PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (20)

1
Zoran Piperović

Nedjelja, 21.2.

14h

Da li se nekada zapitamo zašto nam je zajednica bila najorganizovanija za vrijeme komunizma.

Jesmo li svjesni koliko taj neprikosnoveni fakat govori o nama?

Ide li to ka tvrdnji da nijesmo u problemu, kao narod sa antropologijom koja je brana (nepremostiva) da se na principima savremenog svijeta uopšte organizujemo kao država.

Da li smo osuđeni da za sva vremena živimo u neregularnosti obojenoj hajdučijom koja će od građana učiniti tumarajuća bića. Kojima će haos establišmenta biti podrazumijevajući fakat.

Pokvarenost se ne može podijeliti. Jer i oni koji su i koji će voditi zajednicu, iz iste su genetske strukture.

A struktura se formirala kroz vjekove. Čiji je sadržaj plemenska, međuplemenska, bratstvenička svađa, klanja, ubijanja, pizma, mržnja.

Ima li lijeka ?

Ili da vratimo Savez komunista. Mimo svih. Jer mi jesmo mimo drugih.

19:30h

Fjodor Uspenski sjajno opisuje, navodeći istorijske fakte, diplomatsku bitku Turske, Rusije i velikih evropskih država, oko “bitke” za Bosfor i Dardanele u XIX vijeku.

Tek tada se do očitosti vidi geopoložaj Koonstantinopolja, Carigrada, potonjeg Istanbula.

Ponedjeljak, 22.2.

15h

Loš san sinoć. Zapravo, nije ga bilo. Bacao sam pogled ka satu. Kao da on može zoru da dozove.

Lelujao sam hodnikom Privrednog suda. Na kraju nije ispalo loše po mog vlastodavca. Naprotiv. Uspio sam snu da ukradem dio vremena. I očito. Latio sam se jedne crveno-svijetle olovke.

17h

Moje karakterne osobine imale su trag nevidljive strijele koja se ponekad zabadala u zemlju, čak i ispod nje, a onda bi se, kao srebrnom munjom pogođena, hitnula ka nebu, ne primjećuju oblake.

Bila je ta strijela poput đavola koji se krvavih očiju šeta okolo, a ljudi ne mogu da ga vide, i koji se, bog te pita čijom voljom, pretvara u anđela milujući prolaznike.

Bila je i poput mjeseca koji neće da se pojavi bacajući mrak na osmijeh , znala da budu kao sunce, koje i na zalasku širi spokoj i dobrotu, tugujući što mora načas da zađe.

Sada je ta strijela, putujući zamršenim stazama, dobila bjelilo umočeno u mudrost, koja leteći ne bira strane, u naumu da po tragu ostavi zrno dobrote, pameti. Da pogodi pravo srce.

Utorak, 23.2.

16h

Nada nema granice. Ona opstaje u nama i kada se ničemu ne nadamo. Ne da se izbaciti. I u simbiozi je sa sviješću, dok ova traje.

Za razliku od nje, neznanje i znavenost imaju krajnju tačku. Da paradoks bude veći , granica je kod ovog drugog uočljivija. Ovo zbog toga što onaj koji zna, ali nedovoljno, ima potrebu za prosipanjem okolo u želji isticanja sve znavenosti. Prvi se uoči, tek kad kasno bude.

18h

Otvorio sam kapiju i krenuo da se penjem stepenicama pored bašte. Dvije mačke čije boje neće izazvati sjećanje, nezainteresovano su me pogledale žmirkajući očima, ležeći ispod stabla japanske jabuke, lišene lišća i na čijoj je jednoj grani ostatak od onoga što je bilo plodom siroto visilo kao da je nepozvano sletjelo odnekud.

Otvorio sam vrata od stana. U nozdrvama se odasvud, kao metkom poslat, osjetio užasan miris.

Osigurač je pao i sve meso koje je Luka ostavio u frižideru, plivalo je u mrko blijedoj krvi.

Vjetar je duvao, rashlađivao sve što je sunce slalo, ja sam sa balkonske ograde gledao kako one dvije mačke obigravaju oko velike bijele kese u kojoj je stala Lukina kupovina.

21h

Tumarajući po sobi, bacajući , u nedostatku pametnijeg posla ove noći u Ulcinju, pogled po naslovima knjiga na polici, na samom kraju pri balkonskim vratima kroz čija se stakla vidi gotovo cijelo novoizgrađeno Pinješko brdo, spazio sam je. Davnu. U prvom razredu gimnazije pročitanu knjigu – roman Janka Leskovara – Propali dvori. Pisanu hiljadu osamsto i tamo neke.Sjećam se da je glavni junak bio Pavao Petrović. Da je volio Ljudmilu, a onda razočaran, pošao u zagrljaj udovici Mariji Bratić.

