PLIĆAK DUŠE -DNEVNIK II Zorana Piperovića

6
Zoran Piperović

Petak, 25.9.

15h

Noć je bila zvjezdana. Duvao je jak vjetar.

Na lokalnom putu koji vodi prema Vladimiru stojali smo pored kioska-prodavnice. I pili pivo. Bili smo u uniformama JNA kao članovi specijalnog vojnog tima čiji je zadatak bio da nadgleda granicu prema Albaniji. Bili smo u takozvanoj rezervi. Bio sam sudija. I bilo je to mnogo davno.

Gajbe piva su se praznile. Bili smo sve bučniji. Noć je gubila na snazi, mi zaboravili što nam je zadatak. B. je kazao da moramo do sela, u prostorijama škole u kojoj smo poređani na podu, noć provodili u vrećama za spavanje. Dockan, zaključili smo. Bolje da odemo svi ranom zorom i da kažemo da smo spavali kod svojih kuća sa obrazloženjem da smo se uželjeli ukućana.

Sunce nas je zateklo na livadi kod kioska. Ne znam koliko smo sati ležeći i spavajući snom natopljenim od piva, travi pravili društvo.

Potisnuo sam bio ovu epizodu. Ne zbog stida. Nego zato što su je mnogi kasniji događaji smjestili negdje na margine preživljenog.

Podsjetio me na to ovog dana M. Kaže mi, kuku, kakve smo budale bili. Ćutao sam i razmišljao. Smije li sudija da ispadne budala. Makar imao dvadeset i nešto malo.

18:30

Grmi. Kiša s juga udara o prozore. Pučina se ne vidi. Samo se naslućuje vodene bjelina koja, udarajući o stijenje, pada na južne zidine Starog grada. Sive oblake, jak vjetar tjera ka kontinentu.

Poslije nekoliko dana provedenih u Podgorici, južnjačka igra prirode donosi spokoj. Nevjerovatno je to , da ljudima s mora, nemilosrdnost istog, munjama namučeni oblaci , kiša koja ne zna za predah, pred očima i u duši nastanjuje duševnu utrnulost koja dolazi iz nepoznatog.

Nešto izađe iz utrobe i učini te nijemim posmatračem. Nema spokoja, nespokoja, uznemirenosti, ravnodušnosti. Samo čovjek. Koji ne osjeća. Leluja.

I do kojeg odnekud dopire glas – sve je lijepo. Na njemu i u njemu nema ničega … Osim očiju.

Subota, 26.9.

14:10
Sumorna, za zaborav je ova 2020. Tužna. Nije joj kraj. I može još da se ispravi, makar ovolicno. U stvari, toliko je loša bila, da od nje ne tražim ništa. Osim da me na miru ostavi.

Četvrtak, 1.10.

23:15

Čitao sam dnevnik Šandora Maraia. Po treći put. I dnevnik (ratni) Vladete Jerotića, po drugi put.

Prvi pisan u Napulju, nakon bjekstva od ruske okupacije Mađarske. Ovaj drugi kada su Njemci okupirali Srbiju.

Prvi sjetan, bezbrižan. A opet, pun neke suptilno pesimistične nade, koja katkad izgleda beznadežno.

Drugi, pun nade. I opreza. Hoće li nakon izvjesnog poraza fašizma, u Srbiji komunisti odnijeti pobjedu, toliko da se za sve pitaju.

Jeo sam picu. Neukusna. Debela. Nije se dalo bespotrebno velikoj količini brašna.

Dobio sam na poklon knjigu Mišela Uelbeka.

Petak, 2.10.

11:01h

Juče sam imao dva suđenja. Stresna. Teško mi je jutros da ustanem iz kreveta. Odem na kafu. U premišljanju, ostati ili prošetati masku na licu, čitam ljubavne jade Jovana Dučića. I njegovo preživljavanje bolom ispunjeno, jer ga je ostavila lijepa Srpkinja.

Erudita, filozof, pravnik. Hercegovac, genije. Govorilo se i nebeski ženskaroš.

Umro je, sa rakom na srcu. Magdalena Živanović je bila, izgleda, njegov neprebol.

Da li je čovjek iskren prema novoj emociji posle takvih brodoloma, ili u inatu kome je patnja mati, onako inatno neiskren, uzaludno, prema osobi koju hoće bezuspješno iz sebe da istjera.

To još niko nije iskreno utvrdio. I ne treba. Sadašnji trenutak je život. Kakav god bio. Reminescencija o tome šta se onomad dešavalo, talas je koji neprekidno valja utrobu. Treba to samo normalno prihvatiti, dok se prosipa po plićaku duše.

