PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (13)

Ponedjeljak, 11.1.

16:16

Hladan stan. Osjeća se to. Čim u njemu neko duže ne boravi, hladnoća i toplina doma izađu nekako. Nema živosti, spontane svakodnevne porodične graje. Žamora, tačnije.

Prolazim pored usamljenih knjiga, slika, koje dostojanstveno samuju. Tišina je i njih pokrila. Ne odašilju radost, ljepotu.

A možda to samo, moja unutrašnja percepcija odslikava unutrašnje stanje, kojem nedostaje minulo, svakodnevno blaženstvo opuštenosti. I odaje koje su mirisale na ljubav.

Srijeda, 13.1.

14:38h

Nijesam imao priliku da gledam na RTCG, intervju Tamare Nikčević sa bivšom predsjednicom SDP. Doduše, priliku ni tražio nijesam.

Elem. Zajedničko, što nas veže je – Crna Gora, jedina otadžbina. Njih dvije bi rekle, domovina. Ne mijenja. I mala razlika ( hm!), ja sam crnogorski Srbin. I kao takav kandidat za posrbicu. I ne mari, rekle bi stare Crnogorke.

Danas na portalima pročitah da je gošća izjavila da je Srbija bila turski pašaluk, kada je Crna Gora ( dakle u isto vrijeme) bila jaka i suverena.

I ovo suverena – ne kao pravnika i nekog ko je dobar dio istorije Crne Gore izučio, ponukalo me za pisaniju ovih redova, posebno kada to izgovori političar i još više profesor na pravnom fakultetu.

Suverena država, zna se što je. To zna student treće godine prava. Mogu da žalim što nam otadžbina u vrijeme pašaluka to nije bila. Lekcija o suverenitetu uči se na fakultetu i nema mnogo teksta.

Ali. Uzmimo da je bila suverena za vrijeme kad je Srbija bila turski pašaluk.

U toj suverenosti nijesu ulazili: Ulcinj, Bar, Podgorica, Nikšić, Kolašin, Mojkovac, Rožaje, Pljevlja, durmitorski kraj. Boka je postala naša 1945 . Kad sam već kod Boke i slova B. Nije ni Bihor.

A tamo SDP ne stoji loše.

17h

Danas je Bošnjačka stranka čestitala dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Istakli su da je multietničko biće najveća vrijednost Crne Gore. Slažem se. I naglašavam. Ta stranka je dala poseban doprinos. Posebno, kada je onomad, pred parlamentarne izbore izašla sa sloganom – glasaj svoje.

22:11h

Donio sam hranu iz Podgorice za bijelu mačku, koja je i danas bez imena. Ili ona zaslužuje ponašanjem svoju bezimenost ili moje interesovanje za nju nije onoliko da bi sebe samoga natjerao da o njemu razmislim.

I možda oboje njegujemo distancu koja briše intimu, a podrazumijeva civilizovan odnos. Dakle, njeno da bude ono tiho pojavljivanje, iskren pogled i dostojanstvena uzdržanost, i moje podrazumjevajuće džentlmenstvo koje treba da njeguje diskretnu pomoć u zimskom preživljanje, omogućavanje zaklona od zimskih nepogoda.

Kada proljećno sunce proviri iznad pinješke strmine, možemo dogovorno biti opušteniji, dajući se skupa na zajedničkoj terasi toplini svjetlo-žutih zraka koji će nas pohoditi.

Četvrtak, 14.1.

23:30

Zgubidanio sam cijelo popodne. Počeh da čitam “Tunel” Ernesta Sabata i nijesam odmakao od devete strane. Kada ne ide, odložim. A onda razmišljam šta bih radio i u radu zaboravio sebe. I onda se, naravno sjetim, da ja u stvari i ne znam da radim ništa osim da čitam i da se učim pisanju. Mogao sam da popravim česmu, promjenim bravu na garaži, promijenim osigurač. Mogao, kažem. Kada bih negdje posudio talenat za tako nešto. Dakle, mogao sam nešto i da radim. Da pozovem one koji se plaćaju da to završe.

Petak, 15.1.

13:30h

Čovjek se uči dok je živ. To posebno važi za mene. Tako, da sam umro juče, prekjuče, ili ne daj Bože ranije, a mogao sam i jutros, ne bih znao da premijer jedne države primi ambasadorku koja obavlja diplomatsku službu u njegovoj zemlji. I onda, ni manje, ni više, a više i gluplje nije moglo, njoj obrazlaže razrješenje njegovih sedam ambasadora. Nevažno što je gospođa iz USA. Mogla je biti iz Burkine Faso. Za sve njih u zemlji prijema važe ista pravila, ingerencije, a posebno ono što im priča, govori, hvali se, upoznaje ih, prvi ministar.

Možda ambasadorka posjeduje glumačke vještine, pa je prikrila iznenađenje na licu, ili ga je pomjerila rukom sa strane. Ali je, napustivši Vladu CG, pomislila – što bi čovjeku.

Zbilja, mora li toliko da se ne zna. Moram se kandidovati za premijera. Samo prvo ujnu da pitam za odobrenje.

16:45

Crni, baš crni oblaci, tamo daleko iznad pučine. Napunili su dio neba od albanskih planina, pa dok god pogled doseže na Zapadu. Prijeteći se ne pomjeraju, čekaju. Nevini dio neba lagano se gubi u tami.

U žutim gojzericama i vunenim čarapama koje su isplele neznane ruke , u crnoj trenerici preko koje sam obukao veliku, dugačku jaknu obloženu krznom, koja mi je uska u ramenima, što niko danas na Pinješu primjetiti neće , izašao sam, ja mislim sigurnim korakom, ne bi li pluća izložio prohladnom, ipak prijatnom vazduhu.

Osim vjetra, jedne zagasite mačke koja se češala o kameni zid i znatiželjno me gledala, lovačkog psa – setera , nikoga nije bilo na ulici.

Noć koja dolazi, osim hladnoće, ništa ne obećava. Važno je da ipak, štogod, donosi.

Subota, 16.1.

14:14h

Podgorički sjever, od kojeg je i Rusima zima. Ako se, dok duva, pokoji zatekne u nekada bratsku državu.

Uletio sam u stan i Luki na vratima kazao…blaženi Pinješ.

Brzo utopljavanje. Do 18 sati čitaću Abecedar Česlava Miloša. A onda ću biti jedan od malobrojnih koji će IN VIVO da gleda Budućnost – Partizan. Utakmicu bez publike.

15:30h

Lijepo kaže Česlav Miloš – talenat da se razumije prava onih koji drugačije misle, znači ne postojanje bilo kakvog šovinističkog refleksa.

17h

Voli državu. Ali voli i istinu. Može da bude tvoja zemlja velika. I mala. Voli je onoliku, kolika je. I ne daj da ima rezervu uz sebe. Najmanje je voliš kada ne ukazuješ na laž, prevaru, neistinu. Na ludilo koje bi , kao trebalo, da je brani. Ako mi se uskrati pravo na istinu, ili istinu ne smijem reći, ne trebam državi. Neka bude bez mene.