Kana i mi, svečanost ili sljepilo

0

Piše: Goran Sekulović

“Mislim da ne volimo svoj grad (Titograd), ne identifikujemo se sa njim, za razliku od Rimljana, Parižana… Platon kaže: ­“Građanin koji ne učestvuje u stvarima svoga grada nije miran građanin, već rđav građanin”. Ja pokušavam da učestvujem u stvaranju svog grada.­“ Ovo je dio odgovora Svetlane Kane Radević na jedno od pitanja u intervjuu koji sam s njom imao daleke 1991.g. Jedan kasniji susret s Kanom asocira me na onu čuvenu scenu đe ona na morskom žalu kao olovkom lako  i vješto crta grančicom svoje, Bloh bi rekao konkretno-utopijske, dakle, ipak, moguće i ostvarive, sanje. Stajala je sama na čistom prostoru (tada neomeđenom sadašnjim zgradama) iza svog čeda Poslovnog centra Kruševac, đe je danas Rimski trg, i iako nije čarala po tlu, već onim umnim i radoznalim pogledom uperenim ka Momišićkom brdu obuhvatala i najbliže i najudaljenije svjetove – rezultat je bio dakako isti. Reče za tada budući Saborni hram Hristovog vaskrsenja, koji je bio tek naznačen “preko puta“ u grubim građevinskim radovima, da bi bilo bolje da je smješten “gore, iznad“,na vrhu Momišića, kao što je to tradicija za groblja i crkve u Crnoj Gori. I njegovi gabariti bi tada bili u skladu sa okolinom i imali bi i Božju i ljudsku mjeru. Našu, domaću, autohtonu, crnogorsku, da ne govorimo o prepoznatljivom naslijeđenom viševjekovnom spoju i sintezi zapadno-istočnog stila gradnje crkava i manastira na crnogorskom tlu, a ne posljednjih decenija isključivo napadnom srpsko-vizantijskom stilu.

I tako smo došli u “centar tame“ ove današnje kolumne, koji najbolje predočava njen naslov. Jer, isti je falsificirajući, anticivilizacijski, antimoderni, antikulturni, anahroni, rušilački, retrogradni, nazadni, antidržavni, antinacionalni ako hoćete, u svakom slučaju, dakle, i antiprosvjetiteljski i antihumani način pristupa našeg društva i naše države arhitektonskom nasljeđu i djelu Svetlane Kane Radević (izgradnja istinskog strašila-nebodera tik uz hotel “Podgorica“ kojemu je nakon prodaje novi vlasnik u procesu “rekonstrukcije“,“kreativno“ promijenio, tj. uništio enterijer koji je takođe bio Kanin autorski rad i čak u katastru izmijenio namjenu ugostiteljskog i turističkog zdanja, pa je postao poslovni objekat, a sobe poslovni lokali!), i sakralnom i kulturnom blagu i nasljeđu pravoslavne provenijencije u našoj zemlji. Ista država je dopustila ono nedopustivo – da se skrnavi i uništava dio, i to kakav dio­!?, našeg ukupnog identitetskog bića, sa jedne strane duhovno-vjersko-sakralno-arhitektonsko-graditeljsko-kulturnog, sa druge svjetovno-građansko-arhitektonskograditeljsko-kulturno-urbanog. Stara vlast i njene neadekvatne institucije, naravno, imaju najveću odgovornost za ove istinske kulturocide i zločine prema identitetu jednog naroda. (Kana – “Arhitektura nije samo avantura prostora i materijala. Arhitektura je jedna od najstarijih i najizraženijih elemenata identiteta.” i “Smatram sebe crnogorskim arhitektom u smislu što sam neki tradicionalni likovni jezik, tradicionalni arhitektonski pristup, uviijek željela da transformišem u savremeni likovni jezik.”). Otvorili su vrata – ili ih nijesu zatvorili, sasvim svejedno! – velikosrpskom nacionalšovinističkom i asimilatorskom potiranju crnogorskog (multi)nacionalnog, (multi)vjerskog i (multi)kulturalnog identiteta u oblasti sakralnog i pravoslavno-vjerskog nasljeđa, a u isto vrijeme poklekli pred nosiocima neoliberalno-goloprofiterskih i rušilačko-investiciono-divljekapitalističkih tendencija, tj. pred “mangupima u sopstvenim redovima“.

