Novak Adžić: Tragom istorijskih izazova, iskušenja i fakata

14

Veselin Konjević "Ispovijesti poslednjih zelenaša Krsta Popovića"

(O knjizi novinara i publiciste Veselina Konjevića, “Ispovijesti posljednjih zelenaša Krsta Popovića”, Cetinje, 2014.).

Novinar i publicista Veselin Konjević napisao je vrijednu istoriografsku studiju o životu i djelu crnogorskog brigadira Krsta Zrnova Popovića, koja je prilog za što vjerodostojnije opserviranje njegove ličnosti i značaja njegovog angažmana u vojno-političkoj istoriji Crne Gore prve polovine XX vijeka. Konjevićeva knjiga “Ispovijesti posljednjih zelenaša Krsta Popovića” predstavlja svjedočenje Popovićevih savremenika, vojnika, ali i potomaka njegovih najbližih krvnih srodnika i rođaka i koja govori o njegovoj dramatičnoj životnoj sudbini, smrtonosnom ličnom  epilogu, ali i kraju vojno-političkog pokreta kojeg je Krsto predvodio tokom drugog svjetskog rata.

Krsto Zrnov Popović, komandir i brigadijer crnogorske vojske, bio je i ostao sinonim, emanacija i personifikacija crnogorskog ideološko-političkog, nacionalno-državnog, oružanog, gerilskog (komitskog) otpora velikosrpskoj agresiji na slobodu i nezavisnost Crne Gore i bjelaškoj asimilaciji i depersonalizaciji Crnogoraca. Ustao je sa Crnogorcima koji su ga slijedili, januara 1919. godine, čvrst poput lovćenskog i katunskog, i opšte crnogorskog krša, odan pravnom poretku, državi Crnoj Gori, svome i crnogorskom kralju Nikoli I Petroviću-Njegošu, da se odupre nemanskoj invaziji, okupaciji i aneksiji Crne Gore, koju je osmislila, organizovala i sprovodila u djelo ondašnja zvanična karađorđevićevska i pašićevska Srbija, sa svojim kohortama, i uz pomoć uslužnih bjelaških renegata i njihovih plaćeničkih paravojnih struktura.

Namjera ovog istraživačkog rada,  žurnalističkog roda je pokušaj da se pruži izvjesni doprinos za istorijsku nauku u Crnoj Gori u tom smislu da se prezentira i analizira realno vrijednu i korisnu djelatnost, koju su nekoliko istoričara, publicista i drugih pisaca (književnika- umjetnika itd.) u Crnoj Gori ranije poduzeli i ostvarili sa ciljem da se naučna, stručna i laička javnost upozna za viđenjem Crne Gore i borbi za njenu slobodu i državnost onih ličnosti koje su decenijama pripadale proskribovanoj “drugoj strani istorije” i o kojima se decenijama pisalo najviše ili bezmalo jedino iz ugla pobjedničke ili protivničke strane istorije. Radi se o istoriografskom fenomenu, koji ukazuje na činjenicu da se zadugo u Crnoj Gori o Krstu Popoviću i njegovim saradnicima nije smjelo zboriti i pisati na objektivan naučni način, već je to činjeno isključivo ili dominantno u okviru političkog i ideološkog daltonizma s apriori determinisanim zadacima, ubjeđenjima i opsjenama moralno demonizatorski, a sve u funkciji interesnog viđenja istorije, iz rakursa vladajuće ideologije i jedne višedecenijski monolitne državne partije (KPJ, SKJ), koja je propisivala model istorijskog mišljenja i dominantno opredjeljivala interesovanje istraživača uglavnom za prošlost revolucionarnog subjekta (komunističkog pokreta). Slična ili još teža praksa u odnosu na proučavanje istorije zelenaškog pokreta i crnogorskih federalista bila je u doba postojanja velikosrpske monarhističke KSHS/Kraljevine Jugoslavije (1918-1941), u kojoj se proučavanje, i kad ga je bilo, u istoriografiji i publicistici, djelovanja crnogorskih zelenaša u zemlji i egzilu, svodilo isključivo u svrhu njihove ideološke –političke i svake druge demonizacije i proganjanja i đe su osnovni kriterijumi naučnosti bili nepostojeći ili svedeni na minimum. Uglavnom, u istoriografiji toga doba, izučavanje istorije crnogorskih federalista bila je zabranjena ili neopoželjna tema, a onda kad se o njima pisalo, izvan dnevne ili nedjeljne štampe, činili su to njihovi politički protivnici i to krajnje negativno.

