Poetika Boke, dar kotorske pjesnikinje Dubravke Jovanović u domu znamenitog Rista Ratkovića

3

Kotor i Boka Kotorska upravo zbog  daha svijeta prema ovom gradu, zbog te frekfencije i tih talasa, na tragovima i krugovima civilizacija, kultura, tog  prstena kojima se Crna Gora kulturološki i civilizacijski nalazi, kako se spaja i gdje se prožima a gdje se potencijalno možda za neki novi kvalifikativ i razdvaja, je izrodio jedna vrata naše poetike, etike i estetike, Dubravku Jovanović.
Ja nemam dileme da se njeno djelo neće izučavati u godinama i vremenu koje je tek pred nama, kazao je nedavno, u kući Rista Ratkovića u Bijelom Polju kulturolog Željko Rutović, u osvrtu  na poeziju ove bokeljske poetese.
„Imam privilegiju da sam njen prijatelj u dužem vremenskom periodu i svaki put kada bih tragao za svojim nekim mjestima kulture sjećenja, kako ličnog tako i kolektitvog, civilizacijskog, ja sam u Dubravki Jovanović gledao neka prošla vremena, prošle ljude i prošle civilizacije. Uvijek mi je kroz glavu proticao i barok i renesansa, humanizam, antika i antičke drame.


U njenoj duhovnoj radionici  ona djela, zaboravljenim  riječima jedne velike kulture koja komunicira sa svijetom. Dubravka izvlači, vadi ih glanca, čisti, prebira po njima, okreće njihovu sunčanu stranu, dovodi ih u red  i sklad i tako izbrušene kao brilijantine, iznosi ih u svoj poetos i iznad svega, naglasio je Rutović, njen etos. One tako uvezane su više od poetike.To je uvijek jedna filmska magija. U njenom pripovjedačkom kazivanju se prepliće nekoliko umjetnosti. To je dokumentaristika, jedan oblik zamišljene fantastike, to je istoriografija, kulturografija. Ona zaista od jutra do mraka živi poetiku, živi poeziju. Ona je takva najveći zaštitar onoga što bi trebale ( da je sreće) u nekom kontekstu raditi i naše institucije .
Rutović je podsjetio i na novinarsku riječ Dubravke Jovanović koja, kako je kazao, pripada redu onih crnogorskih novinara koja se od prvog dana, cjelinom svog bića iskreno, etički i  estetski zalaže za riječ odgovornu, jasnu, objektivnu, profesionalnu. Ono što je važno za proteklo vrijeme najnovije političke istorije Crne Gore je da Dubravka Jovanović pripada onom  rodu stvaralaca koja utemeljuje crnogorsku ženu u ontološkom, antropološkom, i etičkom smislu. Ona je jedna poevznica i povjesnica mjesta i  uloge žene u crnogorskom društvu i crnogorskoj istoriji.


