Milojka tuga za svetinjama iz Singapura dovela među litijaše

7
  1. Slavko Mandić

Možda će ova vlada zaista pasti, a možda i neće? Možda? Ko zna. Krho je znanje. Toliko se o tome govori kao o svršenoj raboti, valjda s namjerom da se priča do te mjere relativizuje kako bi postala svakodnevna jadikovka koja neće izazvati nikakvu turbulenciju kada se zaista dogodi.
A dogoditi se mora, postalo je jasno i najglasnijim tumačima njene nesposobnosti, upravo onima koji su se toliko uhljebili po dubini, da se grčevito propinju ne bi li sačuvali visokoplatežne pozicije za sebe i članove svojih porodica, sinove, kćeri, braću, sestre, rođake, prijatelje i kumove. Napadali su vlast s razlogom, ali ne zbog ogromnih nepočinstava i lomova kojim je dnevno izlagala Crnu Goru i urušavala njenu institucionalnost. Cilj DF-a je bio da okupira državni aparat na svim nivoima, zauzme ključna mjesta, postavi svoje jastrebove i preuzme tako funkcionisanje sistema iznutra. Tako postavljen ovaj politički konglomerat je uspio da obezbijedi potpunu nezavisnost od ostatka vlasti, prijeteći konstantno njenim rušenjem, ako mu se ne udovolji. A kako to narod plaća, zašto bi bio problem novopečenom Srbinu Raduloviću zaposliti kompletnu porodicu. Baš ništa. I ostalima, ne samo njemu. Našlo se za svakoga po nešto, a na spiskovima dominiraju litijaški predatori i klerošovinistički aligatori.
Ali, dođe po tu grupaciju zlo vrijeme koje bi da mijenja stvari. To bi značilo da prekompozicija vlasti traži pakovanja kofera onih po dubini koji su se samo igrali idejom čestog rušenja Vlade kojom su prepadali Zdravka. Nikad je oni ne bi srušili, znao je to i on i oni, jer njeno rušenje, ruši njih. Njima ne odgovara ni stvaranje manjinske vlade a ni izbori. U svim slučajevima oni moraju van iz vlasti. I tako će biti, tako mi Eskobara.

Vlada će ipak pasti. Prirodno je odu oni koji godinu nijesu znali što to tamo čine. Osim činjenja za sebe i svoje, kako je već objašnjeno. Još uvijek, a tako će biti neko vrijeme, nagađaće se kad će se formalizovati dogovor koji je  postignut već neđe i sa nekim važnim faktorima. Možda onim istim, ali samo drugačijeg personalnog pakovanja, koji su doveli ovu apostolsku družinu na vlast? Možda? To samo Bog veliki zna.
Nije to tako lako uraditi, kako bi nestrpljivi s ove druge strane politike željeli. To je (ne)soj novog virusa čija se potonja politička URA, kako to tumače virusolozi, još nije definisala u pojedinostima, pa valja i dalje tragati za vakcinom efikasnijom od ovih dokazano efikasnih. Naravno, i trajnom lijeku koji bi bio i za sve ostale, sadašnje i buduće (ne)sojeve, politički ubitačan.

Veseleći se što Crna Gora ima unutrašnju snagu da odgovori pošastima koje su na nju nasrnule i da se odupre strahotnim nepočinstvima i pobijedi ih, smrvi sva njihova nastojanja, nekako mi bude žao pojedinih likova koji su zaplakali nedavno nad sopstvenim jadom. Dva su koja me posebno diraju i zbog kojih mi je oko zasuzilo. Znam, kazaćete je si li ti lud? Pa znaš li…Znam, odgovoriću prije nego što završite. Znam što su činjeli, ali mi je pred očima zaigrala čuvena Isusova izreka: “Ko je bez grijeha, neka prvi baci kamen“.

Jedan je Milojko Spajić, ministar finansija i socijalnog staranja. Došao je iz Singapura, kako sam kaže, u Crnu Goru, jer je ośetio ogromnu nepravdu nakon što je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti 2019. To ga je prvo strašno zaboljelo a potom opredijelilo da se vrne u domovinu đe ga je Bog pogledao omogućivši mu da upozna nikoga drugoga do Zdravka Krivokapića, budućeg premijera lično.