Budući da je moderna istorijska nauka opredijeljena ka preispitivanju kolektivne i istorijske svijesti, sastavljene uglavnom od mitova, nekritičkih vjerovanja bez mogućnosti i rezultata provjere, predrasuda, epske projekcije povijesne slike zasnovane na bajkovitositi struna i gudala, u stvaranju poželjne slike prošlosti i stvarnosti, ideološkog opsjenarstva i isključivosti, obmana, laži, poluistina, a dijelom i istina, i budući da istorija kao nauka ne treba da bude sredstvo u funkciji bilo koje ideologije ili centra moći, mogu s pouzdanjem reći da su pretenzije ove Konjevićeve svojevrsne i atipične monografije o Krstu Popoviću, otvorene ka vratima naučne objektivnosti, a ne matrice ideološko-političke pristrasnosti i pripadništva ideološkoj istoriografskoj praksi na našim prostorima, toliko prisutnoj u formalnim i faktičkim recepcijama velikosrpske – četničke ili komunističke istoriografske škole koja govori o zelenaškom pokretu. U nauci istoriografija sa makazama nije metodološki dopušten postupak za realno prosuđivanje o ličnostima, fenomenima i događajima. U monarhističkoj, komunističkoj i četničkoj istoriokografskoj, publicističkoj i literarnoj školi, u kojoj inače makaze kroje činjenice i dokaze (“istoriografija sa makazama”), a težnja ka istini biva podvrgnuta i podređena dnevno-političkim tendencijama i kombinatorikama, zelenaška priča, odnosno, istorijska svjedočenja zelenaškog porijekla, ili priča o zelenaškom federalističkom i suverenističkom crnogorskom državotovornom i nacionalnom pokretu prve polovine XX stoljeća, biva svedena na nivo stigme, žiga i ništa dalje od toga.

Međutim, u potonje dvije i po decenije u Crnoj Gori u političkoj retorici, istorijskoj nauci i publicistici dobijala je sve više na značaju priča koja je budila interesovanje i pažnju kako naučnih i publicističkih, tako i drugih društvenih grupacija, a koja se nije slagala sa četničkom i komunističkom projekcijom zelenaškog pokreta. Zelenaški vođi i istaknuti njihovi prvaci, pripadnici Crnogorske stranke, u potonje dvije i po decenije bili su predmetom javnih rasprava i polemika, ali i naučnog, istoriografskog, publicističkog, književnog, novinarskog i umetničkog- rediteljskog angažmana i pozornosti. Tako da danas u nasljeđu savremene istoriografije u Crnoj Gori imamo brojne studije, rasprave, monografije, članke, eseje, referate, priloge, osvrte, feljtone itd., o djelalovanju prvaka zelenaškog ustaničkog, komitskog i emigrantskog pokreta (1919-1941) i Crnogorske stranke, odnosno, federalista od 1919. do 1945. godine. Pomenimo samo monografije, zbornike radova sa naučnih skupova i druge tekstove, autorskog i priređivačkog karaktera, o dr Sekuli Drljeviću i Krstu Popoviću, dnevničko-memoarske bilješke o brigadiru Marku Vučerakoviću, te knjige o Savu Raspopoviću i Petru Zviceru, Nikoli Petanoviću-Naiadu, Milu Petroviću Njegošu, članke o majoru i alajbarjaktaru Marku Zekovom Popoviću, Todoru Borozanu, Jovanu Ćubranović, Nikoli Tomanovu Zecu i drugima. Ta građa prestavlja svjedočanstvo o jednom tragičnom periodu crnogorske povijesti i te ličnosti personifikuju činjenicu da su pojedinci ili skupine  žrvovali sve za Crnu Goru iz čiste ideje i da od domovine za uzvrat nijesu tražili i dobili ništa. I u tome je njihova istorijska konstanta i veličina.

