PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (6)

4

Zoran Piperović

Subota, 21.11.

13:30h

Čestitao sam iz Ulcinja Luki, Vuku, Đorđiju krsnu slavu – Aranđelov dan. Dok je otac bio živ, nijesmo slavili. Služba je služba. Majka bi ušla rano zorom, poljubila bi mene i sestre, prekrstivši se.

Vesna je pravila slavski kolač. Ručali bi porodično.

Nisam pristalica okupljanja i velikih gozbi. Porodična slava podrazumjeva porodičnu radost ukućana. Sve ostalo prelazi u svadbu. A to nije smisao krsne slave. A možda se i ne razumijem u običaje.

15h

Hladno je. Eto izgovora da iz kuće ne izađem. Radim na jednom teškom i specifičnom predmetu. Našem sistemu dokazivanja u krivici mnogo nedostaje prave stručnosti ljudi koji vještače i tumače, ono što ne zna pravna struka.

Daleko su od ljudi iz okruženja. A tek Evrope. Needukovani, stereotipni, bez inovacija, širine, odmažu, nesvjesno, utvrđivanju istine. Posebno kod krivičnih djela protiv života i tijela.

Svako nalaz, kao jaje jajetu. A svaki počinilac je svijet za sebe. Upozoravam, naglašavam to u sudnici. Često, badava. Uostalom, ovdje se sudije “ubijaju” da dokažu istinitost akta, kojeg treba da dokaže onaj kojem je to posao.

15:30h

Pržio sam neko meso koje je kupljeno umotano u vakumirane folije. Šporet posle toga nije ličio na sebe. Još manje bi majica koju sam imao na sebi, mogla sebe da prepozna.

Kada nečemu čovjek nije vičan, treba toga nečega da se kloni. Sposobnost je u ljudima, ne u navikama za nešto.

16h

Ako ovaj virus potraje, ponestaće nam nade u nešto dobro. S druge strane, takvo stanje jača sve nas. Zvuči paradoksalno, ali neimanje alternative – kali.

16:10

Što li sada sunce radi s one strane oblaka ?

Nedjelja, 22.11.

11:45h

Probudio me je naš poznati slikar Rajko Todorović – Todor. Nijesmo jutros imali one naše, uvijek prijateljske, naravno, razgovore u kojima rješavamo kosmičke dileme, sažete u pitanjima – jesu li Crnogorci i Srbi jedno, koje pismo nam treba. I ostala pitanja od suštinskog značaja po naš standard.

Završili smo razgovor. U stvari, ja sam mislio da je završena, kad Todor…Srbine, kupiću ti šajkaču. Plavu, paradnu.

Todor, moj drug.

13h

Moj komšija Abazović čestitao je Dan Opštine Budva i naglasio da je taj dan grad oslobođen od fašizma.

Kada dođe na red 26.novembar, ne znam hoće li se sjetiti da su tog dana partizani ušli u Ulcinj. I da je to jedini grad koji je ukinuo dan opštine, kao dan kada je pobijeđen fašizam.

Još kada bi se raspitao za razloge. Da ih Crnogorci čuju. Od Zuvdije Hodžića ni glasa. Eh, da su Pljevlja nešto slično napravila.

Ja ovo zbog Ulcinja. Jer ispade da samo ovdje nema datuma da je pobjeđen. Pa mogu da posumnjam. Da su Njemci iz Ulcinja, dobrovoljno pošli.

Kao i Turci, onomad. Jer grad ni od njih nije, kako se čuje, oslobođen.

23h

Pitao me danas poznanik ( rijetko se srećemo) da li bih ja, da sam bio na mjestu običnog građanina Crne Gore, pomislio da ima istine u aferi S.Č. I odgovorio sam mu isto kao Milomiru Mariću u emisiji “Goli život”.

Pomislio bih da je sve istina. I žalio bih jadnu Moldavku. Kako da ne pomislim. Čitava Evropa, svi ambasadori, SAD, svi Crnogorci, sve partije, svi isto. I ja bih rekao: pa ne može se prevariti cijeli svijet.

Pa ko je znao da nije istina, pita on.

Sva policija, svi novinari, svi političari, odgovorim.

Pa zašto su ćutali?

Za jedne, pitaj Ranka Krivokapića. Za druge, pitaj Esada Kočana. Za neke ne pitaj. Ja ću.

Izvinjavam se hartiji što sam je namazao ovim nitkovlukom. Ponese me. Priznajem. Ne mogu da se oprem. Jedino ovome.

Nitkove i nitkovluk vrijeme ne liječi. Naprotiv. Nitkove ne stvara situacija. To se rođenjem dobija. Pekić kaže da je to moral napravljen za “mljevenje mesa”. Ljudskog.

Dobar odgoj često nije dobra brana od nesoja. Naprotiv.

23:45

Kako se jadno, bijedno i tužno osjećam posle ovog, gore napisanog. Toliko da i moj trijumf post-festum, koji je sve nitkove ponizio, čini me praznim. Ovog momenta. Fukarluk je jedna bezgranična antropološka pojava. I nema te alhemije koja ga zrnom ljudskosti može upristojiti.

Otkriven, tek tada dobija snagu. Kao crv. Koji mrtvaca, jabuku, mrtvu životinju, ostavi na miru, kad je oglođe.

