PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (25)

6
Zoran Piperović

Utorak, 6.4.

22h

Odlazak na suđenje u Bijelo Polje ne padne baš lako. U povratku sam kupio smočani kačamak, koji sam sa prijateljima probao po dolasku.

San me dodirivao po ramenu dajući mi diskretan znak da organizam hoće odmor.

Legao sam. I poželjeo kišu. Uvijek me, ma skoro cijeli život, opijajući svijest, uvodila u njeno drugo stanja. Ostalo je na želji. Mrak je crno, ogromni stopalo već mekano stavio nad Podgoricom. Luka je donio tompus. Popio sam kafu.

Srijeda, 7.4.

15h

Danas je Vesnin rođendan. Iako više to nije. Već, samo dan kada je ta žena-anđeo bila rođena u Bečeju.

Nijesam zbog obaveza mogao otići do Ulcinja. Da ostavim ružu i položim suzu.

Đorđije i Luka su poranili da odu. Zvao sam Luku oko 13 sati. Jedva je pričao. Vidio sam (osjetio) razlog.

Osjećam se potišteno. Prazno. Kao da sam na livadi koju je opkolilo nešto što , uskraćuje pogled. A ja ne znam šta je to. Nije mrak, nisu fizičke prepreke, nije rastinje. Ništa slično. Ali. Ipak, ne vidim okolinu. Sve je pusto. Ne čuje se ni tišina. Samo zvuk vena na vratu i rukama, oglašavajući se, sugerisali su da moram da se trenem.

20h

Htio sam da prošetam. Iako je vani neljubazan, hladan vjetar. Trebao sam. Ne mogu. Ovo je dan kada je teg obješen za srce, isuviše težak. Prikuje me za mjesto. Badava vapaj volje.

U dubinama duše, očas mi se iznova nastane teški, olovni, skoro crni oblaci , koji putuju brzo. Ne znam kamo. Ali ih osjećam, vidim.

I onda čeprkam po mislima tražeći nadahnuće u nečemu. Ne znam čemu. Što napor i želju čini uzaludnim. I oblaci onda nadiru odasvuda.

Samo malo ružičastog, plavog cvijeta, makar samo njega da naslutim u dijelu sebe. Da ga umišljeno vidim. I da nam se oči sretnu. Biće dovoljno.

Do ponoći ima vremena. I ja ću očima koje će bljuvati nadu, tražiti to što sam poželjeo. I biće tako. I taj cvetak, ukloniće teg, crne oblake. Siguran sam.

Poješću kukuruzne pahulje sa jogurtom smiješane.

Četvrtak, 8.4.

22h

Ne smijem na glupost da upozorim. Odmah – ma, daj, ti Srbine. Samo probam da nepristrasno ukažem šta je racionalno, pametno, svrsishodno. Šta je kontraproduktivno, glupo, opasno.

Onda i zastanem. Možda ja dobro ne anticipiram. Ne sagledavam. Znam da sam objektivan. I da nacionalnost nema upliva u moj stav. Ali, baš.

Ne znam. Zaćutaću, gledaću. Sa sobom razgovarati. I tako sebi pomoći. Ponajviše.

Petak, 9.4.

15h

Suze premijerove ćerke zabole premijera kao oca. I ljudski je taj bol.

Premijer je ponukan suzama zaprijetio da će zavladati red. Ljutito je to rekao. Razumijem da ga je pogurao roditeljska bol.

Molim ga da upita partnere iz parlamentarne većine, pitam i njega, dakako, živ je bio i te 2003, 2004, pa tjeraj dalje, da li je nekada, onomada, pomislio na suze moje djece, moje žene, sestara. Zato što im oca, muža i brata, čereče ludaci državni, medijski, političari iz SNP, PZP, liberali Mika advokata, manijački novinari. Ponekad i danas.

Ili dječje suze imaju smisao samo ako su institucionalne.

I kako da ja “zaprijetim”, a da ne poginem ?

Subota, 10.4.

