Koncert za gitaru, mandolinu i stolice

6
Foto: Sanda Zenko

Piše: Željko Brguljan

S posebnim zadovoljstvom, očekujući da ću provesti večer uz prvoklasno muziciranje, otišao sam na sinoćnji koncert ( srijeda.17.08) u crkvi Marijina Rođenja na Prčanju, završni koncert ovogodišnjeg KotorArta. Očekivanja su više nego opravdana kada su pitanju vrhunski virtuozi – gitarist Miloš Karadaglić i mandolinist Avi Avital koji su tijekom koncerta demonstrirali savršenstvo tehnike i bogatstvo emocija koje su darivali publici. Bolje rečeno onom dijelu ili sretnicima u prvim redovima. Jer iza, odvijao se paralelni koncert „ćakula“, rada na laptopu, zijevanja… a povrh svega – koncert za tri stolice i spavače. Na moju nesreću nalazio sam se u tom dijelu publike jer nisam uspio dobiti mjesto u prednjem dijelu crkvenog broda, pa sam nastup Karadaglića i Avitala pratio dijelom, a dijelom alternativni koncert publike, čije razloge dolaska još uvijek ne mogu shvatiti.

Foto: Pavle Marković

Koncert je započeo „ćakulom u c-duru“ za dvije žene bez muževa, dva reda ispred, koji je prelazio u „d-mol“, a u pravilu završavao slatkim prigušenim kikotanjem. Uključio se red ispred i „gospođa“ koja je morala baš tada nešto reći mladoj ženi koja je sjedila do mene, a potom bi podrška kulminirala stiskanjem ruku, dijagonalno između dva reda sjedalica. No, nastup mlade žene tik ispred mene bio je doduše tiha, ali neshvatljivo uporna repeticija. Ona je svakih 5-6 sekundi nešto govorila mladiću do nje koji se meškoljio u stolici. I tako do polovice koncerta kada mi je „prekipjelo“, pa sam prvi puta u životu za vrijeme koncerta i sam progovorio, zamolivši je da prestane pričati. Na ponovljenu molbu mlada žena je ustala i demonstrativno napustila koncertni prostor, a njen se „dragi“ napokon prestao meškoljiti.

Foto: Sanda Zenko

U mom redu „slušači“ nisu voljeli biti nezaposleni. Sredovječni čovjek, dvije stolice desno od mene, tokom cijelog koncerta marljivo je radio na otvorenom laptopu udobno smještenom na njegovom mekanom trbuhu. Reklo bi se da je obavljao neku korespodenciju vezanu za trgovinu. U jednom trenutku, dok su muzičari izvodili španske kancone Manuela de Falje nekoliko puta glasno je uzdahnuo. Ne vjerujem da je to bio uzdah zbog de Falje, prije će bit da mu je „biznis“ pošao po zlu i da je dobio lošu vijest od svog računovodstva. Njegova, dražesna kćerkica, djevojčica od kojih 5-6 godina osjetila se opravdano zanemarenom jer otac stalno radi na kompjutoru, pa je pokušavala skrenuti očevu pažnju vrpoljenjem, ustajanjem i kratkom šetnjom po okolnom prostoru crkve. Otac se ipak pokazao brižnim, pa joj je posvetio pažnju popričavši s njom, uz taktove Johana Sebastijana Baha. Pred kraj koncerta naš „poslovni čovjek“ na dvostruko pogrešnom mjestu (koncert i crkva) iscrpljen od rada za kompjutorom, temeljito je rastezao kičmu, a po završetku koncerta nagradio muzičare gromoglasnim „bravo“… ili se to oduševljenje odnosilo na dobro prodanu nekretninu?

Foto: Sanda Zenko

Dio publike smatrao je važnijim od same koncertne muzike snimiti događaj. Bliještili su mobiteli u uzdignutim rukama kao na nekom glasačkom skupu. Što su to oni slušali, vjerojatno ne znaju, ali imaju dokaz da su bili prisutni – to je ključno! U lijevom dijelu publike, „gospođa“ se uporno bavila amaterskom fotografijom. Ali isti je hobi imao i dječak 4-5 redova ispred nje koji je s predanošću snimao izvođače. Dječaku sitnog rasta smetali su oni ispred, pa se ustao. Ustala se i fotoamaterka, pa malo i uzrujala jer joj dječak ometa rabotu koju bi mogla obavljati i sjedeći. No, nema problema, sve se (na koncertu) da srediti i zato postoje prijateljice – njena je otišla i uvjerila dječaka da sjedne… zbilo se to za vrijeme Bahova „Kapriča  iz partite u c-molu“.

