PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (10)

4
Zoran Piperović

Nedjelja, 20.12.

13:45

I dalje me drži naboj, kada se posla tiče. Mislio sam da elan, inat koji gura naprijed, treperenje svakog djela tijela koje hoće pobjedu, šibanje glave da brže trči, splašnjava. Kao mišići, krv, seksualnost. Ne, naprotiv.

Jutros sam pisao, ne dišući skoro, žalbu. I ustao iscrpljen, utrnut, prazne glave.

Ohrabren sam. Ima me još. Posebno kada hoću. A sve češće, neću.

Ponedjeljak, 21.12.

12:30

Radujem se kao početnik, makar to i ne priličilo nekome ko je za 40 godina gledao mnogo toga, kada sudska odluka natjera suze radosnice u porodici onoga koga zastupaš. Zasluga je to suda i dokaza u spisima. Uglavnom.

Stranke precjenjuju, kao i što podcjenjuju ulogu advokata, kada im se odluka ne dopadne.

Može branilac da bude pravni Ajnštajn. Badava, ako signale, sa druge strane, ponekad neko ne primi na pravi način.

14h

Moram da budem sretan. Sva muka i nedaća još mi nisu nastanile lice. Razmišljam. Ili ne žure, precjenjujući dužinu mog boravka na zemlji. Ili me štede fakta, da bih morao svako jutro u ogledalu da ih gledam.

Utorak, 22.12.

14h

Ne volim vrijeme za koje ne mogu da kažem kakvo je. Da ga barem nezgrapno, netačno opišem. E, danas je baš tako. Ne bih umio da kažem da li je oblačno. Grije li sunce. Sve je na pola. I moj elan.

Seka i Luka odoše. Samo su to kazali. I bili sa one strane vrata. Ostave mi tišinu. I samoću.

Prvo što uradim je, panično tražim tompus.

Srijeda, 23.12.

14h

Sve se mijenja, mnogo toga. Očas. Iza pljuska koji učini mokrom svaku ciglu, travku, iznenađene šetače, vjevericu koja se zaigravši, hitro spusti niz drvo okićeno crvenkasto-zelenim lišćem u jeseni, grane sunce, sve osvjetli, tišina nastane.

Mnogo tužnih, sjetnih na dokovima, u samačkim hotelima, na klupi u parkovima, sa licem u šakama rvu se sa nepodnošljivom nemaštinom kao sa pijavicom koja ne napušta misli, već otežale od besmisla bitisanja, pa ih ipak jedan ljudski, topli stisak, dobročinstvo, obrok, darovani , prijeko potrebni, pohabani kaput učini sretnim. Razvuče osmijeh, zbog kojih poneki zub konačno doživi dodir vjetra.

Samo se jedna stvar u čovjeku ne može promjeniti. Narav.

15h

Upravo pročitah da je uhapšen direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, po nalogu SDT.

I pročitah komentar potpredsjednika Vlade Abazovića koji je tim povodom rekao… počela borba protiv korupcije, sve se može, kad se hoće.

Kakv verbalni i svaki drugi faul. Čovjek nije možda još dao izjavu, nije iznio odbranu, nije priveden sudiji, nije osuđen, a već se sve može kad se hoće.

A šta se to moglo, a nije htjelo?

Ako je istinu kazao ovim, pitam se što onda Abazović ne radi … jer, sve se može, kad se hoće.

Četvrtak, 24.12.

00:00h

Novi ministar poljoprivrede kaže da je našao papir kojim bivši ministar plaća 700 hiljada evra za korišćenjw “Pro Hausa” . Milo mi je. Vlasnik kuće je Duško Ban, moj Ulcinjanin.

Ali, otvara se odmah pitanje zbog tog saznanja ….
A, 1918 , četnici, komiti, svetosavci, država, Pavle Đurišić. Što je 700 hiljada od juče, prema 1918. Od prekjuče.

00:30

Kako Abazović zna da će neko novi biti uhapšen? Ko mu javlja? Gdje je zakonska obaveza da bude obavješten?