Na zajedničkom poslu našli su se po ciljevima potpuno isti i združeni jahači anticrnogorske apokalipse – one goloprofitersko-paravjerske i istinski politikantske i militantno-političke i one pljačkaško-privatizirajuće-investicione koje zarad profita i bjesomučnog bogaćenja bez trunke savjesti i kajanja prodaju u bescjenje državna javna dobra i opšte društvene interese. I jednima i drugima sve je to omogućio politički faktor, prije svega stara vlast, ali vidimo da i nova vlast  itekako gaji u svojim redovima uzurpatore i materijalnih i nematerijalnih (ovih čak još i više!) javnih resursa, a da se ne govori da su poklonili crkvi strane države ne mali dio teritorije Crne Gore i ogromno viševjekovno sakralno i vjersko bogatstvo i nasljeđe crnogorskog naroda. Rezultat je poražavajući i užasavajući – bezdušna i uništavajuća, nestručna i osiona, halapljiva i goloprofiterska logika i praksa “rekonstruisanja“ i “oplemenjivanja“ ukupnog javnog prostora kao opšteg dobra u funkciji slobodnog i humanog življenja svih građana, dakle, javnog prostora i u dijelu sakralnog i u dijelu svjetovno-građansko-urbanog konteksta.

U uvodu pomenutog intervjua zapisao sam i ovo – ”Korbizije je govorio da se dobrom arhitekturom mogu izbjeći socijalne revolucije. Otac moderne arhitekture je možda malo i pretjerao, no posmatrajući projekte Svetlane Kane Radević, osjećamo da je vjera u entuzijazam i humanu misiju ove socijalne umjetnosti besmrtna… Radević među svojim kolegama važi kao autor koji se strasno vezuje za istorijsko u čovjeku. kritika kaže da su joj djela svečanosti za oko, prizori pred kojima ne možete ostati ravnodušni. Možda zbog nametljivog stila, gotovo svaki njen objekat je izazvao polemike u javnosti. Jedni su za stav da se radi o savršenosti, drugi o promašaju. Ravnodušnih – nema. Kana Radević napominje da je to dobro, jer očigledno da njen rad “provocira”. Suština stvaranja i jeste u tome, jer se tako pokreću stvari, uvodi se nova estetika, kaže ona.”

Sljepoća stare vlasti da ne vidi toliki višak (u liku solitera-orlušine!) tik iznad hotela Podgorica bila je tek jedna od njenih sljepoća koje su je koštale poraza na izborima. I nije to nikakva katastrofa, naprotiv, ali jeste to što su i tom i drugim sljepoćama otvorena vrata onoj (ovoj!) vlasti koja ruši samu državu koju bi trebalo da čuva, predstavlja i unapređuje! Sljepoća i osionost stare vlasti je bila tolika da joj nije mogla istrgnuti ”adut” o gradnji solitera iz njenih svemoćnih ruku čak ni takva svečanost i ljepota za oko i dušu kakvu predstavljaju svi Kanini objekti. To sasvim precizno pokazuje do kog, nesumnjivo apsolutnog!, stepena je bilo nadošlo sljepilo stare vlasti. Jer, da bi se pogazila i obezvrijedila Kanina svečanost za oko i dušu potrebno je bilo pogaziti ne samo estetiku, arhitekturu i kulturu, već svakako, i to prije svega!, i etiku, politiku i u najširem i u najužem značenju antičkog pojma brige o opštem dobru, društvenu i državnu, javnu i identitetsku odgovornost, stručne, naučne, profesionalne i civiizacijske standarde. Između ostalog, i zbog ovog pojedinačnog i konkretnog slučaja, danas smo ovđe đe smo. Makar je za utjehu što će svaka vlast od sada morati baš dobro (ili barem mnogo više!) paziti da li će afirmisati svečanost za oko i dušu, um i duh, estetiku i etiku, kulturu i civilizaciju, (po)etiku i politiku, ili pak sve nasuprot tome, sve ono što unižava, obesmišljava, vrijeđa, uništava i ubija ljudske, čovječne, vrijednosti, javno dobro i opšti interes. Alternative su jasne – svečanost ili sljepilo, ljubav ili mržnja, razvoj ili stagnacija i nazadak, čovječnost ili neljudskost, tolerancija ili vjerska i etnička militantnost… Kana je znala da odabere – ”Načitana, pismena, diskretna, akademik, ali bez trunke zavisti i predrasuda, aktivna u svim oblicima profesionalnog delovanja, sve do funkcija u savezima arhitekata svih nivoa i formi, urbanista koliko i graditelj, prisutna u svojim tamnim, naglašenim odećama, Kana je činila svet Crne Gore i njene kulture, arhitekture posebno, toliko modernim i toliko ukorenjenim u doline i brda, more i nebesa našega kraja i naše istorije. Ništa se više od jedne sjajne žene-arhitekte ne može tražiti.” (Ranko Radović)