22:57

Boli me glava. Ima više razloga za to. Zapravo, nema zbog čega boljela ne bi. Probam da utjeram u sebe neku unutrašnju ravnotežu. Svjestan da za to trebaju minimalni preduslovi. Mir nikada bez borbe došao nije. Samo je pitanje koliko on košta i kakav je borac.

Za tu borbu neki traže podršku. Meni ona smeta. Volim u osami to da rješavam. I dok ovo zapisujem, samujem u prostoru koji je do juče bio oaza smijeha, sreće, porodične ispunjenosti.

Vesnina slika sa djecom gleda me sa radnog stola. Taj pogled me nastani hladnom jezom koja krene od ruku. I sve to učini da zaboravim gdje ta reakcija kože završi. Znam da sam osjetio kako suze odnekud hoće na oči i da se tome suprostavljam. Griješim. Sve ono što hoće iz čovjeka, čovjek to treba da dopusti! Valjda tjeskoba tako i završi. Dok ponovo ne dođe. I dobro je što sve ovo ne djelim sa nekim. Znam da sunce mora da grane. Ne priželjkujem ga, ne predavajući se. Paradoksalno je ovo razmišljanje. Ali, neke stvari se dovode u red mimo nas. I treba ih pustiti, ne pitajući zašto je tako. Sreća nema pravila. I ne mora da joj prethode. Tuga ima razlog kojem vrijeme često nije saveznik.

Ne bunim se na dužinu trajanja. Niti se trudim da je prekinem. Hoću da sve ovo ispratim u vremenu koje će biti svjedokom moje izdržljivosti i dostojanstva. Kao vrlina. Pod uslovom da je posjedujem.

Subota, 3.10.

16:10h

Čitao sam dio knjige vojvode Sima Popovića “ Iz dana u dan sa kraljem Nikolom”. Zapravo, neko, vrlo vičan, odlučio je da dio memoara vojvodinih, uobliči u tobože posebnu knjigu. I zaradi.

Tako sam je i ja uzeo. Poznati književnik, sada počivši, vrlo vično me ubjedio da je odlična. Nije pomogli ni moje kazivanje da sam, pročitavši memoare i nju pročitao. Uzeo sam je. I prelistavao iznova i danas.

Jedan detalj iz Virpazara, kada je rasulo odlaskom Nikolinim sa Cetinja, već bilo očito, privukao mi je pažnju.

A odnosilo se na ponašanje Crnogoraca kada im je bilo jasno da je Gospodar otišao. Bahatost, ogovaranje, psovanje, mržnja.

Sva ljubav, obično u sekundu stane. Kod Crnogoraca.

22h

Đorđije je uradio pravu stvar. Došavši danas vidio je da se kroz kupatilo mora probijati preko nevaspitano pobacanih, upotrebljenih peškira. I još puno čega. Sada su dovedene u normalu, što omogućava da mogu narednih nekoliko dana nepristojno da divljam po njima.

Tanjire, čaše doveo je u red. Tata, tebe ne mogu.

Zadihan i znojan napustio je stan.

Terase su večeras bile ispunjene. Za stolom njih pet, šest. Nema maski na licu. Država je izgubila bitku u borbi protiv korone. I to joj ne smeta. Naprotiv. Ne krije da je više i ne interesuje. Ostali su medicinari. I nisu sami. Sa njima je ostao gorak ukus. Sazdan od prosto neshvatljivog, sa elementima kriminalnog ponašanja NKT. Kako ga prepoznajem.

Pa, prosto. U opštoj svejednoći , tako vidljivoj nakon 30.8.

Moj glas je bio otišao njima. Ako ih nije briga, a nije, hoće li ovi drugi da se razbole, mogli su makar da to urade, ako je dotle došlo, a jeste, za one koji su pokazali vjerovanje za ono što su zadnje 4 godine radili.

Ne karikiram. Mrtav sam ozbiljan. I ljut.

Nije valjda gubitak vlasti toliki šok da prestane interesovanje za najvažniju stvar.

Dužnost države da vodi brigu o javnom zdravlju. I kad odeš, pođi časno. Ostavi šansu i da se možda vratiš.

23:03

Da je vječna …kasa.

Nedjelja, 4.10

12:02h

Nemilosrdni su bili sinoć. I gromovi. I kiša. Nekako su osvetnički djelovali. Snažni. Glasni. Ništa nijesu uvažavali. Pa ni moj san.

Pobijedio sam ih tako što sam u tri sata brzo, skoro halapljivo, popio leksilijum. Pretpostavljam da nijesu odustali.

San me prepustio prozoru kroz koji su ulazili blijedi , skoro tužni sunčevi zraci, upravo sada.

