Mihailo Mandić: Deset godina nezavisnosti – od euforične borbe do realnosti

5
Mihailo Mandić

Prije deset godina, sredinom maja, mnogi Crnogorci raseljeni po svijetu spakovali su svoje kofere i krenuli prema svojoj matičnoj domovini kako bi na referendumu zaokružili ono “da” na koje su tako dugo čekali. Jednog od njih, pak, čekao je i prilično dug put, sa destinacije kojoj odgovara opisu “s kraja svijeta”.

Mihailo Mandić, predsjednik Crnogorske etničke zajednice Australije (Montenegrin Ethnic Associatian of Australia) je i ovog maja, deset godina kasnije, prevalio dug put da još jednom bude – kod kuće.

Udruženje Crnogorske etničke zajednice u Australiji osnovano je 26. 12. 1996. godine.

Tada je i primljena u Savez etničkih zajednica NSW (Novi Južni Vels), te samim tim i Australije, a ime države Crne Gore se i zvanično počelo pojavljivati u raznim brošurama, statističkim podacima i godišnjim izvještajima australijskih državnih institucija.

Realnost: Danas, toliko vremena kasnije, Mihailo Mandić govori o tom prilično dugom i nimalo lako pređenom putu.

“Gledajući unazad desetak i više godina moram reći da se iz stanja euforične borbe za obnovu crnogorske državnosti stiglo do jednog realnog sagledavanja prilika u Crnoj Gori i prihvatanja činjenice da je dug proces do ispunjenja nasih želja. Mozda i mi, koji već duže zivimo u sređenim državama, naivno mislimo da se karakter naroda može promijeniti preko noći!? Naravno da i među nama ovdje ima dosta onih koji nijesu duhovno odmakli od plemenskog načina života i koji šalju ružnu sliku o našoj dijaspori. Uz sve dobre strane koje nam donose moderna sredstva informisanja, ona pružaju mogućnost i da pojedinci iskazuju svoje bolesne ambicije slavoljublja koje prerasta u kič! Povremeno gledajući Satelitski TV program namijenjen dijaspori vrlo često stičem utisak da posmatram jedan od reality show-a! Objavljuju se intervjui i prilozi predškolskog nivoa. I što je još tragičnije takvi se nalaze i međusobno podržavaju. Dosta je našeg neškolovanog i polupismenog svijeta došlo ovdje do jednog pristojnog životnog standarda, koji je iznad crnogorskog prosjeka, pa svoj boravak tamo koriste za ličnu promociju sitnom ‘kupovinom’ urednika, novinara ili nekog ko ima bilo kakve veze sa dijasporom. Na taj način hrane svoj ego i pridaju sebi značaj koji ne zaslužuju.”

Ipak, australijsko crnogorsko udruženje predstavlja nešto sasvim drugo.

Zaštita dijaspore: “Crnogorska etnička zajednica je daleko više od jednog
familijarnog preduzeća. Ona je postala institucija koja je svjetionik crnogorske dijaspore u Australiji i vrlo poštovana među našom dijasporom širom svijeta. Svjedočanstvo naseg rada je nas web sajt koji spada, bez lažne skromnosti, u vrh sajtova naše dijaspore. Svakodnevno primamo mnogobrojna pisma iz cijele bivše Juge sa raznoraznim pitanjima na koja redovno odgovaramo. Dajemo naša mišljenja, savjete, spajamo naše širom Australije, upućujemo na prave adrese, pomažemo jedni drugima i na jedan civilizovan način promovišemo Crnu Goru. Imamo ovdje i naših koji su zaglavili u ovdašnjim zatvorima pa smo most preko kojeg ih pomažu njihove familije u Crnoj Gori. Sve ovo iziskuje veliko angažovanje što mnogi od naših iseljenika prepoznaju, kao što ih ima i koji svode dijasporu na roštiljijadu sa dvije gajbe piva i brdo zastava sa kojima biše se predstavili crnogorskoj javnosti. Imam osjećaj da se pred ovom hiperprodukcijum ad hok udruženja  izmiču i oni koji imaju znanja i iskustva potvrđujući onu Andrićevu da dođu neka vremena kad pametni zašute, a oni drugi progovore. Jugoslaviju su slični rasturili i ne dozvolimo da učine isto sa našom dijasporom”.

Uz ovo, pričamo i o nekim crnogorskim specifičnostima.

“Odnos Crne Gore prema dijaspori je ostao latentan. Ja sam i ranije o tome govorio i žao mi je što se ponavljam, ali to nije moja krivica. Mnogo je vremena utrošeno na formiranju jednog tijela koje će brinuti o našim iseljenicima i lično sam se izgubio u svemu tome. Sada je to Uprava za dijasporu i donesen je i Zakon za dijasporu i obznanjene neke aktivnosti koje nagovještavaju ažurniji odnos prema nama. No, imam utisak da su tamošnje institucije u raskoraku sa tehnološkim razvojem i potrebama naših iseljenika. Ono na šta smo ukazivali prije 10-15 godina dolazi sada na red, a kad se realizuje vise neće biti ni aktuelno. Šabloni djelovanja ostaju isti i preslikavaju se iz drugih sredina ne uzimajući u obzir činjenicu da je Crna Gora specifična i po veličini i po rasprostranjenosti naših iseljenika”.

Mandić ističe da prioritet treba staviti na potrebe iseljenika vezanih za boravak u Crnoj Gori kako bi joj se sa ljubavlju što češće vraćali.

