Kruna Aleksandra Karađorđevića je kovana na banditskom uništavanju Crne Gore i zločinima prema crnogorskom narodu

2
Novak-Adzic-Foto-gradska-TV

Crna Gora postala je zemlja zgarišta, krvi i pepela, pretvorena u takvu nakon njene aneksije Srbiji pod žezlom srpskog regenta Aleksandra Karađorđevića

Piše: Novak Adžić

Na području Kraljevine Crne Gore, poslije njenog nelegalnog i nelegitimnog ulasku u KSHS krajem 1918. godine, uspostavljen je sistem organizacije nove vlasti. Tada nastaju, sa novim političkim stanjem i okolnostima u zemlji, snažne antagonističke pojave i odnosi u društvu, izazvani prilikama stvorenim donošenjem odluka Podgoričke skupštine 1918. godine i reakcijom na njih, izbijanjem Božićnog ustanka januara 1919. godine, što je produkovalo dugogodišnje ustaničke akcije i komitski pokret koji je trajao do 1929. godine. Crna Gora postala je zemlja zgarišta, krvi i pepela, pretvorena u takvu nakon njene aneksije Srbiji pod žezlom srpskog regenta Aleksandra Karađorđevića. On je konačno uspio da vidi anektiranu Crnu Goru i 6000 crnogorskih domova uništenih i spaljenih do pepela-gdje su kao rezultata svega najbolji ljudi Crne Gore koji su preživjeli ili izbjegli neizrecivu brutalnost njegove bande sada u egzilu i čekaju momenat da zadaju smrtonosni udarac uništiteljima njihovog voljenog ognjišta [1].

Premda je u Crnoj Gori, masovni zelenaški (komitski, gerilski, lažno nazvan od režima „odmetnički“) oružani ideološko-politički otpor novim vlastima i postojećem uređenju države KSHS uglavnom bio represivnim i drugim putem do kraja 1923. i do polovine 1924. godine u velikom dijelu bio skršen, ipak, u crnogorskim šumama bilo je i dalje zapažen broj slobodara, gerilskih boraca, komita (režim ih nazivao „odmetnicima“), odnosno, političkih i oružanih boraca iz pokreta „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“.

Nekoliko zelenaških komitskih grupa i pojedinaca su i tokom 1925. godine (kao i kasnije) vodili i dalje oružanu borbu protiv vlasti, režima i aktuelnog državnog ustojstva, nezadovoljni potčinjenošću Crne Gore u unitarističko-centralističkoj monarhiji, što je i sam dr Milan Stojadinović, radikalski ministar u Pašićevoj vladi, bio u prilici da se uvjeri prilikom svog dolaska u Crnu Goru radi izborne akcije u korist Narodne radikalne stranke početkom 1925. godine.

Uglavnom, ti nezadovoljnici bili su politički, ideološki i drugi neprijatelji organa vlasti i predstavljali su skupine tada još uvijek živog, vojnog krila zelenaškog crnogorskog državotvornog pokreta, preostalog još od Božićnog ustanka iz januara 1919. godine i kasnijih komitskih otporaških godina. To je govorilo da su na prostoru Crne Gore bile nedemokratske, nestabilne političko-bezbjedonosne prilike i u vrijeme kampanje za parlamentarne izbore 1925. godine. To ilustruje i masovno prisustvo žandarmerije i vojske prilikom dolaska dr Milana Stojadinovića u Crnu Goru.

O tome, u memoarskim zapisima, svjedoči i sam dr Milan Stojadinović.   Reminiscencirajući vrijeme svog dolaska u Crnu Goru i boravka u njoj početkom 1925. godine, kad je vršio političku kampanju za račun Narodne radikalne stranke pred parlamentarne izbore, koji su bili zakazani za 8. februar 1925. godine, dr Milan Stojadinović, u svojim memoarima „Ni rat ni pakt- Jugoslavija između dva rata“ (prvo izdanje, Buenos Aires, 1963. g.), u poglavlju pod naslovom „Među Crnogorcima“, pored ostalog, kazuje da je, radi izvršenja povjerene mu političke i ideološke stranačke misije u izborne svrhe u jeku zime 1925. godine stigao iz Beograda i u Crnu Goru preko područja Boke Kotorske. Potom kazuje: „Išli smo automobilima i kod Krstaca, ispod planine Lovćena, već upadosmo u duboki sneg, koji je bio raščišćen samo toliko da kola mogu da prolaze. Ali to me nije toliko iznenadilo, koliko preduzete mere osiguranja celog tog puta kojim sam imao da prođem, od Kotora do Cetinja. Na raskrsnicama su stajale grupe žandarma, a sa obe strane puta, naročito prema planinama, oko sela Čevo, vojnik do vojnika, da im se broja nije znalo. Svi sa puškom u ruci i fišeklijama oko pojasa

(Dr Milan Stojadinović, „Ni rat ni pakt- Jugoslavija između dva rata“, prvo izdanje, Buenos Aires, 1963., str. 208).