Među istoriografsko-publicističkim studijama vrijednim za proučavanje savremene istorije Crne Gore, zelenaškog i federalističkog pokreta značajno mejsto zauzima i knjiga Veselina Konjevića pod naslovom “Ispovijest posljednih zelenaša Krsta Popovića”, koju će neminovno koristiti istorijska nauka u Crnoj Gori za rekonstrukciju priče o istoriji Crnogorske stranke i zelenaškog pokreta. Konjevićeva rasprava sadrži detaljne ispovijesti, date u formi intervjua, Vukašina Spasojeva Draškovića, Veljka Jovova Vujačića i Novice Jevtova Vujičića, vojnika Krsta Zrnova Popovića tokom Drugog svjetskog rata, i te ispovijesti predstavljaju korisno svjedočanstvo i zapažen doprinos za kompleksnije i cjelovitije promišljanje, analizu, rekonstrukciju i interpretaciju vojno-političkog zelenaškog pokreta od 1941. do 1945. godine, čiji je predvodnik bio Krsto Popović.

U Konjevićevoj knjizi sadržani su stavovi njegovih sagovornika, ali i autorovi,  o istoriografskim kontroverzama u vezi sa djelovanjem Krsta Popovića u periodu 1941-1947. Umješno Veselin Konjević obrazlaže dileme koje se tiču aktivnosti Krsta Popovića u tom vremenu i pokušava ih korektno odgonetnuti, a one se, prevashodno, odnose na istoriografsko nasljeđe i usmeno pamćenje, koje je dugo i raznoliko diskutovalo i još diskutuje o tome da li je Krsto Zrnov Popović stvarno i pravno bio ili ne „ratni zločinač“ i „kvisling“, kao i to u čemu se ogledao njegov crnogorski patriotizam i kakva je bila njegova uloga u odbrani prava na postojanje Crne Gore. Konjević prezentira osnovne biografske podatke o Krstu Popoviću, prezentira njegov životopis, koristeći naučnu metodologiju, relevantnu istoriografsku literaturu i izvore, opisuje Krstovu herojsku ulogu u podizanju Božićnog ustanka 1919. godine i njegovu zelenašku ustaničku oslobodilačku borbu (1919 – 1921), kao i njegov emigrantski život u Argentini i Belgiji (1922 – 1931), a posebno se bavi krupnim temama i pitanjima koji se odnose na Popovićev ratni angažman (1941 – 1945) i način njegove pogibije (1947).

Veselin Konjević, manirom savjesnog i prilježnog istraživača, da bi što je moguće objektivnije dao prikaz života i djela Krsta Popovića i vremena u kojemu je bitisao, u ovoj knjizi objavljuje iskaz o Krstu njegovog bliskog krvnog srodnika – Danila Vasova Popovića, kao i Jovana Petrova Popovića, rođaka Krsta Popovića. Ti iskazi imaju zapaženu istoriografsku vrijednost jer nude argumente kojima se doprinosi što potpunijoj konsideraciji ove značajne ličnosti crnogorske istorije prve polovine XX vijeka.

U kazivanju Jovana Petrova Popovića, advokata i publiciste, posebnu vrijednost za istorijsku nauku ima objavljivanje manjeg dijela rukopisa dnevnika Krsta Popovića, što dodatno motiviše i osnažuje naučnu potrebu integralnog objavljivanja njegovog dnevnika (koji se nalazi u privatnom vlasništvu kćerki generala Nikole Popovića, sina Krsta Zrnova). Cjelovito objavljivanje Krstovog dnevnika bilo bi od izuzetne važnosti za savremenu istorijsku nauku u Crnoj Gori i doprinijelo bi potrebi objavljivanja primarnih istorijskih izvora, radi što bolje i cjelovitije slike i saznanja o prošlosti Crne Gore prve polovine XX vijeka.

U Konjevićevoj knjizi nalazi se i vrijedna foto-dokumentacija stvari koje su bile privatno vlasništvo Krsta Popovića i njegovih priznanja i odlikovanja, koje je dobio kao oficir Knjaževine/Kraljevine Crne Gore i slično.

