PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (60)

7

Zoran Piperović

Utorak, 30. 11.
00:15h

Dobra igra naše košarkaške reprezentacije i pobjeda nad Portugalom.

Bez toliko asova koji igraju u inostranstvu, a opet nađu se u malom izboru, neki koji guraju, vuku nacionalni tim.

Radujem se zbog selektora Radovića.

Bio je i trener KK Ulcinj , dok sam bio predsjednik tog kluba.

Lijepo veče. Dosta publike.

22:30 h

Ako je neko namjeran da te pokrade i bude svjestan vremenom da nemaš ništa.

Dušu će ti uzeti.

Takva namjera mora da doživi svoj kraj.

Makar i tako.

Srijeda, 1. 12.
23 h

Badava sam skoro pročitao što jedan indijski mudrac piše o trenucima koji obhrve čovjeka, preplavljujući ga bujicama pesimizma, mislima koje utrobu ubace u mašinu za mljevenje optimizma, ozarenosti, smještajući ga u tunele kojima je izlaz zapušen rastrzajućim obiljem malodušnosti.

Guram pred oči misli koje bi koristile, ali nedostaje snaga da ih smjestim gdje treba.

Pozivam se na godine, rutinu, razum, na elementarno – da sebi ne činim dobro.

Niko se od sebe nije izliječio.

A možda sam samo iskreno strog prema sebi i sopstvenoj naravi.

I vjetru se ponekad ne pomjera s mjesta , možda se i talasi, nerijetko, mrzovoljno razbijaju o hridi.

I gromovima je često teško da pokazuju nadmoć prirode.

Žabe horski krekeću ponekad iz nužde, pas od muke zavija.

Samo cvijet i drvo rastu u razbibrizi, na usluzi su.

Što da kažem o vuku. Konju. Magarcu.

Bolje da zaćutim i ostavim mašti na volju čitaocu.

Pa neka me on stavi pored pobrojanih. I to bilo kojeg.

Glavno je da pogriješiti neće.

Četvrtak, 2. 12.
00:50 h

Govorio je jedan pravoslavni mudrac, da je život onakav kakve su ti misli.

Nijesu moje, često loše.

Čak, bile bi one uvijek lahor što po cvijetu hoda.

Narav ih u nastajanju, pretvara u orkan.

Koji sve iz korijena čupa.

14:33 h

Rano sam ustao.

Suđenje za teško ubistvo počelo je maltene, sa početkom radnog vremena.

Bez kišobrana, sklanjajući se ispod nadstrešnice, pokisao, iako nijesam morao ( ko će da čeka kišobran ili prevoz), “dohvatih” se cigaret bara, u Hiltonu.

Unuk Vuk, Nenad, Đorđije. I dobri Tato Milić.

Nakon što je tompus poslužio svrsi, požurio sam da, smoren, prigrlim krevet.

Toplo. Prijatno. Sipi kiša.

A onda viber poruka.

Šalje Luka sjajnu pjesmu legende kantri muzike, Džordža Džonsa.

Naučio sam ga još od malena da tu vrstu muzike sluša.

Sad je njen vrhunski poznavalac.

18 h

Radnici TUP “Južni Jadran” iz Herceg Novog, tražili su 2002. da lično ja preuzmem dokumentaciju oko privatizacije. Ili kupoprodaje. Ne sjećam se.

Bivši predsjednik Sindikata Popović kazao je Vukčeviću … oni hoće samo njega…

I ja u zatvor.

I izađem.

I dobijem od njih telegram podrške. Hoće da se vidimo, da ja razriješim TUP “Južni Jadran”.

Onda, Medenica mene razriješi.

Kao nepodobnog. Kako reče onomad.

Znam kako je razrješena ta rabota.

Bez nepodobnog.

Na vrlo podoban način.

Petak, 3. 12.
14:09 h

Gledam ešalone političara. Mladih, starijih.

Čitam izjave, proricanja, stavove, promišljanja.

Nema praktične politike koja rješava proste rebuse zbog kojih građanima bilo lakše.

Samo visoki ciljevi. Najviši. Država.

Dakle, govori se, maltene, kao da država nije konstituisana.

I šta to znači?

Ništa, osim pukog taktičkog igranja, kako do vlasti, odnosno, kako sačuvati vlast.

Politika lišena principa, običnih detereminanti za socijalno pitanje. Ako već slušamo da države nema.

