PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (5)

4
Zoran Piperović

srijeda, 18.11.

13:30h

Na današnji dan 1986. godine umro je otac moj – Luka. Porodičan, temeljan, apsolutno neporačan, miran. Bio je, bez ostatka, omiljen kod svih Ulcinjana. Policajac, ribar, uzgajivač bostana..

Svijet mi je bio srušen mnogo godina nakon toga.

Moj život je bio sve ono što njegov bio nije.

Znao je u ljutnji da se obrati majci : ko napravi ovo čudo.

Misleći na mene, naravno.

16h

Sretan trenutak, koji nadima sve u tijelu, koji otklanja često nataloženu, nevidljivu tjeskobu sa lica i očiju, traje koliko i taj trenutak. I nikad se ponoviti ne može. Tužan trenutak je jednom za vazda. Okovan u tuzi, kojoj vrijeme dodaje intezitet.

Moć tuge sastoji se u tome što sve prethodno briše. Sreća to sama sa sobom radi. Jer je nemoguća kao trajno duševno stanje.

Sa tugom se upravo sjećam jednog srećnog trenutka iz novembra mjeseca, prije nekoliko godina.

Sretni, baš sretni, ja , Vesna i Luka smo na malom Verdijevom trgu u Trstu ispijali kafu. Nasmijani, bezbrižni, puni neke neusiljene razbibrige.

Osmijeh naš ispunjavao je tršćansku prastaru ljepotu.

Vesne nema, ja se tužan, sam u Pinješu, toga upravo sjećam. Znam da i Luka, nakon majčine smrti, sve slike iz života, umočene u čašu prepunu tuge koja razdire stomak, drži pred nenasmijane oči.

Doći će nam novi sretni trenuci, koji će usudom prirode završiti kao minuli . I sve tako. Nekad gorki, tužni. Nekad, rijetko satkani od ushićenja koje neće biti lišeno sjete.

20h

Da li bogataši mogu da pate? Naravno, i to onda kada, sumirajući bogatstvo shvate šta to zbilja nemaju.

20:30h

Crnoj Gori ne možemo pomoći svi na jednak način. Za početak je dovoljno da je volimo jednako. I da radimo ono što najbolje znamo.

21h

Upravo sam sa police skinuo knjigu Dušana Kostića – Zapisi o ljudima. I u njoj priču koja se zove – Grob koji priziva. Kostić je bio na Zlatici sedamdesetih godina prošlog vijeka da nađe grob Radomira Ivanovića, koji je u aprilskom ratu, sa punih dvadeset i jednu godinu, kao podnarednik vojske Kraljevine Jugoslavije, uništio skoro osam italijanskih tenkova. Kada je pogođen u grudi, očevici su kazali da je izustio- osvetite me.

Kostića na grob vodi njegov brat Radoš. Sjećam ga se. Bio mi je tetak.

Grob jedva vidljiv, neobilježen. Ne znam kako je sada . I ne znam zna li o grobu što predsjednik UBNOR-a Zuvdija Hodžić. Ili predsjednik Vuković. Ako su Titu podigli spomenik, neka ovaj hrabri Kuč dobije grobnicu kakvu zaslužuje.

četvrtak, 19.11. 1:45

Ustao sam da ipak zatvorim balkonska vrata. Prija mi stud nervima, ali ne i plućima. Moja uobrazilja je uvijek bila moćna. Pa mi sugeriše da sam, zatvarajući ih, kao u konzervi. Što me opet navodi na akciju. Ustajem i ponovo otvaram. Odajem priznanje mom nesavršenstvu. Nadam se snu. I to brzom. Jer, kako će se tako krupno pitanje – da li spavati pored otvorenih ili zatvorenih balkonskih vrata – završiti, ne mogu da odgonetnem. Još ako se uozbiljim i to kao suštinsko pitanje pred sobom stavim, zora će biti svjedokom mog , kakvog-takvog odgovora.

9:30h

Danas je Đorđiju rođendan. Te 1985 godine ujutro me nazvao moj prijatelj prof. dr Stevo Matijašević i kazao da će carski rez ( treći po redu, dvije bebe rođene na taj način, umrle ) biti oko 11 sati.

Da bih bio blizu, između Orača i Zvezde , izabrao sam ovaj drugi lokal. Blizu je GAK-a , u Višegradskoj.

Obradovao sam se kada sam u kafani ugledao Safeta. Konobara. Radio je dugo u “Šumadiji”. Kafani u kojoj sam se uglavnom hranio kao student.

Nakon, ne znam koliko piva, pitao sam ga koliko ima sati.

16 i 30 odgovorio je.

Toliko sati govorilo je o mojoj ozbiljnosti , a najviše sa kim Vesna ima posla.

Odjurio sam u stan. Tu su već bili svi Ulcinjani u Beogradu. Zadnje čega se sjećam je da mi Zorka, tašta , govori :

Đe si, jadan, dobio si sina.

Probudio sam se posle dva dana. Ništa u stanu nije bilo na svom mjestu. Čak je i frižider dostojanstveno stajao po sred kuće.

Sretan rođendan, zlato moje.

13:30h

Od devet sati, još poprilično bunovan, izložio sam se bio suncu. Nije me štedjelo. Trik majica i kratke pantalone ne priliče novembru. Ali, to ne važi za ovo čudesno mjesto – Pinješ.

Nije mi, žarećim odozgo, dalo da razmišljam. I zbilja. Skoro četiri sata, prikovanog pogleda u more, projahala su u ludom osunčanom galopu. O čemu sam u tim trenucima vrtio po moždanim ćelijama, ne znam. Očito, ni one ne mogu da se sjete.