Istina, nije Milojko odmah iz Singapura došao u Crnu Goru. Svrnuo je prvo malo do Amerike na konsultacije sa nekakvim investitorima, kojima je posao da ulažu i u one koji mogu da donesu profit. Nikoga od njih nijesmo viđeli ovamo za godinu njegovog vladanja, ali jesmo njega tamo o trošku naroda, kako je naučila da banči klika apostolska. U teškim duhovnim bolovima zbog „nepravde“ učinjene Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ovaj „patriota“ se, shrvan bolom vrnuo u domovinu da bude desna i lijeva ruka kome zatreba. Potpuno razumijem Spajića i ža mi ga je ka brata rodnoga, kako „pogibiju“ džeferdara objasni Vuk Mandušić vladiki Danilu u Gorskom vijencu. Da ga tako žestoko pogodi Zakon o vjeroispovijesti koji je Crnogorcima vratio ono što im je oduzeto, može samo iskrenom poborniku ljubavi prema tuđoj, a ne svojoj državi. Zato, kakav Singapur i bakrači. Valja  Srbima vrnuti ono što su oteli silom krvavoga oružja od Crnogoraca. A lijepo su se navikli na naše manastire, crkve i duhovne hramove. Više od stotinu godina krečili su i doziđivali, mijenjali im stil i pravili konake koji su im donosili silne novce. Trgovali su srpski popovi, čuo je to u dalekoj zemlji sjeverno od ekvatora Mickey. Ubolo ga je u srce i „ljucki je zaplakao. Milojkove „suze“ su se isplatile. Sreo je Zdravka, kako kaže, najmoralnijeg čovjeka današnjice. I tada počinje neraskidiva veza koja će trajati godinu, zbog koje je zakukala, ne samo figurativno, svekolika Crna Gora.

-Razmišljao je, reći će u vlastitoj ispovijesti Mickey, koliko želi da se vrati i kome i kako može da pomogne. Kad je sreo Zdravka, oči su mu se otvorile. Ovaj ga je uveo u tajne mračnih katakombi politike iz vlastite vizure. Tako je počela politička ljubav za sva vremena koja će singapurskom ekspertu, po sopstvenom kazivanju, omogućiti da bude ministar finansija i socijalnog staranja. Prethodno je dobio sve potrebne preporuke od duhovnog mu oca Amfilohija, i prepreka više nije bilo.

Pomogao je Milojko Crnoj Gori žestoko. Žešće neko iko do sad. Od njega će se oporavljati dugo poslije njega.

Kad se sve dobro oduzme i sabere, pomnoži i podijeli, ipak je od ove trans varijante profitirao Singapur. No, o tome nekom drugom prilikom.

Spajić je mlad čovjek. Malo pogubljen nakon Amfilohijeve smrti, kada je, opet po sopstvenom kazivanju, na trenutak izgubio nadu, jer je mislio da je zbog njega došao, a on otišao ostavljajući ga kao siroče da čami čekajući da se vrne od nekuda. Ali nije. Otkrio je Mickey da on zapravo voli Crnu Goru a ne ministarsku fotelju, i da je to bio razlog njegovog povratka. A ta ljubav ište žrtve. Istina, on nije žrtva, ali mi ostali jesmo. I to prilično velika žrtva zbog  svega što nam je Milojko učinio. I još čini, dok se ova cirkusijada konačno ne završi.

Drugi zbog kojega oko zasuzi je Zdravko, najmoralniji čovjek koga Milojko zna. E on je i za kukanje i za plakanje istovremeno. Zaista s razlogom. Sam sebi je obezbijedio mjesto u vlastitoj istoriji, jer ova stvarna ne poznaje takve kakav je on. Mada su mu izjave plod ekspertskog visokoumlja. Jer, reći da će istorija pokazati da kompletnije i bolje vlade nije bilo, dozvoljeno je samo onome ko će ovaj politički svijet napustiti trajno.

Kako se god ova priča završila, a jednoga dana mora, izučavaće se ova dva lika posebno. Opet ćete reći: a što je sa četvororučicom? Valjda je zavrijedila da se nađe u sve po spisku. Možda i jeste po soju koji je obuzeo i od kojega je sačinjena da sprovede u (ne)djelo naum Milojkovog najmoralnijeg lika, ali je ipak minijatura kojoj nije mjesto među „gromadama“. A ova dva to istinski jesu, u prenešenom i svakom drugom značenju.

Slavko Mandić

7 KOMENTARI

  1. Kad god se koji od njih pojavi na TV ekranu, sjetim se “Putnika” Petra Preradovića:” Bože mili kud sam zaš’o…” i one stare serije ” Izgubljeni u svemiru”.Rimejk!

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]