Muzika nikada neće stati

0
Miloš Karadaglić

Gitarista Miloš Karadaglić je iz Crne Gore u Veliku Britaniju otišao s 14 godina kao “čudo od djeteta”, a Crnoj Gori vraća se kada god obaveze to dozvole, kao “čudo od mladog čovjeka”.

Svoje ranije interpretatorske faze je posvetio klasičnom mediteranskom zvuku i latino ritmovima, dajući im malo i od hipersenzitivnosti koja emituje neskriveno poštovanje i silnu ljubav prema omiljenim kompozitorima. Eksperimentisanje s rokenrolom mu je donijelo brojniju publiku i naklonost nove kritike, budući da je uspio da iz starih pjesama izdvoji prelomne momente i obogati ih proširenim značenjima i emocijama, ne oduzimajući im bazičnu ljepotu.

Njegov posljednji album “Sound of silence” obilježio je posljednje mjesece prošle godine. Pored svih komplimenata koje neprestano dobija svih ovih godina, nije zaboravio na skromnost i na usavršavanje, na nova otkrivanja i kontinuiran rad. To je ono što mu, kako sam kaže, ispunjava dane u izolaciji. O tome, o odloženim koncertima, saradnjama i planovima, govorio je za praznično izdanje Pobjede, a nije izostala ni optimistična najava koncerta koji planira za ovu godinu u svojoj rodnoj zemlji.

Gdje provodite izolaciju i da li Vam prija ovaj odmor od aktivnosti ili Vas odlaganje koncerata deprimira?

KARADAGLIĆ: Vrijeme izolacije teško je za sve nas. Čovjek je društveno biće, a samoća na koju smo primorani protivi se samoj ljudskoj prirodi. Ipak, to je jedini način da se izborimo sa problemom pred kojim smo se našli. Tišina, bilo da je ona konkretna ili apstraktna, tjera nas na razmišljanje, analizu i napredak. Nedostaje mi scena, avion, novi gradovi i ljudi. To je moj život i ono što najbolje znam. Trenutno smo u vakumu postojanja. Ipak, ovo zlo uvodi nas i u neke nove procese, misli. A muzika, kao moj kreativni izvor i duševna hrana, uvijek je tu uz mene. To je moja privilegija postojanja. Zahvalnost koju svakodnevno osjećam prema tome sad je još jača. U Londonu sam, u svijetu koji sam sagradio za sebe i svakodnevno učim. Ovaj period vidim kao jednu veliku šansu i mogućnost, ne samo za sebe, već i za cijeli svijet.

Navijali smo da briljirate na manifestaciji Global Awards i bili razočarani kada su u Vašoj kategoriji dodijelili nagradu mladom violončelisti. Da li se i Vi toliko uzbuđujete oko nagrada i koliko Vam znače, iako i bez obzira na ovu, Vaša popularnost u posij ednje tri godine ide uzlaznom putanjom?

KARADAGLIĆ: “The Sound of Silence”, aktuelni album za koji sam bio nominovan, svojim komercijalnijim tonom otvorio je vrata nekoj novoj’ publici, što se direktno odrazilo i na to da album uđe u top 3 na Globalovoj listi bestselera. Podrška koju sara dobio od svojih vjernih fanova, posebno u Crnoj Gori, za mene je najveća nagradai podstrek. “Global Awards” je prestižna godišnjaceremonija u muzičkoj industriji i srećan sam što sam se izborom njihove akademije našao u društvu kolegakoje volim i koji fantastično rade svoj posao. Na ovakvim revijalnim manifestacijama nema mjesta rivalstvu. Kada sam bio mlađi, nagrade su mi značile mnogo više nego sad. To je valjda dječački, sanjalački. Danas je za mene najveća nagrada kada odsviram dobar koncert, ili kada u bilo kojem momentu stvaranja zadovoljim sebe, makar na momenat, koliko god on prolazanbio. Ne postoji ništajače od toga.

Vaša posljednja turneja, taman prije nego se cijeli svijet zatvorio, bila je u Americi i nastupali ste u velikim centrima klasične muzike. Kakve utiske donosite s tih nastupa i da lije opšta panika prijetila da Vas prekine usred turneje?

