Pompijeri

8

 

Pompa je po kotorski česma, špina. Etimološki, proučavajući porijeklo i značenje riječi, logično da su po starinski pompijeri vatrogasci. S pompe su pumpali vodu i njome gasili vatru.

U ovim danima, dok kao vatra bijesni korona, kotorski pompijeri specijalnim pumpama peru i dezinfikuju grad i sve njegove kalete, ali i prigradska naselja, bolničke krugove, dječije i domove starih i sve do čega mogu pumpama, vozilom, šmrkovima virusu prkositi.

Ništa novo kada su u pitanju ovi ljudi vazda na atento svima.

Oni gase i peru, popravljaju i pune protivpožarne aparate, skaču u pomoć povrijeđenim i stradalim u saobraćaju, zalutalim po vrletima San Đovanija, Pestingrada,Vrmca. Iznose bolesne i umrle iz nepristupačnih starih kuća i palata, otključavaju zapatana vrata naših stanova i domova, spašavaju mačke s visina i ostale nam ljubimce, hvataju zmije i pantagane, kite grad, obezbjeđuju skupove i fešte, prate krnevala na lomaču i, što sve ne.

Kad god je muka, pompijere zovi, stara je kotorska.

Omiljeni junaci i oriđinali, tradicija i živi, reći ću, suveniri ovoga grada.

U Kotoru, koji ima i ono IZA, u kome je iza grada grad, i ispod njega grad, pa iza mora rijeka, a iza bedema tvrđava, iza crkva i ispod nje još starija, iza škura golub, iza kuća život a ispod njih more. A sve iza, iznad, pored, uz i ispod, u ovom gradu tradicija prati.

Tradicija je Bokeljska mornarica i Gradska mužika, Srpsko pjevačko društvo “Jedinstvo”, tradicija je stara kotorska Gimnazija i zdravstvo sa starom bolnicom, apotekari, notari i pompijeri, na čijem amblemu piše 1867.godina.

U ovom điru od tradicije rodnog mi grada, prvi čovjek kome sam tiho i ispod maske koju nosim zbog epidemije poželjela dobro jutro, bio je doktor iz tradicionalne, kotorske, ljekarske kuće Bjeladinović.

Dr Igor, endokrinolog u kotorskoj Opštoj bolnici, čiji je otac bio omiljeni i čuveni dr Nikša, okulista, a đed dr Božidar Bjeladinović, prvi upravnik kotorske bolnice od 1944. do 1964. godine.

Ništa nije slučajno, pa ni to što je  stari Bjeladinović svoju bicikletu iz starog grada čuvao u vatrogasnici kod pompijera s kojima bi rado popio bićerin, pričao mi je moj stari.

Ugledni, požrtvovani i gospodstveni Bjeladinovići živjeli su na pjaci od rive u istoimenoj palati sa zelenim škurama, u prvom redu u blizini stare vijećnice i Napoleonovog pozorišta u Kotoru.

Jutros s krova i iz dva, tri komina ove, tako prepoznatljive, palate koja se nalazi na svim kartolinama uz pozdrav iz Kotora, kulja prijeteći bijeli, gusti dim, a iz njega se crvene vatreni jezici što ližu do u nebo.

Pompijeri, umjesto golubova ili lasta kojima su krovovi kotorski staništa, ovoga aprila, sa one božje visine gase i u borbi sa vatrom nešto dovikuju jedan drugom. Njihov kapo im komanduje kuda i kamo da “uhvate vatru” koja bježi i bijesni.

Svi pod punom opremom, i tako od noći do zore, kada su, kako mi priča dr Bjeladinović,  uspjeli da je savladaju, da bi se ponovo otela jutrom i pokazala svoju ćud kao dobar sluga a rđav gospodar.

Doktor Igor mirno mi odgovara na par postavljenih pitanja, od kojih i na ono da, fala Bogu nema stradalih, da su i iz njegove familije evakuisani i da šteta nije važna u odnosu na ono što je najvažnije, a to su ljudski životi.

