Kafana

3

 

Otvaraju se baš kao flaše, kao duša što se u njima najbrže otvara.
U njima će, poslije mraka i tišine, poslije klava i katanca, poslije straha i neizvjesnosti i poslije tog zlokobnog COVIDA koji ih je zapatao, bljesnuti tračak istinskog osjećanja života.
A život i jeste u kafani.
Ma reći ću i da je kafana.
Bio, jeste i biće u tajnama na dnu čaše.
U povjerljivostima, što se sa kolutovima dima cigarete kazuju, gotovo rukom dotiču, kad zajuži od aorte do čela.
Drugarske se noći ispijaju s mirisom kafanskim.
Obećanja, ljubavi i zakletve.
Rastanci, sastanci, zastanci u malim životima sitnih ura, u vinu i njegovoj ružičastoj istini vlažnih ponoći.
U kafani, da se brže kaže, da se tajne bez bola porode.
Vino na tom kafanskom oltaru, rastače savjest i poziva oprost.
Čitam i s radošću sa radija saopštavam da se otvaraju kafane, tarace, bašte i đardini njihovi.
Onda mi i Tin i Jesenjin i Vito i Leso i Nušić i Jakšić, Bora Stanković, Bodler, Rembo i Valeri sa klobucima i u kapotima, prolaze i nadolaze, evo ih tu da im se “čelo zari i vjeđe pote, da umiru od tuge i ljepote”.
Toma Zdravković joj je pjevao i proklinjao.
“I tebe sam sit kafano, dabogda se zapalila”, poručio je Haris Džinović, a Bebek je pola kafane popio.
Kad se napiju ulice, onda se i mjesec nakrivi, pa na jedno oko zažmiri….
Za kafanskim stolom su se stihovi točili, časopisi pokretali, redakcije živjele.
Besjede i šaputanja, da se noći do zore prokrijumčare u poljupcu dugom.
Ja mislim da prava kafana isto miriše.
I ona na Montmartru i Skadarliji, i moja negdanja, ljepša od kuće, toplija od stana, stara kotorska Dojmi kafana.
Špricer i valcer
Visoka moda
Kafana Dojmi i gospoda.
Dobro.
Tempi pasati, neko će reći.
Danas su kafići, klubovi, pabovi, ali i konobe što na stare bačve vonjaju i na ribu, na so i na more.
Kako nas danas, poslije korone, od kafane i njene vječne duše odvojiti?
Ne razumijem kafanu sa dvije stolice i goste na tratamenat, ili samo na čašu dva metra udaljene jedni od drugih. Između stolova sterilna udaljenost, bezdušna.
Đao ga izio i popio, rekli bi stari.
Kako da dočekam moje sarajevsko-crnogorske prijatelje na distanci, a toliko im se radujem.
Kako se propisuje novim regulama potla Covid-a, nema blizine.
Kako da zazvoni tanko staklo podignutih čaša u boketu za naš ponovni susret u zdravlju?
Kafana mora kafanskim životom, ili nikako.
Nije ona patka na navijanje, pa ćeš ključićem odrediti koliko da igra i na kojoj daljini.
Kafana je prisnost duha i tijela, susret obraza i očiju, ona je stisak ruke, da se pije i da se smije sve u njoj.
Neka pukne i Covid i šampanj.
Pa ću svojim stihom za sve kafane i konobe:
Kad more s vinom
U čaši pjeni
Da se otvore u duši škure
S pjesmom u konobu kreni.
Živjeli!

Dubravka Jovanović

3 KOMENTARI

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.