KARADAGLIĆ: Proveo sam više od mjesec u Sjevernoj Americi i pravo je čudo da nijedan koncert nije bio otkazan. Turneja je imala fantastičnu putanju gdje smo uvijek izbjegli žarišta virusa. U Americi, do posljednjeg momenta, niko nije vjerovao da ovako nešto može da se desi. Kad se samo sjetim atmosfere na koncertima u Bostonu, San Francisku, Vašingtonu, prepunih sala, bezbrižnih ljudi oko nas, teško mi je da shvatim da se u tako kratkom periodu sve može toliko promijeniti. Muzička industrija je pred kolapsom. Festivali, orkestarske sezone, resitali i svi javni nastupi otkazani su do septembra. Priča se već i o jeseni. Nadamo se da će brzo sve biti jasnije i da ćemo moći nastaviti sa radom. Ali pred nama je težak i nepredvidljiv period. Muzika nikad neće stati, to je jedino sigurno i to nam svima da je snagu i optimizam.

Izuzetno ste popularni u Velikoj Britaniji i mnogi to pripisuju Vašim interpretacijama Bitlsa. Da li mislite da Vas upravo izvođenje njihovih kompozicija ustoličilo u popularnoj kulturi? Da li imate predstavu koliko Vas zbog toga vole?

KARADAGLIĆ: Bitlsi i njihova muzika obilježili su period kada sam imao želju da proširim svoje vidike i eksperimentišem sa svojim muzičkim izrazom. Oni su neka nova klasika i za mene prvi korak ka većoj publici. Srećan sam što sam tim albumom uspio da premostim svjetove i muzički povežem nepovezivo. Britanija, zemlja u kojoj živim i stvaram već dvije decenije, i odakle sam doživio uspjeh i slavu, diše i živi za Bitlse i njihovu muziku. To me je i navelo na taj korak. Kad god sviram neki ozbiljan koncert, poslije svih onih velikih komada i remek-djela repertoara, ljudi i dalje jedva čekaju da čuju “Blackbird”, “Yesterday”, “While my guitar gently weeps”. To je, valjda, prirodno i čini me srećnim. Publika je razlog zbog kojeg postojim. Zato mi i teško pada ovaj period izolacije. Ali hrabar sam i čekam da sve to prođe i iz ovoga proiziđe nešto novo i još bolje.

U nekom se trenutku činilo da su Vam mediteranske melodije bliskije, a ipak ste se dobro snašli u rokenrolu za klasičnu gitaru. Kako ste uspjeli da učinite Bitlse nježnijim i tužnijim nego što jesu? Jeste li ih vi sve vrijeme čuli kao takve?

KARADAGLIĆ: Sjeta u mojoj duši je rezultat svih onih nemogućih misija koje sam prvo zadao sebi, pa onda i ostvario. Kad dostignete nešto sto je veće i od vas samih, život vam ne ostavlja previše prostora za bezbrižnost. Uspjeh vas mijenja, na momente sreće on vas ispunjava do srži, ali sve više i više traži i uzima. Ranije sam se borio protiv toga. Zato sam i prije par godina napravio pauzu, jer nijesam shvatao suštinu. Sad je razumijem i prihvatam. Ona je dio mene, kao dominantan motiv u mojoj muzici, uz sve ono drugo što me čini čovjekom. Trudim se da svi ti uticaji i kontrasti ne poništavaju jedni druge, već da teku bez kraja. Mislim da ljudi čuju tu iskrenost i da me zato i vole. Mediteranski zvuk je moj muzički dom. To je moja srž. Klasični rokenrol, na još klasičnijoj gitari, je faza. Ona je sad već i prošla. Trenutno me golicaju neke stare, ozbiljnije stvari. Tražim i u sebi čujem neku novu lakoću i još prefinjeniji zvuk. Barok mislim da je to sljedeći korak.

Zanimljiva je ta veza koja počinje od Ravi Sankara kojije sarađivao s Džordžom Harisonom, a onda na albumu “Blackbird” sarađujete s Anuškom Šankar. Kako je došlo do te saradnje, ali i saradnje s ostalim popularnim muzičarima, i da lije i Vama bilo neobično da svojim izvedbama dodate vokale?