Pedeset godina je od njenog čitanja.

Srijeda, 24.2.

01:01h

Neki mi dobronamjerno zamijeraju što ružim dnevnik opservacijama na političke teme. A ja kažem. Zar genijalni Šandor Marai nije u dnevnicima iz emigracije, pisao u crtici o ispijanju kafe na napuljskom suncu, a u sledećoj,
grmio na SSSR i njihovu politiku.

16h

Toplo, suncem presvučeno ulcinjsko jutro. Mačka je spavala na otiraču. Skuvao sam tursku kafu. Navukao majicu kratkih rukava, okrenuo lice ka suncu koje od istoka nije mnogo odmaklo. Zapalio tompus. Šetao pogledom od crkve , po kojoj su se uveliko nalijepili zraci sunca, pa sve tamo do istoka gdje ga pučina dodiruje.

Dva galeba, ispred kuće, u slobodnom letu, raširenih, nepomičnih krila davali su prepodnevu boje Mediterana, iza koje se naziralo proljeće. Koje na moru svoj dolazak rano najavi.Mirisom.

18h

Ištem od samog sebe zrno dostojanstva. Da sada, upravo sada, kada ne znam često što bih od sebe, to radim na onaj isti način na koji sam trpio višak života. I svega ostalog.

Četvrtak, 25.2.

18h

Ponekad, ne od skora, poželim da živim na mjestu gdje će me pijetao kukurikanjem probuditi, lavež psa u okućnici biti svakodnevna muzika, miris trave natopljene jutarnjom rosom osjećati dok zalogajima na drvenoj terasi rano jutrom, sunce posmatrati kroz granje drveća što nad nekim potokom dežuraju.

Gdje će mi huk tog istok potoka, na određene periode nadomjestiti preiskonski glas mora, uzburkanog, mirnog, sve jedno.

A onda me protrese misao. Da li to doista želim ?

Petak, 26.2.

22:30h

Evo me na Zlatiboru. U hotelu Dragana Kićanovića. Da je večeras bio u njemu, ja sada ne bih bio u sobi, jer Kića voli sjednike.

Borovi koji ćute, nema vjetra, božanski zrak ulazi kroz poluotvoreni prozor.

Nakon godinu dana pomjerio sam se iz države. Iz praktičnog razloga. Primiću ujutro vakcinu u Užicu, vratiti se odmah.

Kako god, svi, baš svi, koje znam, dosta Komita ima. Pohrlili ovamo da prime. Zdravlje iznad svega. Pa, makar sjutra dan zagrmjeli na okupatore. Doduše, možda neće odmah. Do revakcinacije.

Subota, 27.2.

16:16h

Kroz ljepote Zlatibora. Jezero Uvac. Prošlo je lijepo, Udobno.

Rekao sam Dušku da hoću u Manastir Moraču da uđem po prvi put. Da zapalim svijeću u našu svetu lavru Nemanjića. Tišina, uređenost, istorijska patina. Ponos jednog naroda.

Posle vakcinacije, iako sa aspekta zaštite ne zna ništa, koprena neke neizvjesnosti svukla mi sa lica. Možda je uobrazilja. Ali, ima njih i korisnih.

Hvala preljubaznom osoblju Bolnice Užice. Ne volim protekcije, ovu sam smatrao nužnom. Zdravlja se tiče.

1 KOMENTAR

  1. Ni Užice nijesu više Titove!
    Komunizam s početka priče.Dobra,stara vremena.
    Vremena Titograda,Titovog Velesa,Titovih Užica…
    Zlatni bor i hotel Palisad mog djetinjstva za krvnu sliku i promjenu zraka na Zlatiboru, kako su mojoj sestri i meni govorili roditelji.Vrijeme godišnjih odmora i divno osoblje širokih Era.
    Vaš put na ove bande za iglu u rame protiv Covida.
    Ima li one protiv bjesnila?
    Vjerujte da je nekima potrebnija od Sputnjikove.
    Gospodine Piperoviću,
    Kad pasate na revakcinu, popite jednu kleku u Čajetini đe se jedu najljepše lepinje sa kajmajkom i žuta, velika jaja na oko,kao mala sunca iza oblaka.
    U crkvu možete i ne morate, ali u kafanu to se podrazumijeva,što će reći obavezno.
    Ko je vakcinisan tim prije.

    .

Leave a Reply to Dubravka Jovanović Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].