PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (2)

5
Zoran Piperović

Subota, 10.10.

18:50h

Da li unutrašnje nezadovoljstvo koje svi mi imamo, manje-više, mora u nekom trenutku da nastani lice.

20:00h

Moj najveći uspijeh je što sam uvijek bio svoj. Nikad nisam hodao za nekim. Posebno, ako se to podrazumjevalo. Ako bih i dao podršku, radio bih to iz ličnog zadovoljstva. Za sinekuru, nikad voljeo nisam.

Eto znaka da nijesam skroz loš.

Nedjelja, 11.10.

14:00

Uspio sam nekih pola časa da čitam Beketovu sabranu prozu 1929 – 1989. Jedva. Dekoncentrisan sam. Skoro, badava. Predstojeće finale u 15 sati na Rolan-Garosu tome je krivac.

14:30

Ima li čovjeka koji nije u životu napravio veću ili manju glupost? Ima li nekoga ko nije bio sretan, pa imao nesretne periode. Ko nije padao, ustajao, vidao rane. Presabrao se. Učio se na greškama, ponavljao ih kao u transu. I sve tako.

Ako ga i ima, ne bih voljeo da ga upoznam. Ne bi zasluživao kao takav, moje poznanstvo.

Ponedjeljak, 12.10.

17h

Luka je spremio ručak. Dok sam jeo, svako malo je bio pored mene i pitao – da li je ukusno.

Bio sam iskren. Dopalo mi se. Vrlo je vješt u pripremi hrane. Jedino što mi je ostalo kao nepoznanica, još od prije, kako i kojim povodima je krenuo u avanturu sa jelom. Što ga je nagnalo.

Sve mu se, pa i hrana, prinosilo. Od kada je prohodao. Doduše, izgleda da je to mali dio od onoga što mi je u vezi sa njim nepoznato.

Srijeda, 14.10.

14h

Napustio sam sudnicu, dao izjavu za jednu TV i rekao Mišuru da me odveze kući. Hoću, makar na silu, da pojedem nešto. Jer me cigarete pojedoše.

Ne volim ako se i gram ugojim. Isto tako, ne volim kada me neko zapita jesam li smršao.

U prevodu, malo mi se što, obrni-okreni, dopada. Pusta narav.

Idem za Ulcinj. Nekoliko dana osame, neće loše doći. Vrijeme je i skakavice- Bojanke. I ikre koju ona u ovo doba nosi u sebi. Volim je prženu.

18h

Oktobar je bio mjesec skakvice-jesenke. Znalo se da ribari, tada, na duže, možda i par mjeseci, idu na Bojanu.

U improvizovanim barakama ( uglavnom od slame) na podu od pijeska, montirali su se kreveti, peć-bubnjara. Pržila se ulovljena riba, kuvao pasulj.

Po dvadesetak ribara spavalo je u slamenim odajama. I lovilo. Ulcinj je jeo jesenku. I ikru.

Svi smo znali te junake iz ribarske zadruge – kamene kuće na ivici Male plaže.

Mogao je da bude bilo koji oktobarski dan. Sunčani, vjetrovit, kišni, tmurni. Dva drvena leuta sa po tri para vesala kretalo je sa Male skele do Bojane. Gledali bi smo ih dok nijesu zašli za Veliki gep.

18:30

Da li zapisujem ove redove da me podsjete jednog dana na nešto, meni bitno, ili to radim da nekome ostavim sjećanje na iskustveno, a možda zanimljivo.

Neću iskreno odgovoriti, što god navedem od ovo dvoje. Upravo mi sad takav stav dođe.

Možda samo ne znam šta ću od sebe samoga.

Nemam što pametno da smislim, a da bude novo, aktuelno. Pa bježim u već davno doživljeno. Koje samo po se i neće biti nikom zanimljivo jer je isuviše dotrajalo, neinteresantno, davno prošlo. Iskustveno nepoznato, a time ni zanimljivo.

Ovo se ja dopisujem sam sa sobom. Sa žalom koji neće da me napusti za vremenom, za kojim mi se tako gorko plače. Za ljudim koji su me okruživali, sve mi značili. A sada mi njihovi likovi dolaze pred oči, probijajući se kroz tešku sumaglicu.