Milan Stojadinović tvrdi potom da je bio „zaprepašćen takvim stanjem stvari“ i da je po dolasku na Cetinje o tome tražio obavještenje od velikog župana Zetske oblasti Milovana Džakovića, kome je saopštio da mu se ta „žandarmerijsko-vojna parada“ nimalo nije dopala i da je ona ponajmanje „demokratsko sredstvo agitacije za nastupajuće izbore“. Stojadinović veli da je župana Džakovića upitao da li „vredi da postavljam svoju kandidaciju pod žaštitom bajoneta“, a Džaković mu je odgovorio da „vredi“, jer to zahtijevaju aktuelne sigurnosne i političke prilike u zemlji. Stojadinović bilježi da mu je za to Džaković dao obrazloženje, navodeći: „Mi ovde u Crnoj Gori podeljeni smo na dve grupe: „belaše“ i „zelenaše“. „Zelenaši“ su pristalice pokojnog kralja Nikole i bili su za federalističko uređenje zemlje, pri čemu bi Crna Gora takođe bila jedna autonomna pokrajinaMi, koje nazivaju „belašima“, mi smo nacionalisti, pristalice ujedinjenja sa Srbijom, kako smo to svečano proklamovali i na Velikoj narodnoj skupštini u Podgorici, novembra 1918. U ovoj grupi ljudi vi ćete naći dosta pristalica za Radikalnu stranku, premda ima i takvih koji su se opredelili za Demokratsku stranku Ljube Davidovića i za Srpsku zemljoradničku stranku Joce Jovanovića. Što se pak tiče onog osiguranja puta, koje ste videli od Kotora dovde, to sam morao sprovesti, jer u ovom kraju oko Čeva ima 500 odmetnika, dobro naoružanih i borbenih ljudi. To su oni Crnogorci koji ne priznaju ujedinjenje“ (Ibidem, str 208- 209).

Istaknuti crnogorski suverenista politički emigrant u Italiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji Jovan Čubranović je dao intervju dopisniku irskog lista „The Cork Examiner“ 19. maja 1925. godine. Taj intervju Jovana Čubranovića, donosimo onako kako ga je prenio „Crnogorski glasnik“ iz Detroita, Mičigen, SAD, broj 75 od 1. jula 1925 pod redakcijskim naslovom „Irska štampa o Crnoj Gori“. U tom tekstu, kojeg u cjelosti prenosimo iz detroitskog „Crnogorskog Glasnika“, kaže se sljedeće:

„IRSKA ŠTAMPA O CRNOJ GORI

Mi smo u pretprošlom broju donijeli jedan članak o radu i važnosti pokreta preko štampe u Crnoj Gori, kao i o radu, kojega u Engleskoj i Irlandi[2] razvija naš vrijedni patriota i poslanik g. J. Čubranović, a danas donosimo jedan važan intervju, kojega je isti dao dopisniku velikog irskog lista „The Cork Eksaminer“ 19. maja.

Rečeni list donosi sledeće:

„U zastupanju crnogorskog pitanja, g. J. Čubranović je došao u Irsku. On ovo pitanje zastupa s velikim oduševljenjem i odlučnošću, te je dopisniku našeg lista rekao sljedeće riječi:

Veliki svjetski rat koji je počeo 4. avgusta 1914.g, koštao je 10 miliona života i 5  milijardi engleskih funti sterlinga, a bio je izazvan ubistvom od 28. juna izvršenim nad prestolonasljednikom Austrije u Sarajevu. Crna Gora je stupila na stranu Saveznika za načela slobode, a pošto je zaista uradila više nego li svoj dio, oduzeta joj je sloboda, koju je ona više hiljada godina čuvala; tako da je predata u ropstvo od grupe političara, koji su svi manje-više bili zainteresovani u bankama i eksploatisanju prirodnih bogatstava Crne Gore.

ODGOVORNOST VELIKIH SILA

Ja čisto uzimam tri velika naroda od svake krivice spram Crne Gore – veli g. Čubranović – i ako su prećutali tu ogromnu nepravdu spram Crne Gore, ali se to isto može reći i za političare, predstavnike, koji su upravljali sa ta tri velika naroda, jer na njima leži prava odgovornost crnogorske sudbine; njihovi nasljednici, tj. današnje vlade tih naroda teško mogu  da ne trpe posljedice pa ipak su svojom samom dužnošću obavezani da isprave ovaj kriminal nepravde učinjene njihovom savezniku Crnoj Gori.

