Morao je malo počinuti ovaj svijet

4

Da oće pismo ili put.
Demoni su zapleli čvor ovoga proljeća, da se ni u ćikari od kafe, u fundaću ne otvara put.
I maj se rašiva.
Arijadna konce krade.
Možda je moralo ovako?
U lavirintu svakojakih grjehova ljudskih, ipak će Tezej klupko odmotati i izaći na čist zrak.
Moralo se razbistriti i umiriti.
Morao je malo počinuti ovaj svijet.
Ljudi su se vratili pismu, zemlji, cvijetu, travi.
Opomena i dalje visi u zraku, da se naglo i odjednom sve ne uzme.
Da se ne zagrcnemo ponovo od pohlepe i nezasitosti.
Marija iz Novoga, koja drame piše, javlja i slikom malih leja iz njezinog vrta potvrđuje mi da je u njima zasadila luk, rotkvu, repu i blitvu.
Zamišljam je sa vilama i dikelom u zemlju vlažnu od kiše jučerašnje. Onakvu crvenokosu kao cveklu koju je, zaboravih, takođe usadila.
Njegovana joj ruka i vazda puna rečenica dobro složenih riječi i pojmova sad uz dikelu, ali od prave, do žulja.
Na sajtu Skala radija nestrpljivo očekujem fotografiju advokata Piperovića i odlomke iz njegovog dnevnika koronarnog pod naslovom:Iza pučine ne stoji niko.
Da mu ne znam profesiju, a morala sam je upamtiti po čudnoj aferi koja ga je pratila a on časno i hrabro ispratio istu, mislila bih da je pisac.
Danas sam se ponovo poetski oduševila njegovim reminiscencijama, metaforama i mislima utonulim u tišinu i daljinu ovu vanvremenu.
“Zamisliću mjesec, kojemu, izgleda, niko društvo neće praviti.
A stiže ljeto”, piše advokat u kome poeta sniva.
Dnevnik mu sjetom natopljen.
Želim da mu se mjesec surva na postelju i da mu srebri vrijeme uhvaćeno rukom i srcem.
Čovjeka nikada nisam upoznala.
Dnevnik ga kazuje i u dnevniku mu upisujem peticu.
Ma ne na onoj line platformi, nego na stranici duše ljudske.
Dolores, jedina sa ovim imenom u Kotoru a i šire, vjerujem, šalje mi fotografije koje je nazvala slatka pjatanca.
Muti, bati, filuje, peče slatko. Stari u Boki otežu u izgovoru ove riječi samoglasnik a pa je slaaatko.
Rožade, torte, mafini, mandulati, pa sve posložila na taracu da lentra i da se pofali kako joj ova rabota ide od ruke.
U pozadini ovih slatkih i šarenih bokunića je sjajna slika Kotorskog zaliva, što puca sa te njene tarace ili bine u Gornjim Škaljarima.
Rekoh slaatko joj ide od ruke, kad joj noge ne lete ovoga stađuna za i uz furešte čiji je vodič.
Zaliv kunja u bonaci a vapori snom dubokim koronom ukotvljeni.
Od nečega se živjet mora, Dolores će, osmjehom na sve.
Ma, brod je iza pučine i otpučiće, vjerujem.
Ne znam zašto me sad kao val zapljusnuo stih moje davne pjesme:
Srebrna čežnja, more i postelja
Ljubav bi dala Gospa od Škrpjela
Sveti je Đorđe motri i pazi
Ali joj nikad, nikad ne prilazi….

Dubravka Jovanović

4 KOMENTARI

  1. Cijenjena gospodjo Jovanovic,
    Velicina rijeke se osjeti plivanjem, a velicina covjeka kazivanjem!
    ,,LUCA” za Dusu LjUDSKU! I Vama, Geniju poeti i Dolores zelim dane ispunjene toplinom Sunca, da Vam Mjesec srebri vrijeme, a zvijezde da Vam obasjaju svaku stopu, jer oni su izvan domasaja ljudske pohlepe i destrukcije.

Leave a Reply to Futrolica Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].