16h

Moja sjećanja su svetiljke koje iz mraka izvuku onomadnu, opštu, ogavnu sramotu čiji su režiseri i danas bljutavo prisutni u glavnim medijima.

17h

Kad god sam pomislio da sam nadčovjek, pogledao sam se u ogledalu. I vidio slabašnog, nevažnog, nikom mnogo bitnog stvora. Kome je dovoljno da ne smeta nikome.

19h

Uspijevao sam da budem tuđin mislima, koje su spontano, i često kao vulkanska lava, kuljale iz mene.

Nedjelja, 11.4.

9:15

Rano sam ustao. I to uvijek radim kada mogućnost dozvoljava da spavam, kunjam, protežem se po krevetu, bilo šta drugo da radim do mile volje. Prosto, nešto me tjera da se sklonim od kreveta. Nestane onih slatkih … ajde, još pet minuta …kada znam da moram da ustanem.

Mogućnost često ubija volju. Doduše, samo za profane stvari. Kakva je mogućnost da možeš da spavaš dokle te san nosi ? I zašto je uopšte koristiti.

Mogućnost nikada ne ubija volju političara, bankara, lopova. Naprotiv. Žive za te šanse. I motiv je često moralno diskutabilan. Tu nema ljepote. Osim lične.

Mogućnost za ljepotu i voljni elemenata kod sportista, ribara, ljubavnika, cijenim.

Jer, iza njihovog uspijeha, ostaje radost. Mnogih.

10h

Mirsada je ušla u dio kuće gdje budem kada sam u Ulcinju. Zna što ne smije da raspremi. Vesna joj je onomad kazala … ne pomjeraj papire, rukopise, knjige, grafitne olovke koje su na podu pored kreveta, ispod njega, sa svih strana. On ne funkcioniše ako mu to sve dovedeš u red.

Zna ponekad ( vrlo rijetko) da po inerciji , nehatno, zaboravi onomadna Vesnina uputstva. I onda sam za bacit.

Haos ( brlog) papirni, knjižni, to je sistem u kojem vrlo precizno funkcionišem.

6 KOMENTARI

  1. Vjerujem da su zelja i masta jace od znanja. Mit mocniji od istorije. Pusti snovi obmana i lazna utjeha pred cinjenicama.
    Nada je mogucnost da vidimo svjetlo, uprkos svojoj tami. Nebu treba nijansa narandzaste, tokom zalaska i izlaska, a to, svakako, nisu tvoje boje buducnosti… jutarnja roso.

  2. Ja zaista nemam puno da ti ponudim.. par toplih zagrljaja i obroka, čistu dušu i jedno maleno, ali vjerno i hrabro srce.. imam i kofer pun ljubavi i dva jastuka, pomalo tvda.. ali se još osjeća miris mojih snova.. nemam ja puno na dlanu.. par suza i jutarnju rosu kojom budim svoje lice.. jedan osmjeh ka tebi i oči pune nade… ne možeš u ogledalu ugledati to svoje lice , jer uvijek okrećeš ono drugo …nebitno

  3. Uvijek nas iza pučine sačeka onaj vi, romantični gospodar svjetlosti i tame…
    I onaj povremeni muk srca, ni sretan, ni nesretan, bezvremenski, u kojem nam vječnost namiguje tokom svijesti pjesnika pirata…

  4. Pametno opominjete, Piperoviću, u vremenu glupo upornom.
    I neće glupost posustati, ali će bar razum znati da neko u njegovo ime govori.
    I to baš lijepo govori.

  5. Plićak da plići ne može biti.
    I u njemu ribe uglavnom mačkulje (one ni za što)ni za mamac na udicu,se koprcaju.
    Na suvo, na škrge dišu i smrde.
    Ostatak će sam sebe pojesti što od zla,što od pohlepe za vlašću,što od nacional-šovinizma.
    Duše su potopljene.
    Zaboravismo i žive i mrtve.
    I za ružu i za suzu.
    Nebo se muči,nema kiše da ispere grjehove.
    A pjesnik bi “u san,u pjesmu,u riječ,u čovjeka”….

Leave a Reply to Ida Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].