15:23h

Sad čitam da je Papa Franjo govorio nešto o tržištu i o nužnosti reformisanja institucija.

Ako se Amfilohiju omakne da to ponovi, podrži ili kaže nešto slično, “poginuli” smo od pojedinih portala, novinara i novinara-književnika. I od književnika. Umalo zaboravih.

16:00h

Kako mi jugo nadima grudi. Kako mi miluje lice. Kako mi donosi Ulcinj pred oči. Duvaj. Nemoj da prestaješ.

Donosi Ulcinjskom zalivu pjenušave, moćne bijele talase.

Miluj njima zidine tvrđave, Rastislavu, Malu plažu.

Budi ulcinjski moćan. I ne prestaj takav da budeš. I kada ja nisam tamo.

23h

Čitam već bajatu vijest. Da je Tea Gorjanac nešto zamjerila jednoj političkoj partiji.

I smijem se. Poslije svega. Jer moram. Alternativa je da, kada je spazim, vidim, čujem, gorko zaplačem. Zašto?

Ta zaštitnica prava, onomad je izjavila, mrtva-hladna, gledajući nas sve u oči, da je Moldavka imala 7 polomljenih rebara. Baš sedam. Ja sam pokazao javnosti i objavio u drugoj knjizi, da je nakon detaljnog pregleda u KBC-u, Moldavki utvrđeno da ima kvarne zube i hemoroide. Dakle, 7 rebara su bila na mjestu.

Nema na svijetu mnogo osoba koja se baš toliko ne zastide.Ima mnogo onih koje lažu, besprizorno. Tea je morala. Ne zbog novca. Već da abolira onog koji je više otrovniji od nje. Njen muž. Advokat Dragan. Pomoćnik za 200 000 evra. Moldavkin. Njihovo je bilo da me sahrane. I da za to od Evrope uzmu pare. Koje je donosila Helga Konrad.

Ponedjeljak, 5.10.

12:27

Poslije neprospavane noći zvao sam dr Perovića. Urolog, moj prijatelj.

Idi prošetaj, prokrvi se malo. I šetao sam cijelih 15 minuta. Poneko je iz automobila svirao, ja sam odmahivao rukom, a da nisam pogledao ko je.

Ušao sam u kuću i pod tuš. San je potreban ovim godinama. Isključiću telefone. A prije toga javiti djeci da ću to da uradim. Da ne brinu.

13h

Ozbiljne godine počinju kad čovjeka nastanjuje ravnodušnost, a odlazi interesovanje.

Utorak, 6.10.

15:30h

Volio sam kišna popodneva. Otvarala su vrata dokolici. Snu. Dobrom filmu. Gledanju silaženja kišnih kapljica niz strpljiva prozorska okna. Ta ljubav je iz nepoznatih razloga nestala. Nervira me kiša. Ne spava mi se ni noću. Filmovi su mi postali dosadni. U prozore ne gledam.

Moj mozak je postao opasniji od svake puške.

16:00

Kako je bezbjedno ništa ne misliti. Kako je sigurno ćutati o onome što vidiš. Iako ti jezik, buneći se šutnji ,“krv pije”. Kako je svrsishodno poltronisati, gmizati, svjesno izvrtati, fukarski manipulisati.

Kako je isplativo nemati svoj stav. Makar za kratko.

Sve ti je zbog prednjeg lagano. Još ako te nije sramota svega toga.

Kako je ponosno kada su ti sloboda i kičma, sudbina.

6 KOMENTARI

  1. Ako jugo ima jezik, vašim govori, Zorane. Moćno, lijepo, strasno. Čitav jedan divni svijet kroz vas priča. Pišite.

  2. Ako jugo ima jezik, vašim govori, Zorane. Moćno, lijepo, strasno.
    Čitav jedan divni svijet kroz vas priča.
    Pišite.

  3. Kada te čitam,Piperu, znam da možemo ipak biti bolje od ove loše verzije kolektivnog sebe koja smo sada.

    Mnogo bolje sa nekim kao ti, ko u opštoj nesvjestici vulgarne nepismenosti, bezinteresno čuva princip.
    Jezika i uma.
    I profesije.

  4. I još nešto..nakon drugog čitanja.
    Isplivaće..plime ne gutaju ni patnju ni nadu!
    Nema toga vala koji može ljubav progutati pa je složiti na dnu mora kao na dnu duše.
    Isplivaće ŽIVA!
    Jer je jaka gospodine.

  5. Gospodine,nedostajali ste mi.
    “Mir nikada bez borbe došao nije” do kad u plićaku.
    Ja plivam i ovih dana. U duboko.
    Pišite. Znate onu Prešernovu:Veš poet svoj dolg-pjesniče dužnost znaš!

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]