Koliko god da brižljivo slaže riječi u njezinoj duhovnoj vitrini, Dubravka je neke riječi izgubila, određene riječi nikad nije naučila niti je sa njima rasla. Te riječi Boka Kotorska nikad nije čula od nje. Nije čula ni Crna Gora. I dobro je da u ovom vremenu imamo ljudi, dama i persona koji ne znaju riječi poput mržnje, netolerancije, nepoštovanja, neuvažavanja različitosti itd. Svakom svojom riječju Dubravka je otkrila i spasila jedan svijet. Savremene civilizacije, one koje drže do sebe, drže do svoje riječi, kako baštine tako i kazane riječi. Ona je obasjala svijet jer je spasila riječ za sva vremena. U njenom novinarskom i poetskom opusu ona je jaka i snažna i civilizovana brana urušavanju Crne Gore i svakog njenog identitetskog biljega. Jezičkog, duhovnog, državnog, nacionalnog, multikulturalnog, multikonfesionalnog.
To što ona trpi određena čuda ovog vremena za račun svoje istine, borbe, za račun čuvanja civilizacijskih bisera i vrijednosti, valjda jedino tako i mora. Što bi bilo kada bi se takvi povukli i na kom bi se jeziku istina kazivala? Na bilo kom jeziku Dubravka da govori, ona nam donosi te blistave civilizacijske riječi koje se na žalost sve više krune i sve više gube.
Kotor je živio, živi i živjeće poslije, sa i bez nekih pjesnika. Izopštimo  li Dubravku Jovanović,da kažem uslovno i hipotetički, zamrznimo nju i njeno djelo za neki period, Kotor bi disao samo jednim plućnim krilom. Disao bio na škrge,  jer šta bi on kazao iz koje bi on nutrine progovorio, kojom melodijom i filozofijom duha i poetike bi govorio. Ona spašava svjetove zbog našeg jednog, velikog i  sjajnog ljudskog svijeta, jer njeno srce kuca za sve ljude. Budući istraživači će to i dokazati, poručio je Rutović.
Više decenija znajući kako Dubravka stvara, na koji način i što joj je preokupacija, radeći kao novinarka i urednica u Radio Kotoru, a potom i u Skala radiju, i kroz poetski lirski iskaz, osjeti se ta  njena potreba prosto da diše Kotor.  Nije to samo inspiracija ljepotom, zaista jedinstvenog grada, nego način na koji odiše filozofija postojanja u toj uglavljenosti ispod pestingradskih čudotvornosti, rekao je novinar i publicista Slavko Mandić, slikajući poetski portret Jovanovićeve.  Zagledani u Grad koji je podignut na drvenim šipovima i koji prosto njedri, ne samo kroz vrijeme nego i kroz naše živote, moramo da imamo nadahnuće, makar onoliko koliko je potrebno da ga čuvamo od daljeg propadanja, jer on može propsati samo od nas, rekao je Mandić.
Po onoj staroj: umoči prst u more pa ćeš imati vezu sa cijelim svijetom, Dubravka je uspjela da ostvari komunikaciju sa onima koji su uživali u melodiji i jedinstvenosti kotorskog jezika, njegove fascinantne ljepote u izrazu i ljekovite  milozvučnosti. Više puta kroz emisije na Skala radiju govorili smo javnosti da bi i u školama  trebalo fakultativno učiti đecu kotorskom jeziku koji plijeni. Najveći problem danas u Crnoj Gori je što se ne osjećaju vrijednosti i potreba da se sačuva ono što nam je sveto. Ne dozvoljava Dubravkina poetska melodija, koja pokazuje kvalitet, način života i ljepotu Kotora i Boke da se briše jezik i tradicija njenog rodnog kraja.  Nema fešte i tradicionalnih svečanosti a da Dubravkine pjesme nijesu dominantne. Pjeva Boka uz njene uglazbljene stihove, pa imete osjećaj da tog trenutka žive mali, veliki životi tu i sad. Ili, kako je to davno rekao nezaboravni profesor i književnik Vuk Minić: „Nikada u životu nijesam vidio da cio grad s pjesnikinjom pjeva.  Blago pjesnikinji sa kojom grad pjeva, ona je završila posao“, podsjetio je Mandić.

Pod krovom ove kuće đe se umuje i duša umiva melemom i esencijom ljekovitih riječi, ponos i čast za skalu su više podignuti. Stoga ne mogu a da vam iskreno ne saopštim da me je posebnom emocijom do treptaja duše obradovao i ispinio poziv za ovo veče da se moja poetska koltrina (zavjesa)  otvori i u Bijelom polju, gradu časnih ljudi, umjetnika i velikana književne riječi. Na ovom tlu klija i vazda je rasla duhovnost a Ratkovićeve večeri poezije postale vrelo kulture, pjesništva, stvaralaštva i ljudskih susreta, stiska ruke i mačevanja perom po sistemu ko će jačom, dubljom, svijetlijom riječju, od koje se dobrota stvara, zaliva i priziva, kazala je pjesnikinja, pozravljajući  organizatore  koji su je toplo i domaćinski primili. Direktora JU “Ratkovićeve večeri poezije” Kemala Musića, moderatora Edina Smailovića, mladu Magdalenu Smolović, koja je nadahnuto čitala njenu poeziju, kao i biranu publiku koja je nagradila burnim aplauzom.

3 KOMENTARI

  1. Ja sam privilegovana što sam te takvu pratila od malena i zavoljela tvoju iskrenost, dobrotu i naslijedjeno projateljstvo.Ponosna smo na moju nježnu pahuljicu snažniju od Baš Čelika.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]