Dok sam na trenutak obavljala novinarski zadatak i sa kolegom snimila jutarnje rane vatrene noći na krovu palate Bjeladinović, doktora na pjaci više nije bilo. Otišao je u bolnicu na svoj časni zadatak u vremenu kada ljekari nemaju sna.

Otišao je da pomaže ljudima i da im odredi terapiju jutarnju.

Pompijeri i dalje na krovu u žutoj monturi i sa šlemovima. Neki vezani konopima, drugi slobodno koračaju pored klimavih komina i, uz sve manji i tanji dim, sada već  bez plamenih jezičaka.

Uvatili su vatru, neko doviknu sa pjace. Neko od rijetkih građana kojih nema po gradu, poštujući naredbu Kriznog štaba Nacionalnog koordibacionog tijela u vrijeme korone.

Komandir Maksim samo je kratko i nekako sjetno kazao: “kasnije ćete dobiti izjavu za javnost, dva su mi vatrogasca povrijeđena. To mi je u ovom trenutku najbitnije,  kao i da niko nije stradao. Materijalna šteta je velika. Hvala medicinskom osoblju Doma zdravlja što su nam bezrezervno na pomoći. Vjerujem da su mi kolege dobro”, vidno umoran, ali ponosan, rekao je komandir od pompijera.

Da zlo ne dolazi samo ali da, dok je heroja, naših pompijera, jače je dobro, rekao je i gradonačelnik Aprcović, kojeg smo zatekli na pjaci.

Od oblaka dima što je do u nebesa jurišao, ostala je jedva plavičasta sumaglica kao potok, a ubrzo je i nje nestalo.

Ugasili su požar. Jedan po jedan pompijer, sa gasmaskama i bocama kisika na leđima, spuštao se s krova i s pjace od rive umornog pogleda na krov palate, po kome je još po neki od njih  ostao da dežura.

Tuminja unutra, reče mi pompijer Mario, koji mi je na pitanje da li je umoran odgovorio: “biće dobro, samo da su mi kolege zdravo”.

Vatrogasne sirene iz crvenih kola i sa kule stare vatrogasnice su utihnule.

Pompijeri možda odlaze na odmor. Možda?

Nikad se ne zna kada će sirena vatrogasna rezati vazduh ponoćni, slutnjom buditi pompijere na novu muku i spas drugima.

Dobro poznajem taj kruh što mi ga je otac srcem i hrabrošću zarađivao.

Oprosti mi pape, nemam više riječi

I moj život sada na tvoj život sliči.

Tradicija zar ne!

Dubravka Jovanović

8 KOMENTARI

  1. Topla je i tužna ova priča.
    Vatrogascima ili pompijerima svaku sreću i veliku nagradu kad sve ovo prođe.

  2. Divni nas dobri, komsija dondo Spiro, podsjetih se vremena kada sam sa dondom Spirom i kotorskim pompijerima bila (obucena u crnogorsku nosnju) na festu u Cavtat, bilo je to prije 45 godina!
    Divan tekst, koji mi je natjerao suze na oci!
    Veliki pozdrav i za nase danasnje hrabre i vrijedne momke, na celu sa Maksimom!
    Zivjeli nam i zdravo bili, uvjek ste tu za nas kad nam je najteze!
    Bravo Dubravka, za ovaj divan i emocijama obojen tekst!

  3. Divni Špireto naš.
    Nezaboravni a ovi mladi su pravi nasljednici.
    Mandić je moderni mladi čovjek i njegova četa.
    Živjeli!!

  4. Hvala pompijerima, hvala Poteštatu i Jovu na prisutnosti i svim ljudima na brizi i pomoći!
    Veliko Hvala Dubravka na ovome tekstu i Velikom srcu!
    Imao ga je i Tvoj otac Špiro !
    Hvala na ljubavi prema Našem
    Kotoru i sugrađanima, svim srcem!
    Novo specijalno vozilo za pompijere i
    grad da bude sljedeći projekat u
    agendi Poteštata, nakon završetka
    podhodnika!

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.