14:45

Iznenadila se radnica u samoposluzi ugledavši me kako uzimam korpu i krećem prema gondolama. Prvi put je za sve, zanimljivo. Ovo nije bilo. Sreća što mrzovoljnoj faci maska nije dala da se vidi. Pošao sam po hleb. Pa kupio i mlijeko. I još ponešto što mi neće trebati. Ali sam mislio da je to red. Jer sam po prvi put kupac.

Ne mogu baciti svoju stvarnost. Kao što na silu ne mogu izbaciti poneke misli, sa sve mozgom, koje su me često obuzimale.

15:10

Voli tu tugu, ne daj joj da nestane. I čitav jedan beskraj biće tvoj. I Vesnin.

Napisa mi moja drugarica, upravo.

18:18

Pobjegao sam silom prilika od ljudi. Nerado. I onda vidio, uočio. Da ništa nije vrednije od beskrajnog mira, od sopstvene sjenke koja te u stopu prati, od osjećaja da si travi u bašti, bijeloj mački, oblaku, drug i brat. Da sa blaženim mirom sliješ svoju dušu, posmatrajući putovanja sunca, mjeseca, zvijezda. Čuješ glas sove u vidljivoj tišini.

22:45

Čitam Jerotićevu studiju o Kafki. I paralelu između njega i Dostojevskog. Oboje, kaže veliki akademik, imali su neuroze. I o tragičnom sudaru između velikog talenta i tog psihičkog stanja. Objašnjava dalje, zašto ono nije genijalnom Rusu smetalo.

Kad ovo zapisujem za dnevnik, da dodam:Smiluj se na mene, grešan sam do u najskriveniji kutak svog bića. A imao sam okolnosti, dara, koje nijesu bile za preziranje…
Kafkin dnevnik,
20.jul 1916.

Utorak, 24.11.

01:45

Treba li gladan da bude trpeljiv?

01:48

Da li je naknadna pamet, pokajanje za učinjeno, priznanje zablude, nepromišljenosti. Ili alibi za neznanje.

Šta se nalazi između ove i one pameti? Promišljanje, presabiranje ili nove okolnosti.

Ništa od svega. Ona je izmišljeni alibi koji kod čovjeka stvara fikciju da je onomad bio više pošten, a manje pragmatičan.

Lakomislenost je u svemu ovome zabranjena riječ. Jer, ako se pomene, onda se podrazumijeva da naknadne pameti nema. Jer je opšte uvjerenje da je lakomislen čovjek, onaj bez logike. Gdje nema logike, nema ni misli. Gdje nema misli, nema ni pameti.

A to neće niko priznati.

08:50

Oblaci plitki. Visoko stoje. Negdje bijeli, svijetli . Iznad pučine nalik snijegu po kojem je neko prosuo pepeo.

Bor pored kuće na trenutak blago uvije svoj vrh. Pa se umiri . Kao da se i on teško budi uslijed tišine koja se snažno prosula po svemu. Zalaja pas i očas dade život okolini. Ispijam kafu , trošim prvi tompus i čekam da vrijeme još malo odmakne. Pa da mom Luki čestitam rođendan.

Prvi bez Vesne. Kanu mi suza.

15:20

Više od 15 dana, ovo pišem jer ne znam koliko ih je, a znam da nije manje od toliko, koliko sam napisao: u Ulcinju sam. Nigdje ne izlazim već duži period kada dođem u njega. Nema valjani razlog za tako nešto. Prosto, hoću da sam kući, po terasama. Za divno čudo, malo mi ko nedostaje. Osim porodice, naravno. To znači da nijesam okružen ljudima. Sada je to i poželjno. Moji drugari, umjesto njih, su predmeti između kojih se krećem. Džezva, veća, u kojoj kuvam kafu, pepeljare koje me okružuju, knjige koje me gledaju, koje dodirujem kao cvijet kada se lagano ubere, bijela mačka koja i dalje ne priča, masline koje je Đorđije posadio. Tu su i kada me mrzovolja spopadne i kada se rijetko desi da me nešto nasmije, kada u tišini odem u krevet i kada na lijevu nogu ustajem. I sve ih doživljavam kao ravne sebi. Uporno pričam samo sa mačkom i nikako da je impresioniram da mi makar nešto odgovori.

I biću tužan kada ih zbog obaveza uskoro nakratko napustim. Znam da su postojani i da će biti tu. Nadajući da ću im doći nasmijaniji.

15:30h

Na TV mladi pjevač divno poje – Eminu. Lagano, treperuće. Topli amami, raspletene pletenice, miris kose, zumbuli, gospodstvo i ljepota. Dostojanstvo jednog vremena, Mostar, ljepota koja može i pred sultana, hodžini zapisi, subaša.

Sva krasota za čula. I podstrek za suživot.

4 KOMENTARI

  1. Na kraju Procesa , kaže Kafka za Jozefa K , “sram će ga nadživjeti”.
    U vašem procesu, sramota će nadživjeti one koji su ga montirali.
    A pravda, makar jednom, ovu besudnu zemlju.

  2. Nije oslobođen još Ulcinj, Piperu. Vjerovatno da bi tek mogao da bude oslobođen.
    Od nas nekih ….

  3. Poštovani Gospodine,
    Običaj je da više nema običaja.
    Vatra i ništa, rekao bi veliki Branko Miljković.
    s ibrikom u ruci ( kongumicom iz mog kraja) čitam Vas ovog jutra i želim dobroti lijep dan. Zlu ni noć ni dan!

Leave a Reply to Bivši Ulcinjanin Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].