Veliki napor, koji je u svjetskom ratu izdržala Crna Gora- a bez obzira na strašne gubitke, koje je prije toga imala u balkanskim ratovima, ona je na neprekidne molbe, koje joj je Srbija upućivala za bratsku pomoć- i s obzirom na svoje idealne tradicije, odmah se rješila da da svoju pomoć, i objavila rat Austriji.

SRBIJANSKO BJEKSTVO

Crnogorska vojska je bila na vratima bosanske prijestonice Sarajeva, kad je njemački general Makenzen, u zajednici sa bugarskom vojskom, preduzeo ofanzivu i primorao srbijansku vojsku u bezglavno bjekstvo, u kome je izgubila 200 hiljde ljudi, cio ratni materijal i komoru. Ostaci srbijanske vojske, koji su brojali 40 hiljada, uspjeli su, da pod zaštitom crnogorske vojske pobjegnu na obalu Jadrana- odakle ih je talijanska flota prevela na ostrvo Krf: tu su se oporavili i preuredili na trošak Franuske i Engleske, a a kasnije poslati na Solunski front.

Crna Gora ostavlena i bez ičije pomoći da vodi borbu, morala je pasti. Kralj Nikola, starac od blizu 80 godina, prebjegao je u Francusku i sa svojom vladom se smjestio u Bordo.

SRBIJANSKE INTRIGE

Vlade Francuske i Engleske bile su velikodušno izdašne spram Srbije, ali za Crnu Goru nijesu uradile popuno ništa. I glavni razlog našeg strahovitog stanja i današnje teške naše situacije nalazi se u postupcima vlada Pariza i Londona, za ljubav Srbije  (čija se vlada bavila u miru i tišini grčkog ostrva Krfa, dok se cio ostali svijet borio za njenu slobodu). Iz tog mirnog prebivališta, vlada Srbije je radila intrigama i lažima na propast Crne Gore i njeno osvajanje, pod zvučnim izgovorom „narodnog ujedinjenja“. Da bi uglačala rad u ovom cilju, srpska vlada je dovela na Krf dva Hrvata, jednog Slovenca i jednog Crnogorca. Na taj način, bez ikakvog zakonskog i ustavnog oslonca, sastavila je takozvanu troimenu  kraljevinu pod dinastijom Karađorđevića.

UBIJANJE PATRIOTA

Ovo lažno ujedinjenje naroda izazvalo je opasne pokrete pokrete i ustanke u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji. Ali samo u Crnoj Gori Srbija je topovima i vatrom uništila oko 6 hiljada kuća, i poubijala hiljade crnogorskih patriota. Srbijanci duguju krv velikog broja žena i đece u Crnoj Gori.

CRNOGORSKI ZAHTJEVI

Mi se ne borimo za monarhiju ni za republiku- nastavio je govornik- mi samo hoćemo našu slobodu, i tražimo da se kazna dostojna primjera izvrši nad našim napadačima. G. Čubranović dodaje objašnjenje da je pitanje Crne Gore još otvoreno s gledišta međunarodnog prava jer još ne postoji nijedan važeći međunarodni akt, kojim se poništava Crna Gora kao država »[3].

 

[1] Nikola Petanović, „Crnogorsko ogledalo“, (priredio Gordan Stojović), Matica crnogorska, Cetinje-Podgorica, 2006, str. 76.

[2] Riječ je o Irskoj

[3]  „Crnogorski glasnik“ iz Detroita, Mičigen, SAD, broj 75 od 1. jula 1925, str. 2. članak „Irska štampa o Crnoj Gori“.

aktuelno

2 KOMENTARI

  1. POZDRAV NOVAČE
    TEKSTU NIJE POTREBAN KOMENTAR SVIMA JE JASNO SVE/OSIM VJEROVATNO OVIM POSRBLJENIM CRNOGORCIMA/.
    MOLIO BIH TE NEKOM SLEDEĆOM PRILIKOM DA OVIM POSRBICAMA OBJASNIŠ IZ KOJIH TO KRAJEVA SRBISTANA POTIČU NJIHOVA PLEMENA, BRATSVA ,BRASVENICI …MOŽDA ODLUČE DA SE VRSTE U “SVOJE”KRAJEVE

  2. POZRAV NOVAČE.
    OVOM TEKSTU NIJE POTREBAN KOMENTAR.
    SVE JE REČENO /OSIM NARAVNO SRBLJU VJEROVATNO NIJE ANI POSRBICAMA IZ CRNE GORE/
    NO KAD VEĆ PIŠEM MOLIO BIH TE DA NEKOM SLEDEĆOM PRILIKOM NAM OBJASNIŠ OVO ŠTO MI U C.G.IMAMO:MISLIM PLEMENA,BRATSTVA ,BRASTVENIKE ĐE TU OVO SRBLJE CRNOGORSKO VUČE KORIJENE IZ SRBISTANA.
    DA JE VJEČNA CRNA GORA

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].