KARADAGLIĆ: Anuška i ja smo dugogodišnji prijatelji. Naša ljudska veza donijela nam je prelijepu muzičku saradnju. “Lucy in the Sky” je jako interesantna numera koja ima svoju jedinstvenu priču, a hipnotički zvuk indijske citre bio je perfektno prikladan psihodeliji Bitlsa. Praviti albume poput ovog jako je zanimljivo, jer ni u jednom momentu nijeste obavezani tradicijom. Svaki ulazak u studio je novi eksperiment i igra. To je jako inspirativno, jer vas ništa ne ograničava, niti sputava.

Neki od najljepših momenta na albumu nastali su kao sama improvizacija. Saradnja sa Anuškom bila je upravo takva. Što se tiče vokala, sve više imam utisak da ljudski glas u kombinaciji sa nježnim zvukom gitare uvijek više uzme, nego što da. To je priroda glasa, kao najsavršenijeg instrumenta. Na koncertima, duet sa pjevačima su neki od najljepših momenata mog muzičkog života (nikad neću zaboraviti „Brazilsku Bahijanu” sa Anom Aglatovom na novogodišnjem koncertu u CNP-u prije par mjeseci, ili Šuberta sa Anđelom Georgiju na festivalu u Verbijeu). Na albumu instrumentalne muzike, vokal mijenja suštinu i koncept. Ipak, navešću jedan izuzetak, a to je Gregori Porter. On je legenda džeza, div od čovjeka i čast mi je što se pojavio kao ’ gost na “Let it Be“.

Ko su ljudi do čijeg Vam je odobravanja stalo? Ko uvijek čuje kako zvuči Vaš rad prije nego pustite ostatak svijeta da čuje i koje najstrožiji kritičar?

KARADAGLIĆ: Još uvijek se najviše vodim svojim ličnim kompasom. Taj instinkt me do sada nikada nije prevario. Suočiti se sa sobom je najteže, jer tu nema laži i diplomatije. A da li ću ikada uspjeti da do kraja zadovoljim sebe, ne znam. Valjda upravo tada i prestaje napredak. To je pitanje koje svakodnevno postavljam sebi i na koje još uvijek nemam odgovor. Ali možda je tako i bolje. Barem za sad.

Imate li u planu neke nastupe u Crnoj Gori nakon što se kolektivno izvučemo iz svojih domova željni živih nastupa?

KARADAGLIĆ: Nije prošao ni mjesec od posljednjeg nastupa u Americi, a već mi jako fali scena. Cesto se uznemiren probudim u toku noći, jer mislim na koncerte koji su otkazani ili pomjereni i kojih još dugo neće biti. U Crnoj Gori planiram nastup za kraj godine. Neizmjerno me raduje pomisao na to. Do tada će sve biti ok.

Talbotov koncert je kao nekabajka

Jedan od posljednjih projekata na kojima ste bili angažovani je Talbotov „Ink Dark Moon” koji je pisan posebno za Vas. Kakav je osjećaj biti nekome na prvom mjestu i što Vam je taj koncert značio?

KARADAGLIĆ: Rijetko da u stvaralačkom životu izvođača može postojati veća sreća nego kada neko odluči da piše novo djelo inspirisano upravo vama. Koncerti sa orkestrom uvijek su još glamurozniji, svečaniji i zahtijevaju još veće umijeće. U gitarističkom repertoaru ih nema puno. Aranjuez je omiljen svima. Talbotov koncert, koji sam premijerno izveo prije dvije godine na londonskom „Proms” festivalu, snimio sam i u studiju prije par mjeseci. On će, zajedno sa Hauard Šorovim koncertom, izaći kao album sljedeće godine. Taj projekat za mene predstavlja jedan veliki lični podvig. Premijere ovakvih djela su nešto što ostaje na čuvanje ne samo meni, već i budućim generacija. Biti dio toga znači mi puno. Talbotov koncert je kao neka bajka, prepun je mašte. S jedne strane pršti od komplikovanih ritmova, dubokih muzičkih misli, minimalističkih fraza i melodičnih citata. S druge, on zrači lepršavom laganom energijom i svjetlošću. Krajnje je kontrastan, možda na isti način kao što sam i ja.

Pobjeda

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]