Na Inicijativu za uspostavljanje zaštite kulturnog dobra za hotel Podgorica, koju je podnijelo Udruženje KANA/Ko ako ne arhitekt, prošle godine, nedavno je od strane Uprave za zaštitu kulturnih dobara pozitivno odgovoreno. Inicijativa  je bila okupila 21 potpisnika i uključila uvažene arhitekte, članove Inženjerske komore Crne Gore, kao i političke predstavnike, među kojima i tadašnjeg mandatara za sastav nove Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapića, predsjednika Skupštine Crne Gore i predsjednika „Demokratske Crne Gore” Aleksu Bečića i predsjednika Građanskog pokreta URA Dritana Abazovića. Dobro je što naši političari brinu o zaštiti kulturnih dobara. No, pomenuti od njih ne priznaju gotovo ništa od onoga što je Kani bilo sveto, sto je sveto svakom lojalnom i rodoljubivom građaninu, odgovornom, razumnom, dobromislećem i dobročinjećem!I u prošlosti, i u sadašnjosti, i u budućnosti, to je bilo i biće isključivo ljubav prema domovini Crnoj Gori, a njenog napretka, slobode i boljitka niti ima niti može biti sve dok se ne uvidi aspurd prve, zapravo neuporedive, vrste i ne prizna onaj narod po kome naša zemlja i nosi svoje dično i ponosno ime. Zato njihovi potpisi i djeluju tako licemjerno, grozno i jezivo da ništa  niti jeste niti  može biti gore od toga, zato i ne mogu obavezivati nikoga da ih slijedi, sve dok ne promijene temeljno i radikalno svoje klerofašističke nazore po kojima ne postoji onaj narod a time i ona (ova!) zemlja kojoj je Kana dala i darovala sve – svoj talenat, svoje znanje, svoje vrijeme, svoje djelo, svoj život, rad, svoje zavještanje, svoju slobodu, najdragocjeniju i najcjenjeniju, kako je isticala, vrijednost, svoje moćno arhitektonsko-urbanističko djelo, osjećanje prostora, nasljeđa i tradicije, vještinu i energiju. Ovo sljepilo nove, aktuelne, tzv. „apostolske„ i „ekspertske„ vlasti, dakako je još gore, užasnije i veće od sljepila stare vlasti. Nažalost, često smo na Balkanu u prilici da biramo između dva zla i da se priklanjamo onom manjem.

Ne mogu danas Kanu svojatati predvodnici čisto(č)etničkih, jednonacionalnih i jednovjerskih visokoobrazovnih i akademskih zajednica koji međunarodnu saradnju našeg državnog univerziteta svode na komunukaciju sa univerzitetima u Istočnom Sarajevu i u Kosovskoj Mitrovici. Kana nije njihova, nit će to ikada biti. Ona je bila građanin svijeta, usmjerena svojim humanističkim i univerzalnim djelom i obrazovanjem ka najprestižnijim svjetskim obrazovnim, naučnim i kulturnim institucijama i stvaraocima. Kana je bila jedan od osnivača Matice Crnogorske i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, te ona ne bi mogla biti danas s onima koji ne samo da negiraju jedan narod, jednu zemlju i sve njene temeljne istorijske i aktuelne vrijednosti i atribute, već uporno pokušavaju silom na sramotu da unište, obezglave i ukinu i ono malo obrazovnih i kulturnih institucija i subjekata u Crnoj Gori, mislim prije svega na Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju i časopis ARS, koji služe i tom narodu i toj zemlji, i svim drugim njenim narodima i svim njenim građanima. A samo prava kultura i umjetnost opstaje i traje. To mnogi balkanski političari nikako da shvate već uporno zloupotrebljavaju kulturu u nacionalističke, šovinističke i fašističke svrhe.