22:50

Slušam dalmatinske klape. Nije noć za njih, nije ni ambijent, ni raspoloženje. Zato mi se čini da su mi upravo sada ljekovite. Uvode kroz prozor, vrata, odasvuda, blaženstvo višeglasja u kojem su pohranjena od iskona sva čula sa mora, obale, dubine, posnog dalmatinskog krša.

Mediterana, smiraja, maestrala, sira u ulju, pršute, korčulanki, čamaca, magaraca koji jašu krše pod teretom. Sve je to sada u meni . Ispred mene uporna kiša. Koja ne liči ni na nju samu.

Petak, 16.10.

19h

Ispod intelektualne časti je bulazniti o nestanku države. Uvrjedljivo je prema Crnoj Gori. I ko hoće da je satre? Crnogorci, Brđani, Bokelji. Ko to nariče? Nepismeni sinekuristi – advokati, istoričari, novinari. Oni koji su je svugdje izgubili. Osim u džepu. Pitajte šta crnogorsko doma imaju, a da je izvorno. Nemaju ništa. Umjesto crnogorske ćirilice, imaju drugo pismo. Umjesto Crne Gore, viva vero …umjesto…umjesto… i sada nariču. Odvedoše je, odnesoše. Kukuriču, neobrazovani polutani proizvodeći u četnike čak i babe, makanje.

Sve ću da istrpim samo neka pitaju ono što ja stalno pitam: A zašto se ovo desilo?

Jesu li se četnici sami spustili iz šume ili smo mi po njih pošli?

23h

Mjesec je sav u žalosti, makar mu je takvo lice bilo, polako, nežno probijao zagasito-svijetle oblake, ostavljajući ih mraku i nastavljajući prema Limanu. Bila je to ona od noći kada se osama svega što nastanjuje svijet, najprije osjeti, pa tek hladno vidi.

Poneki zalutali, pogureni prolaznik grabio je ivicom trotoara Male plaže, penjući se prema pijaci.

Ispod prozorčića od ribarske zadruge čije je staklo bilo do pola odlomljeno, sklupčani bijeli pas sporo je mahao repom, čekajući da mu hladni vjetar odobri san.

Iz odaje koja je slabu svijetlost izbacila mjesecu na vidjelo čuo se prigušeni kašalj. Prvo potmuo, prikriven, a onda rezak, bolan, ritmično sumnjiv. Pas bi, ne pomjerajući trup, lijeno dizao glavu za zvukom, a kada bi on prestao, pažljivo bi je položio na zemlju.

U sobičku, čije je prozor okrenut bio ka moru, slaba, skoro predajuća svjetlost vidjela se zajedno sa mrakom do njegovog odlaska u naredni siromašni dan.

Zajedno sa nama, u osvitu, kada je ulicom trebalo izaći na Pristan i otići do škole, starac je poguren otvarao drvena ulazna vrata, velikim ključem okretao bravu, provjeravao zaključanost, ostavljajući konačne, tek urađene ribarske mreže. Do prvog mraka, mladog mjeseca i ostarjelog psa koji će drijemati opijen mirisom ustajalog konca.

Subota, 17.10.

12h

Smije li novi mandatar da pita albanske političare kada će, kao u ostalim starim gradovima na primorju, iznad ulcinjske tvrđave zavijoriti crnogorska zastava. Ako mu ne dozvole, a neće, makar će znati dokle može. Južno.

5 KOMENTARI

  1. najbolje da Nik, Ljoro, Ljubo i Dritan postave zastavu ..Krsta Zrnova ..ostale su četničke ..pa i državna..

  2. Vi gospodine Piperoviću zaista ne ostajete dužni životu.
    Ova vaša, kako rekoste sjećanja na iskustvo dragocjena su za one sa iskustvom,one bez i one koji tek treba da stiču iskustvo u svojim malim životima.
    Iskustvom duha i pročišćene misli slažete trenutke kao dunje na ormaru, da s jeseni mirišu na prolaznost s kapljicom sjete, tek arome dobre radi.

  3. Što se tice DPS, mogu i kosovsku da postave sad ih to zanima baš kao NKT korona …

    Da je vječna …ali kasa.. da vas citiram, advokatu..

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.