»Istorija stvara ljude i oblikuje njihove sudbine«-zapisao je slavni francuski istoričar Fernan Brodel. Njegov profesor Lisijen Fevr je zapisao ka je “istorija kći svoga vremena”, te da ne postoji “istorija već samo postoje istoričari”, a buduću da se istorija spoznaje preko istraživanja istoričara, mislim da je nužno ličnosti i djelu Krsta Popovića pristupiti saglasno filozofemi Ernsta Noltea da “svaku ličnost i pojave možemo jedino posmatrati u kontekstu svoje epohe”, te da se metodološki neophodno da se oslobodimo ideoloških naslaga i pristrasnosti u istoriografiji (ne i subjektivnosti, jer je to nemoguće, pošto ne postoji mogućnost odvajanja subjekta istraživanja od predmeta istraživanja). Saglasno tome, mišljenja sam  da životopis Krsta Popovića trebamo posmatrati na način eliminisan kako ideološke i političke divizinazije ili satanizacije i paradigmi režimskih istoriografija, jer je jedino tako, u težnji ka objektivnosti, a saglasno istorijskim činjenicama, možemo spoznati stvarnog i povijesno djelatnog Krsta Popovića i njegovu crnogorsku, patriotsku, političku i ideološku misao.

Očevidno, a tako govore poznati istorijski izvori, Krsta Popovića porodila je istorija, heroika i tragika i mentalitet Crne Gore i oblikovala njegov životopis, koji je sazidan od ljubavi prema Crnoj Gori i njenoj slobodi i nesebičnoj i riterskoj žrtvi za nju. Sve je Krsto Zrnov žrtvovao vlastitim izborom za Crnu Goru, a od nje nije tražio ni očekivao za uzvrat ništa. Time je pokazao da su pravi heroji istorije oni koji se bore za slobodnu otadžbinu, a koji ne očekuju ništa, materijalističko i merkantilističko, interesno od nje. Tako je on postupao i pokazao da njemački tradicionalistički istoričar XIX vijeka Trajčke realno nije promašio kada je zapisao da »ljudi stvaraju istoriju«. Riječju, Krsto Popović je proizvod crnogorske istorije i njene vjekovne slobode, a sam je u XX vijeku svojim pregnućem stvarao istoriju i ispisivao stranice za njenu slobodu, državnost, čast i dostojanstvo.

U Panteonu heroja crnogorske povijesti obezbijedio je svojim žrtvovanjem za Crnu Goru posve zasluženo i veliko mjesto. Naravno, on nije, kao ni svi ljudi, bio nepogrješiv, jer nepogrješivost je samo privilegijum Božanstva. I kad je Krsto Zrnov griješio, tokom drugog svjetskog rata, griješio je ne iz zle, već iz plemenite i čojske namjere za spas crnogorskog naroda i za dobro i postojanje Crne Gore. Njegove greške i zablude (1941-1945) nadasve ne mogu poništiti njegove vrline i doprinos borbi za vječnost slobodne i časne Crne Gore.

Ovo publicističko ostvarenje Veselina Konjevića zaslužuje višestruku pohvalu, kako za vanrednu autorovu radinost, tako i za nesumnjivi doprinos koji je njime postignut u savremenoj crnogorskoj istoriografiji, jer se životopisom jedne značajne istorijske ličnosti Crne Gore istovremeno objašnjava važni dio povijesnog toka i konteksta društvene zajednice, u kojoj je Krsto Popović ponikao i živio.

14 KOMENTARI

  1. blic.rs/Vesti/Politika/605135/UZ-SRBIJU-Ovaj-kontinent-je-glasao-PROTIV-Kosova-u-Unesko

    Južna Amerika spasila UNESCO-vu svjetsku kulturnu baštinu na Kosovu. Pogledajte link.

  2. Ambasador Crne Gore u Francuskoj Dragica Ponorac predala je akreditivna pisma Generalnom direktoru UNESCO-a Irini Bokovoj, čime je stupila i na dužnost Stalnog predstavnika Crne Gore pri UNESCO-u.