Kakve veze službe bezbjednosti imaju sa radom tužilaštva?

U kojoj zapadnoj zemlji vicepremijer najavljuje hapšenje i još maltene da će to biti iznenađenje … Hoće. Po pravni poredak. Najavljuju se investicije, novi strateški planovi. A ko će u zatvor? To nikad ne rade predstavnici izvršne vlasti . Zašto? Zato što oni ne hapse.

17h

Ako su se tajnim kanalima našla 720 miliona, kako se ne nađe, makar polutajnim, hiljade vakcina. Komšije Srbi i Hrvati već se vakcinišu.

Mi ćemo ih prvog aprila dobiti. Tako kažu. Razočaranje. Ima nas malo. I na to su mogli da zaigraju.

Obaška, što mi rok – prvi kvartal, pada na dan koji može da opravda šaljivost.

Subota, 26.12.

14:10h
Kada čovjek čeka nadu, mora li biti siguran u ishod. Ili treba pristati da živi, nesiguran da li će nada doći.

Živjeti ili čekati? Može li to biti odvojeno? Ili ih spaja misao – čekaću, znam, uzalud.

Ima ljepote u tom iščekivanju što budi nadu. Vrijeme će svako ići, misao će ga ispunjavati, život će valovitim, ozelenjenim , a nekada i opustošenim brežuljcima, ići do mjesta, kakvog god, gdje će stati.

Možda će, na tom krajnjem ishodištu , kad život okreće oči ka nebu, opraštajući se, iza oblačka koji tumara, proviriti nada koja će i na kraju dati prohujalom životu poslednju ljudsku, lijepu boju.

17h

Hoću da vjerujem da je Draginja Vuksanović bila svjesna što je rekla pomenuvši posrbice. Po strani što se kao građanka sprda sa pravom nekih drugih da misle šta su po nacionalnosti. I moje je pravo povrijedila. Možda ja i nijesam Srbin, ali mislim da jesam. I hoću to da budem. Što to smeta profesoru. Još na pravnom fakultetu.

I nije to problem. Problem može da joj bude da uđe u literaturu, istoriografiju, memoaristiku. Pa naiđe na posrbice … Njegoša, Nikolu, Petra Lubardu, Iva Jovićevića, Gavra Vukovića, divizijara Mitra Martinovića, njenog zemljaka, vojvodu Iliju Plamenca. Možda i ponovi rečeno. I sreća. Neće je čuti.

21:30

Zakon kaže da Montenegro Erlajns, po zakonu našem i direktivama EU, ne može više da dobija pomoć. I sada nije važno zbog čega je poslije toliko godina rada pomoć potrebna.

I onda. Uprkos svemu. Gradonačelnik Vuković. Opet. I opet. Ko pomaže, patriote, nepatriote, Crna Gora, komite.

Aman više. Alaverti se.

4 KOMENTARI

  1. Eto, to ti želim….
    Da na svim stvarima koje dotakneš ostaviš prozirne otiske.
    nevidljivi miris ljepote i lelujanje poljubaca…
    Da budeš veliki most visoko iznad ponora, po kojem struje i sele se nebesa, vremena i prostori…
    Da vežeš svijet za svijet gdje god se kida i raspada, i
    da ne živiš dužnosti nego Ljubav …
    Mika Antić

  2. Dva prispjenaka, Dritan i Ivan. Prispjela za rialiti. I ni za šta više. A i to je dovoljno za ovu lijepu našu, izgleda …

  3. Neminovnost riječi i misli. Neminovnost lijepo bolna. Britka.
    Iskrenost u vremenu neiskrenom.
    Koja duši mnogo kazuje, a savjesti ne dozvaljava da bude manje od sebe. Naravno, onima koji je još imaju.
    Pišite, gospodine Piperoviću.

  4. Od Vas još, posebno kad HOĆETE, i da sve manje NEĆETE.
    Još i kad bi drugi da više nema.
    Gospodine Piperoviću, dubina je u ljudskim očima najdublja.
    Važno se zagledati u oči LJUDSKE a da one ne vide da uranjate.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]