Obrad Pavlović: Sve ti to dolazi iz glave

11
Obrad Pavlović

Po ko zna koji put sam se uvjerio kako se u Crnoj Gori kao niđe drugo miješaju humorna i sumorna stvarnost, na koju nijesmo osuđeni nekom višom kosmičkom pravdom već vlastitim primitivizmom. Zbog toga mi se uobličava i nameće pitanje; – a koliko to vremena neko treba da provede na ulici da bi postao uličar? Morao sam odmah da se zaštitim od mogućnosti da upotrijebim i termin „uličarka“ zbog rodne ravnopravnosti, iako o uličarkama imam mnogo bolje mišljenje.Neprekidno mi se nameću semantičke zamke, iz kojih moram da se vadim kako znam i umijem, a priznajem da to nije baš lako. „Uličarka“ je zanimanje, profesija, uljepšano nazivana „najstariji zanat“. Uličar predstavlja najnižu društvenu kategoriju – talog, za koji ne postoji sinonim niti riječ kojom bi ga bilo moguće uljepšati.

Još od onih ranojesenjih prošlogodišnjih dana, kad se određenoj interesnoj grupi toliko dopalo da vrijeme provodi pod šatorima, činilo mi se da bi nekakva marginalizovana manjina mogla pomisliti da  nedostatak ideja i sljedbenika može nadoknaditi  bučnošću i pečenjem praseta. Zatim su počeli sa masovnim okupljanjima i po drugim gradovima, na kojima se znalo odazvati i po desetak pristalica, pa su zbog prećeranih gužvi i saobraćajnih zagušenja, od toga nauma odustali.Ponovo su se vratili u glavni grad nazvavši  taj dio Podgorice „oslobođenom teritorijom“, mada mi nije jasno kako to da ih ni tada ni poslije niko ne upita, – a od koga je to oslobođena? D li je to slobodna teritorija bratske velike Srbije, majčice Rusije i ako je njihova, kako je slobodna? Sa ulice su po sili zakona proćerani, po meni mnogo civilizovanije nego što su zaslužili, jer bi trebali biti pokupljeni  metlama zajedno sa smećem koje su ostavili za sobom.

Krenuli su potom na brutalno rušenje institucija, da bi se napokon počeli predstavljati kao žrtve. Udariš tako na državu, a onda očekuješ da te miluju. Na kraju su i pomilovani, prošlo im se i bez krivične pa čak i prekršajne odgovornosti. Nastavak je bilo moguće predviđeti, pogotovo što su naišli na podršku onoga koji misli da mu dvije stolice vrijede koliko jedna fotelja. Sve je predvidivo u našoj humornoj i sumornoj stvarnosti, u kojoj se sjedanje na dvije političke stolice proglašava najvećim umijećem.

Iznenada mi se u sjećanje vratilo poodavno doživljeno, futurističko snoviđenje u kojem je vođen  dijalog između jednog bivšeg, penzionisanog narodnog poslanika i još jednog bivšeg:

„Hej čini mi se da se odnekuda poznajemo… Da bio si portir u parlamentu za dva moja poslanička mandata…“

„Kakav portir, bio sam predsjednik parlamenta!“ grubo ga prekide onaj bivši.

„Vidiš moguće je“ zamišljeno otežući izgovori bivši poslanik, sažaljivo posmatrajući sagovornika, „imam ja tako jednog komšiju kojeg su godinama bezuspješno liječili od fiksacije da je Aleksandar Makedonski…“

„Ali ja sam stvarno bio predsjednik parlamenta!“ ponovo ga grubo prekide onaj.

„Sudbina je onih koji su bivši da brzo bivaju zaboravljeni… Poprilično to zavisi i od načina na koji su otišli…“

Iznenada se onaj bivši okrenuo i otišao bez pozdrava. Tek tada sam primijetio da na leđima i njihovom produžetku još uvijek tegli fotelju. Po prvi put mi ga dođe nekako žao, a bilo mi ga je žao čak i kad sam se probudio.

Ne bez sjete se prisjećam da smo sa ponosom isticali civilizovanu komunikaciju u Parlamentu Crne Gore. Spiskom zabranjenih riječi nastojalo se da se dijalog dodatno uljudi, da bi se spriječilo violentno manifestovanje našeg mentaliteta, a samim tim i sve propratne pojave. Najednom u skupštinu upada grupa koja sve to ignoriše, nastojeći da izazove incident. Istini na volju bilo je takvih pokušaja i ranije, sa „sedmim bataljonom“. Pitam se kojom narodnom voljom su ušli u Parlament i čiji su oni predstavnici?“ Ljudi moji da li je to moguće?“ pitao bi doajen sportskog novinarstva Mladen Delić, a potom egzaltirano uzviknuo: „Ljudi moji pa ovo je ludnica?“

Da sve je u Crnoj Gori moguće! Biti vojvoda bez trunke čojstva i junaštva i bez vojske, biti sindikalac bez radnika, profesor bez studenata… izuzetak predstavlja samo onaj koji je ništa bez ničega, dosljedno za promjene pod uslovom da se ništa ne mijenja.Tako udruženi rogovi u vreći, pod samo jednim jedinim motom – što gore to bolje – do kojeg su došli nakon brojnih naučnih ekspertiza i samoprijegornog ćoravog posla, bulazneći  o smjenjivanju vlasti. Ne dao Bog da im uspije, već dan nakon toga  podžapali bi se oko fotelja i ogledala ispred kojih bi svakog jutra sebi govorili kako su najljepši, najdemokratičniji i daleko bilo – najpametniji. Neki tvrde da za svoju pamet imaju i nekakve ćage i certifikate, onakve kakve se izdaju za robu sumnjivog kvaliteta. No uostalom, sve bolesti,od prehlade do bolesne ambicije, dolaze iz glave, a pjesma o njima će biti iz „glave cijela naroda“.

11 KOMENTARI

  1. Gospodine Pavloviću , uživam čitajući vaše kolumne. Britkog pera, duhovno, hrabro i naravno sa stilom pisano.

  2. Obrade Pavlovicu ne propustas priliku da se ostrvis na Srbe.
    Sve o tebi i slicnima je rekao Koca Pavlovic, danas u crnogorskom parlamentu.

    • Ma nemoj mi reć, Koča je reko. Koča Pavlović? aaaaa.To će sigurno zabrinuti Obrada.Bačiće pero i kraj kad je Koča reko to je ozbiljna stvar.Boga mi mora se razmisliti ipajk je Koča reko.

Leave a Reply to ALISA Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].