Organizator je svom programu greškom ispustio ključnog izvođača – bio je ovo, zapravo, koncert za gitaru, mandolinu i stolice. Jer padovi stolica su dali zaista poseban štih i naglasak muzičkom programu. Bilo ih je tri, a posebno je očaralo što su umješno raspoređeni unutar koncerta, u ključnim trenucima – kako bi muzika u slušateljima probudila dramatične osjećaje. Zašto bi drama bila prisutna samo u teatru, operi, a ne i na koncertu…

Prvi „ulazak“ stolice dogodio se podalje od mene, pa ga nisam registrirao. Prema svjedočanstvu prijateljice koja je sjedila u blizini njega, čovjek je toliko ispreplitao noge, gotovo gimnasticirao što je završilo prevrtanjem izmučene stolice i njega.

Drugi pad je bio daleko dramatičniji. „Gospodin“ engleskog govornog jezika, odmah iza mene, počeo je na Bahovu fugu stravično zijevati. Ubrzo se začulo blago (početno) hrkanje, a onda užasan udarac i zvuk struganja stolice po podu, za koju se uhvatio da se spasi (miru spasa nije bilo). Razbuđenom „gospodinu“ priskočilo je u pomoć nekoliko najbližih, ali ne i Karadaglić i Avital što smatram nehumanim činom bezosjećajnih muzičara… redari KotorArta nisu zvali hitnu pomoć. Treće uključivanje alternativnog instrumenta – prčanjske stolice dogodio se pred sam kraj  koncerta, u zadnjim redovima. Uzrok nije poznat, a ovaj ljubitelj klasične muzike, zbog svoje skromnosti želio je ostati anoniman.

Ipak, nešto vremena između gore opisanih tragikomičnih događaja uspio sam se koncentrirati na izvedbu ovih vrsnih muzičara i u tome uživati. Bez ljutnje mogu zaključiti da je zatvaranje KotorArta bilo više nego originalno, ali i da bi nekima trebalo zatvoriti i vrata svih koncertnih dvorana. Otvara se i pitanje odgovornosti službenih osoba i čuvara za vrijeme koncerta koji su plaćeni za svoj angažman. Zar oni ne bi trebali prići pričačima, hrkačima i kompjuterašima i zamoliti ih da prestanu nepoštivati muzičare i ometat ostalu publiku, pa ako je nužno i zamoliti ih da napuste koncertni prostor. Možda nije dovoljno samo podizati posrnulu publiku s poda, što je svakako humano i korisno.  Možda se trebalo „trgovcu nekretninama“ objasniti da ne može svoj poslovni ured preseliti na koncert i u crkvu…

Količina ometanja onih koji su željeli potpun doživljaj, na sinoćnjem završnom koncertu KotorArta 2022. u veličanstvenom interijeru prčanjske župne crkve, izvrsnog nastupa Miloša Karadaglića i Avi Avitala, uvijek spremnih da publici prenesu čiste emocije i odlično odabranim programom omoguće užitak u vrhunskoj muzici, prešla je sve granice. Ovdje više nije riječ o elementarnoj pristojnosti za vrijeme koncerta, nego se radi o najgrubljem nepoštivanju autora i interpretatora muzičkih djela, pa potom i većeg dijela (zainteresirane) publike. Kako dalje?

6 KOMENTARI

  1. Bravo za ovu opservaciju.
    Dugo već divljani čine publiku u nekada kulturnom i građanskom, gospodskom Kotoru.
    Telefoni zvrcaju,bomboni i krekeri šuškaju…glasno govore između sebe.
    Ali bili su na koncertu ,pozorišnoj predstavi,književnoj večeri.
    Jer je to kulturno.
    Svaka čast Željko što ste ih oprali.

  2. Koliko se kreću honorari zaposlenima i saradnicima u KotorArtu?
    Živo me zanima.
    Sramota je ovo za Kotor.

  3. Koncert za pamćenje i za dušu pa i onih koji je nemaju, kako opisuje ovaj gospodin.
    Nego se pitam što je sa redarskom službom, pi arom i razvodnicima ako ih ima?
    Organizatori moraju na ovakvim mjestima i prilikom koncerata ovako velikih imena da ne dozvole propust ni za dlaku.

  4. E ovo je kvazi kultura.
    Važno je prisustvovati i biti viđen a mučit se na stolici .
    Bravo autoru ove priče.

Ostavi odgovor Niko Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]