A kad je ima, kakva god da je ( kao ova naša nesretnica), lukava je i podla igra da se dohvati fotelja iznova. Ili da se dupe, tek smješteno u nju, tu zadrži. Na ništa manje lukaviji i podliji način.

A narod ?

Gdje je on?

Tu je. U glavama svih njih.

Koji šapuću u sebi.

Onu, koju je jedan pametan odavno rekao.

Oj, narode, stoko moja.

17 h

Poslije dijela dana provedenog sa unukom Vukom, poslije dobrog sna, provedri mi se.

Pa relaksirano nešto i pročitam, što tretira svakodnevno praktikovanje politike.

Tako i ovog trena. I žao mi.

Jer, vidim da se u diskurs za razliku između istog naroda, kroz crnogorsku preriju, “jaše” na “svetosavlju”.

Na onome što Crnogorci nikad dirali, ni pominjali nijesu. Znali su, oni elementarno obrazovani, da su Sveti Vasilije Ostroški i Ivan Crnojević, bili najveći svetosavci.

Time se pečati ideja o Pravoslavnoj crkvi.

O pomirenju.

Nekome je stalo da realnost bude : Srbi svetosavci, Crnogorci – antisvetosavci.

Kao i svaka sociološka bedastoća, koju su ultraekstremisti ugurali, i ova će trajati.

Koliko?

Znam. Neću da kažem.

22:47 h

Dok je kiša nekako tanko, neubjedljivo, mrzovoljno, udarala o prozorska stakla, ležeći na leđima i gledajući brdo knjiga po zidovim, bacih pogled iza sebe.

I vidim nabujale, pa presahle rijeke, zelena, pa osušena polja, povučeni narod koji ćuti i hoda, moje srce koje još po malo krvari , puno mjesta još u njemu, istu komediju u kojoj se glumci, presvlačeći kostime, ređaju na pozorišnim daskama na kojima o politici besjede.

A da sačekam proljeće, da ptice noću zapjevaju ispod zvijezda, komšijski pas zalaje dok gleda mladi mjesec.

23:30 h

Ako uđem u lavirint sopstvene prošlosti, naći ću ljepotu, bol, suze, radost, ushićenja, patnju težu od planine, zle ljude.

Nijesam tražio slavu, novac mi ništa značio nije, nijesam se gurao, prezirao sam torove i ograde.

Sam sebi zlotvorom sam bio.

Smučilo bi mi se od poltronstva drugih.

Drug sam bio, slabo mi se vraćalo.

Subota, 4. 12.
14:30 h

Priča o Vezirovom slonu koju Andrić pripovjeda, nema u poruci isto što ima “Putovanje jednog slona”, knjiga sjajnog Saramaga.

Slon. Kojeg nema u Evropi na slobodi.

Ali, ima ga u perima dva sjajna nobelovca.

Evropljanina.

Jedan surlaš došao do Bosne.

Drugi, kao poklon, krenuo za Beč.

16 h

Oni koji dođu posle nas, uvažavaće samo vidljivo, uočljivo.

Neće ih zanimati što smo htjeli, a nijesmo umjeli.

17 h

Ako zbog nečega žrtvuješ svoje vaspitanje, žrtvovaćeš i one oko sebe.

7 KOMENTARI

  1. Od istorije učimo da od istorije ne učimo, reče Hegel. Zato svetosavci ne mogu biti Crnogorci, a Crnogorci mogu biti sve sem Srbi.
    A, iznad svega, zato smo tu gdje jesmo. Niđe.

  2. …..I nijesu ljudi kad su ljudi, već kad im objasniš da su ljudi-Mika Antić
    Isto je i sa neljudima, samo im ne možeš nikako objasniti da su to.Nadovezujem se uz izvinjenje Miki što se uopšte usuđujem.
    Čistim prašinu biblioteke i dođe mi da poljubim zelenu knjigu sa naslovom kratke priče- Čehovljeve.
    Onda se sjetih da dobijam redovno kratke crtice Piperovićeve.
    U svaki dnevnik ovaj Vaš može ….a “ni u kakav ovaj dan ne može,ovo ruglo danje,malodušno,sivo,ni kiše da se pokisne do kože,ni vjetra, ni sunca,ničeg živo”

  3. Bio si prilika, Piperu, za nešto više … i zato ispade neprilika tebi, koja je onda bila prilika za sve one (i ove) talente besudnog pravosuđa. Podobne.

Leave a Reply to Dubravka Jovanović Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].