    Bokova je izrazila zadovoljstvo povodom stupanja na dužnost Stalnog predstavnika Crne Gore pri UNESCO-u, ističući jako uspješnu saradnju Organizacije sa Crnom Gorom i konstruktivan pristup Crne Gore kroz članstvo u Izvršnom odboru UNESCO-a. Ona je naročito istakla proaktivnu ulogu Crne Gore na regionalnom planu, prepoznatoj kroz brojne zajedničke projekte, ističući nedavno završenu izložbu na Cetinju „Imaginarni Balkan, identiteti i sjećanja u dugom XIX vijeku“, koja je pod pokroviteljstvom UNESCO-a okupila 12 zemalja. (Sajt MIP-a CG)

  3. “Њено име је Драгица Понорац. Има 59 година, у њеној штурој биографији не пише гдје је рођена, наводи се да је дипломирала на факлтету политичких наука у Загребу и филолошком у Задру.У јулу мјесецу именована је за амбасадора Црне Горе у Француској, а тачно двије недјеље раније прије јучерашњег срамног гласања, придодата јој је и функција опуномоћеног представника Црне Горе при УНЕСКО-у. У биографији Драгице Понорац није наведена ниједна стручна референца, која би је кандидовала за функцију у организацији која се бави заштитом свјетске културне баштине.” (4INS)

  4. Za prijem Kosova u Unesko glasale su: Avganistan, Albanija, Nemačka, Andora, Saudijska Arabija, Australija, Austrija, Bahami, Bahrein, Belgija, Belize, Benin, Brunej Darusalam, Bugarska, Burkina Faso, Kanada, Kostarika, Obala Slonovače, Hrvatska, Danska, Džibuti, El Salvador, UAE, Estonija, Makedonija, Fiđi, Finska, Francuska, Gabon, Gambija, Gana, Grenada, Gvineja, Gvajana, Haiti, Honduras, Mađarska, Kukova Ostrva, Salomonska Ostrva, Irska, Island, Italija, Jordan, Kuvajt, Lesoto, Letonija, LIberija, Libija, Litvanija, Luksemburg, Malezija, Malavi, Malta, Monako, Crna Gora, Nauru, Niger, Norveška, Novi Zeland, Oman, Pakistan, Palaos, Panama, Papua Nova Gvineja, Holandija, Portugal, Katar, Dominikanska Republika, Češka, Tanzanija, Velika Britanija, Ruanda, Sent Lucija, Sent Kits i Nevis, San Marino, Samoa, Senegal, Sijera Leone, Slovenija, Somalija, Sudan, Švedska, Švajcarska, Čad, Tajland, Istočni Timor, Togo, Tonga, Turska, Tuvalu, Vanuatu, Jemen.

    Da kojim čudom čestiti Krsto Zrnov ustane iz groba i vidi ovu listu, zaleleka’ bi iz glasa!!

    • Pa i ovaj Altair-leleče li leleče? A đe nađe-lelekaču i u koju cnogorsku novimu-portal–TV-Radio stanicu, da je neko napisa da je Crna Gora glasovala za prijem Kosmeta u UNESCO? No izmišljaš i svađaš čeljad-jer ništa drugo i ne umiješ.

      • Sramotno glasanje Crne Gore.
        Vlada se ne pita svojih gaća,za mišljenje se ide u Vašington i Brisel.
        Blago nama što nas čeka u agresorski vojni savez Nato.
        Očekujte da nam djecu šalju da brane američke interese svudje dje su “ugroženi”.
        Donjeli su demokratiju u Libiju,Irak,Avganistan,Egipat,Siriju…..Vijetnam.
        Plodovi te demokratije su svakodnevno hiljade mrtvih.

    • ….osobito sa ovijem malijem slovom”c”primjereno “crnim vitezima…”?

  5. A zamislimo-da nam susjedi počnu-javno zagovarati pa pisati-dokazivati za čiča Dražu ,ratnog zločinca-“da njegove greške i zblude(1941-1945) nadasve ne mogu poništiti njegove vrline i doprinose borbi za vječnost slobodne i časne Srbije,a osobito za trojnu krvavu kraljevinu”-zašto je dobio brojna priznanja od De Gola i medalje-ordenje od Amerikanaca…”? Da,da, ovako se prekraja istorija-svuđ đe “predhodna revolucija”-nije na kvalitean način oplemenila svoje ideala-ka Tito 1945 godine-jer nije doveo do kraja”oružanu revoluciju! Zato ovaj narod “papi što papi”-evo više od kvarat od vijeka-što mu parićavaju potomci “antifašista”-za fašističkih korita-vagana od 12.jula 1941 do 15.maja 1945-do Blajburga i Zidnaije ćuprija…mašala!

Leave a Reply to Pereira Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].