoj je pisalo GRANIČNI PRIJELAZ. Nije par noći sastavila. Brže bolje je zamijenjena onom drugom koja i danas stoji. Na njoj piše obespravljenim srpskim jezikom GRANIČNI PRELAZ, a neće biti da su je Crnogorci zamijenili. I na svim drugim je tako. Naići ćete na prosvetu umjesto prosvjete, prevod umjesto prijevoda, na decu umjesto đecu ili mak djecu i tako redom sve do lepoga, beloga i samo rijetko, vrlo rijetko zelenoga. Takva je diskriminacija u Crnoj Gori koja Aleksići i njegovima ne dozvoljavaju da zrak udahnu no ih guši toliko da skoro živi krepavaju. Zato im studena voda treba kao spas i nasušna potreba.

Ipak je to Božija greota.

Studenom vodom treba da se poštropa i legendarni Anfi (poznatiji kao Rista Anfilohije Radović), autor željeznih kovanica od kojih se pravi gvozdeni krst. On i Džoma, koji nije dobio crnogorske papire, kako mu se ne bi skvasili od slapova nacionalističke ostrašćenosti, bili bi jedinstven okvir zaokruženoj slici naše jadne stvarnosti.

Slavko Mandić