18:00h

Kada mrak stigne unervozim se. Terase su uskraćene. Ispred mene onda nema ništa, osim u mraku skrivenog mora.

Ostaju knjige, analiza nekog sudskog predmeta, TV. Sve već viđeno. Godinama. Decenijama. Sve to jako volm. Ali osjećam da mi sada , u ovom socijalnom haosu i dezorijentaciji, treba nešto drugo. Možda bih to drugo i našao. Ali, ima jedan sitan detalj. Ne znam šta da tražim.

18:30h

Usamljenost je lijepa kada je dobrovoljna. Ili je iz hira.

Ako je iznuđena, neočekivana, nagriza. Nešto slično kao zatvor. I to užasno kidanje u stomaku, koje hoće da izađe vani, kao kakvo malo, crno, ružno čudovište. Nigdje ne žuri. Sve su prilike da ga protok vremena rađa. Što je duži, to malo čudovište koje iznutra izjeda, kao da raste.

Petak, 21.11.

14:30h

Sada sam na Skali radiju pročitao tekst uredništva, a povodom prijetnje ( želje) nekog čovjeka da svi u tom kolektivu umru. Nisu to trebali da urade. Evo zašto. Prije par godina, vjernik SPC – čiji sam i ja, napisao je, ne krijući se, na svom FB, da bi rado omastio konop mojim vratom. Prvo, niotkud dojaha. Iz Budve je. I ja sam ćutao i prećutao uprkos, navali prijatelja iz Budve, da ga potraže. Ne.

Iz duela sa nagrđenim, samo nagrđen izaći možeš.

Tu je tišina ljekovita. Makar taj nikad ne prestajao. Svaka reakcija na nagrđene podiže im radnu temperaturu. Ćutanje ih nervira i čini ih manjima upravo u njihovim očim. Ima u životu situacija koje podrazumijevaju nužno, vaspitano ćutanje.

15h

Krenem da šetam. Obalom, kroz borovu šumu, Velikom plažom ili kroz maslinjak prema Valdanosu. Pa mi se ne da. I ne znam što me to sprečava. Noge, koje me često bole, volja, koja je na minimumu, fakat da bih šetao sam, mrzovolja kojoj priznajem često drugarstvo.

Šetnje, izgleda, podrazumijevaju “čistu” glavu. Ono što bi tijelu prijalo, mora da je u saglasju sa sviješću . Da će prijati. Mamiti pažnju za detalje u prirodi. Na veseli pogled. Na cvijet pored puta, na stabla koja trpe jesenju narav, na zbunjenu pticu na ogoljenoj grani.

18h

Protiv Tanje Terić, privremene upravnice Atlas Banke, podignuta je optužnica jer nedostaje 20 miliona Atlas Banke.

Zvao sam je i pisao, dostavljajući medicinsku dokumentaciju potpisanu od strane Marine Ratković, prof. dr u KBC da je zbog zdravstvenog stanja moje Vesne, hitno potrebno, zarad liječenja dati njen novac. Za ljekove. Nije dala. Rekla mi je : biće stečaj. I to je znala. Rekli su joj. Taj koji joj je rekao to, rekao je i da se milioni daju privilegovanima.

Ova sramota ne smije da stane na ovu ženu. Ne poznajem je. Ne zamjeram joj ništa. Jer se nije ni pitala ništa.

Ovo je najfukarskiji lupežaj, koji se prosto mora raščlaniti. Za početak: ko je sve uzeo pare. Možda ni one Vesnu spasile ne bi. Ali sam joj dužan toliko da se sve uradi da se sazna. Makar to: zašto je nečije bogato dupe, bilo važnije od njenog zdravlja.

4 KOMENTARI

  1. Čitam s vjernom pažnjom Piperu i trudim se da slijedim razumom nit koju tkaš iz iskustva.mjesecima već. Nije se ni pitala ništa, kažeš, a nije dala!Nije se ni pitala, a izgovorila je biće stečaj; To što je na platnom spisku bogataša, školovana ili ne, intelektualka ili bez obrazovanja, plemkinja ili romkinja, daje li to kuraž da se čestito ne radi posao kojeg se prihvatiš?Je li podaništvo iz koristoljublja po tebi opravdano? Niko, baš niko ko je zaštićen leđima bogatih, sa maskom ,,nevinosti”, učinio nepravdu i nanio bol blagorodnom, nije i neće biti oslobođen suda Božje pravde zbog izgovorene neistine i učinjenog zla … Moramo moj dobri Piperu malo mašte imati i za bol koju nanosimo drugima (Niče) bio to klijent banke ili još gore, neko ko te dobrotom okupao! Dobroti se normalan divi, a fukara smije…

  2. Mnogo je dubok vaš plićak, Zorane.
    Divno topao na mahove. A onda bolno leden.
    Ali uvijek zastane dah u njemu.
    Pišite, iskupjujete nam ovo blato stvarnosti.

  3. Ne pomaže mudri gospodine Piperoviću ni ljekovita tišina.
    Zaglušćujuća je buka mržnje pomiješana bubnjevima gluposti.
    Spas je u zlatnom koluru jeseni,ko se umije zagledati u lišće.

  4. Piperu, rekao si juče, princip je mrtav.
    Tako je odavno.

    A država bez principa je i bez države, ali sa puno primitivne bahatosti, poput te oko Atlas Banke.

    I šteta je što ti pristaješ da si samo bivši tužilac, jer sa tobom bi princip imao šansu.
    A onda i država.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.