Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (9)

1

Zoran Piperović

26.04.

22.00h

Neću poslušati Marka Aurelija koji nas savjetuje da se mislima ne trebamo vraćati u prošlost. Sve i da hoću, ne mogu večeras u budućnost. O njoj znamo da će posle ovog biti neizvjesna. I to je dovoljno za početak. S obzirom da neizvjesnost ( samo ime govori) nikada ne pokaže lice, te da, kao i za proročanstvo, ne trebaju dokazi da će se nešto konkretno desiti. Ja ću se večeras vratiti u 1974. godinu.

Bio sam na maturi. Mislim da je bio februar mjesec i da se u Frankfurtu igrala majstorica koja će odlučiti koje će od dvije fudbalske selekcije na svjetsko prvenstvo. Jugoslavija ili Španija. U odjeljenju smo skovali plan gdje da gledamo i kako da proslavimo trijumf.

Jugoslavija je slavila sa 1:0.

Oduševljeni krenuli smo u koloni, pješice, prema Maloj Plaži. Tamo, na platou, već je bila gužva, pjesma, grljenje. Iz mase se izdvojio moj komšija noseći veliku kesu sa eksplozivom, rekavši nam da se sklonimo u dvorištu kuće Vojvode Sima Popovića, jer će da, u čast pobjede, priredi ogromnu detonaciju dinamitom.

Svi smo ušli kroz ogromnu gvozdenu kapiju. Tajac.

Vidjeli smo ga kako trči nakon što je postavio eksploziv, ušao je u dvorište i viknuo “otvorite usta jako zbog bubnih opni”.

Vidio sam prvo bljesak, a onda je nebo tresnulo o zemlju. Prasak svih stakala sa okolnih kuća ličio je na prinudni silazak stotina metalnih šerpi sa nekog povećeg uzvišenja.

Metalna trafika ispod legendarnog javora na Pristanu zarotirala se, a sav inventar, stotine paklica cigara našle su se na asfaltu.

Ćutke smo, kao da je eksplozija bila iz bijesa od poraza, a ne pozdrav pobjedi, izašli i stali na plato. Iz kuća su izlazili ljudi. Psujući. Čuo se vrisak djece. Plač. Dozivali su se međusobno jer su mislili da se nešto jako opasno dešava. Skamenjeni, okupljeni u krug, ćutali smo, šokirani prizorom. To je trajalo sto godina. A onda februarski usnuli muk. Kao rukom donešen. Čulo se samo kako slabašno more periodično miluje plićak.

Šokiranu tišinu prekinula je plavobijela milicijska fića iz koje je autoritativno izletio komandir K.K. i vozač.

Odmah je, vičuči, pitao ko je aktivirao eksploziv. Ćutanje, uz pognute, prestrašene glave bio je odgovor.

Ćutao je i on posle pitanja, gledajući nas.

U gomili, među nama, bio je i B.B. vremešni veseljak sa Pristana. Crmničanin, kome čaša nije bila strana. Naprotiv.

Vidjevši ga, komandir je krenuo prema njemu kazavši “ Evo ko će meni reći sve”. Prišao mu je, zagrlio ga i pitao” Znaš li ko je podmetnuo eksploziv ?”.

Znam, odgovorio je B.

Ko, pitao je slavodobitno komandir okrenuvši se prema nama, uz nimalo obećavajući osmijeh.

Katalinski, odgovorio ja B. Smijeh je eksplodirao jače od dinamita. Plavo bijela fića poraženo se vrtaila.

A, eto i B. koji sigurno nije znao da nabroji 5 igrača, čuo je da je pobjedonosni gol za Jugoslaviju dao Katalinski.

30.4.

Umro je protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić.Prizivam sjećanje. Možda je bila 1970, 1971, 1972, ne znam. Umro je ulcinjski prota, naš prvi komšija, časni i poštovani Nikola Ražnatović. Mislim da je bio avgust mjesec.

Popovska kuća je uskom ulicom bila razdvojena od velikog parka, tik uz Malu Plažu.

Kao klinac čuo sam gdje sredovječna žena govori vršnjakinji : doći će na opijelo onaj najljepši pop Krivokapić.

Gledao sam kako iz kuće iznose tijelo čika Nikole i u mnoštvu popova prepoznao sam popa Krivokapića. Ponuknut onim što sam čuo od pomenute gospođe.

***

Traži drug od mene da mu pojasnim moju konstataciju, da ovdje ništa nije lako, osim ono što je teško.

Evo ovako, kažem mu ja.

Da li je Crnogorcu teško da ustane i sam sebi napuni čašu sa vodom da je popije, da ode do pijace, da ti kaže lijepu riječ, da bude iskren, da otvori oči?

Pa, uglavnom, jeste!

A da li mu je lako da ratuje, preživljava golgote, sirotinju, katastrofe, da ne misli svojom glavom …

Ooooo, to mu je najlakše…odgovara mi drug, pa napravi pauzu, kao da će da se koriguje.

***

Luka mi pokazuje fotografije Pristana iz sredine 60-tih koje se objavljuju na portalu – Ulcinjski vremeplov.

Sjećanje mi pomaže. Kuće Gazivode, Dašića, Spirića, Čarmaka, Hajdukovića, Martinovića, Đurišića, Plamenca. Tik! Uz more !

Sreća, ostale su na fotografijama.

Nije ružniji Pristan. Sa novim kućama. I isto takvim vlasnicima.

****
Da je ovaj virus sve izjednačio, potvrdiće se uskoro i na suđenjima.

Pod maskama sudije – tužioci – okrivljeni. I mi advokati, kao branioci, dakako. I nama će najmanje smetati. Jer nam je, makar simbolično, preko usta, odavno postavljena.

Uz saglasnost autora na portalu www.skalaradio.com objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.

1 KOMENTAR

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]