“Način djelovanja dijaspore, barem kada je riječ o Australiji, se u mnogome izmijenio u ovih desetak godina. Prije ovog elektronskog buma iseljenici su se okupljali po kojekakvim salama gdje bi se razmjenjivale novine, časopisi, knjige i vodile diskusije o dešavanjima u domovini. Sada za tako nešto nema nikakve potrebe, jer većina od nas ima sve naše tv kanale, a vijesti su putem interneta dostupne u svakom trenutku. Stoga je i daleko većim zajednicama problem napuniti i osrednju salu. Druženje se sa fizičkog preselilo na on line komuniciranje. Na taj način komuniciramo među članovima uprave kao i sa ostalim članstvom širom Australije. Naši iseljenici su ovdje rasuti po svim državama i gradovima, a udaljenost među nama dostiže i do 5000 kilometara! U samom Sidneju nas ima par stotina, no treba uzeti u obzir da je područje Sidneja skoro koliko i cijela Crna Gora pa je razumljiva teskoća napraviti jedan značajniji iseljenički skup”.

Neophodna podrška: Mandić ne propušta da direktno i konkretno saopšti što valja učiniti za našu dijasporu.

“Ono sto naša dijaspora očekuje jeste da imamo adresu u našoj matičnoj državi kojoj se možemo obratiti, u svakom momentu, povodom bilo kojeg pitanja i na koja ćemo promptno dobiti odgovore ili biti usmjereni na one koji su kompetentni da ih daju!”

Za kraj, predsjednik Crnogorske etničke zajednice Australije nije zaboravio ni na naše iseljenike koji više nisu među živima, a koji su mnogo značili crnogorskoj iseljeničkoj zajednici.

“Što se tiče naše zajednice u proteklih desetak godina izgubili smo nekoliko značajnih članova našeg udruženja. Među živima više nijesu Darinka Perović Sefer, naša žestoka Crnogorka, Ruždija Salagić, blagajnik i jedan od osnivača naše Zajednice, Ksenija Senja Radulović, član uprave naše Zajednice od prvih dana osnivanja i Veljko Vujačić, jedan od poslednjih ratnika Krsta Zrnova Popovića. Ove godine je umrla i naša dobročiniteljka Laura Antonelli, čuvena italijanska glumica poznata i po svom humanitarnom angažmanu, koja nam je dosta pomogla prilikom naših izbjegličkih dana u Italiji. Zajednica je bogatija novom podružnicom članova u Brizbejnu, a ovih dana očekujemo slično da se realizuje i u Melburnu. Centralna proslava jubilarne desete godisnjice crnogorske nezavisnosti ovoga puta će biti održana u organizaciji podružnice u Brizbejnu na kojoj se očekuje prisustvo značajnog broja ličnosti iz naučnog i kulturnog života Kvinslenda, a svoj dolazak su najavili i predstavnici naših članova iz Sidneja i Melburna, koji su od Brizbejna udaljeni 1000 i 2000 kilometara u jednom pravcu što samo po sebi govori o privrženosti naših iseljenika Crnoj Gori i želji da se bude dio zajedničkog slavlja”.

Željko VUKMIROVIĆ

Portal analitika

5 KOMENTARI

  1. Gospodine Mihailo još nama treba mnogo,mnogo do civilizacije. Jeste li moža bili ovdje i gledali cnogorski parlament prošle sedmice. Viđeste li one strašne scene i ljude koji bukvalno laju?

  2. Svaka čast gospodine Mandiću. Vjerujem da će Vaše prisustvo da obaveže naše državne organe da poprave odnos prema našim ljudima u inostranstvu. Nije dovoljno da se otvori kancelarija nego i da se radi kao što vi radite tamo za Crnu Goru.

  3. Prepadoh se da će se zaboraviti na Krsta Zrnova Popovića? Dobro je! Ima nade da napredujemo- ka u njegovo vrijeme i vrijeme Blaža Đukanova Zvicera-oba prvaka “prve naše narodne sloge” iz marča 1942-na Cetinje u Banske dvore-kod guvernera naše i Sekula Drljevića NDUČMNE-od 12.srpnja.1941- Pirica Birolia! Kad se zakleše-da će vjerno slijediti i boriti se protiv Antifašista,Partizna i NOP-a ,na cijeloj teritroiji bivše Zecke banovine? Niko ka mi-što bi reka Boro Milovanov Krivokapić,poznati novinar i pubiciista:” Da se antifašističkoj državi Crnoj Gori nije rodio MILOVAN ĐILAS-niti joj umro Sekule Drljević”? E bo-napisa Boro Milovanov-na portal Analitiku dana:02/listopada/2011 u povodu 70.godišnjice od Narodnog ustanka 13.jula.1941(proslavljen u CG-na način koji se ne pamti u njenoj povijesti) i 100.godišnjice od rođenja MILOVANA ĐILASA(1911)-u “feljtončiću”:”Crna Gora stalno pita kad će ĐIDO mjesto TITA”! Na ultimu-svim građanima Crne Gore čestitam VELIKI DAN-DAN NEZAVISNOSTI ! Življeći i dalje u stahu-da oni što su naučili prevrćati MAJKU i DOMOVINU-da jopet na nju ne K I D I Š U-ka im preci i oni-vjerni potomci: 1905-1918-1941-1989..?!

  4. Sjete se dijaspore samo kad im treba . To je istina. Vama gospodine Mandiću želim osobno svaku sreći jer ste pravi i istinski borac za svoju državu i njena prava u svijetu.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]