Ne bi Kana dakako pristala ni na neoliberalni koncept stare vlasti i njenu nebrigu ili nedovoljnu brigu koju je pokazivala i sprovodila prema ukupnom kulturnom, sakralnom, arhitektonskom i urbanom nasljeđu i čiji je odnos dijelom svakako i doveo ovu sadašnju zaista nikakvu političku koaliciju na vlast. U tom smislu stara vlast mora da istrpi najveće kritike. Dobro je što se okrenula valorizaciji Kaninog djela, svakako je vrh što je i predsjednik države kao institucija od visokog simboličkog i reprezentativnog ugleda jedne zemlje stao na čelu svečanog odbora i prihvatio se pokroviteljstva sjećanja na Kanino djelo i izložbe na prestižnom Venecijanskom bijenalu. Ali, to nikako ne može i ne smije! – što prije to shvate bolje i za njih, a to znači, i za sve građane Crne Gore! – da potisne u stranu i u zaborav veliku odgovornost stare vlasti za sve što je pod njihovim „pečatom„ činjeno ili nije činjeno a moralo je!?, i čije su posljedice danas tako vidljive i očite. Griješila je stara vlast, ostaće soliter-strašilo iznad Kanine i naše (ali izgleda ne i njihove!) duše-„Podgorice„ (a time suštinski i „iznad„ duše samog grada), kao korpus delict jedne apsolutne i osione vlasti i njenog tipičnog sljepila i ostrašćenog vjerovanja da je nezamjenjiva i neuništiva.

I kada se posmatra jedna od fotografija o Kaninom djelu, na kojoj je hotel “Podgorica“ a u njenom desnom uglu interpoliran Kanin lik baš na mjestu đe se nalazi ono solitersko čudovište, nedonošče stare vlasti (obično se daju stare slike hotela kada nije bilo uljeza kao natruhe u oku posmatrača koja se nažalost ne može izbaciti ili se hotel danas tako fotografiše da se soliter ne može viđeti) – koja se grdno vara ako misli da potezi i “ostvarenja“ i ove i slične vrste nijesu uticali na ishod izbora od 30. avgusta lani – kao da nam Kanine dubokomisleće, pronicljive, mudre i  gotovo svevideće oči poručuju da je ona i to “čudo neviđeno“ (imali bi Živko i Kana podosta tema za razgovor!), očekivala i predviđela kao sasvim moguće zlo i naopako jednog vremena-nevremena, a samim tim i oprostila i zaboravila, te bi nastavila nekadašnjim Bulevarom Lenjina, danas Svetog Petra Cetinjskog, kao što je imala naviku pješačiti (“Titograd nije dobro strukturiran – nema pješačkih staza usljed čega ne postoji urbani mentalitet“), ići lagano, gospodstveno, sa prepoznatljivim, sasvim osobenim stilom i dizajnom u odijevanju i samo njoj odgovarajućim, širokim crnim šeširom. Taj šešir, simbolično, čuvao ju je od svih pakosti i podozrivosti, sujete i ljubomore, zluradosti i pizme, kao što i nas sve danas čuva da ne potonemo potpuno u tamu i bezdan, a sasvim smo kao društvo i zajednica blizu tome. Najmanje što bi gradske i državne vlasti poslije svega mogle da učine danas, to je da se prihvati prijedlog Udruženja KANA o otkupu hotela “Podgorica“ i njegovom pretvaranju u Dom arhitekture i urbanizma. Toliko dugujemo Kani, toliko dugujemo sebi.

P. S. Pjesma “IZMEĐU NAS I TVORCA“ posvećena Svetlani Kani Radević iz moje knjige poezije “Nježnosti predgrađa“, 1996.g. – “Prepoznajemo Te na kapijama grada,/Kapijama svijeta,/Kapijama vječnosti./Ljepota je neuništiva./Snaga ljudi trajna./Ti si prepoznala duh ovog grada,/Negdje između nas i Tvorca,/Otela ga pomrčini/I poklonila ovom prostoru./Ti si prepoznala/List našeg sna/I mjeru naše moći./Znala si da baš ovaj kamen/Leži u korijenu našeg bića,/Da su nam baš ovo staklo,/I ovaj metal,/Potrebni za sjutra./Starom ne daš da ode nezasluženo,/Izlječuješ ga druženjem/Sa novim./Toliko ljubavi prema gradu još ne vidjeh./Ne brini. Ostavila si mu sve što si/Trebala i mogla i znala./Tvoja djeca su već ljudi,/Uče generacije kako je lijepo živjeti,/Radovati se jednostavnosti, kamenu i vodi,/Zemlji i Nebu,/Našemu,/Da bi nam i Drugo/Bilo milije.“

gradski.me

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]