Pouke Rada Brajovića

0

Piše: Goran Sekulović

Nema baš puno knjiga koje govoreći o prošlosti zapravo govore o budućnosti. Od takvih je nesumnjivo i knjiga crnogorskog i jugoslovenskog državnika socijalističke ere Radivoja Rada Brajovića ‘’Sjećanja’’. Njoj se možemo i moramo vraćati u mnogim prilikama i trenucima, u svim traumatičnim i zlokobnim društvenim burama i to na globalnoj ravni, što i nije za pohvalu ljudskom rodu, ali jeste za Brajovića i njegovu knjigu, jer nas kao društvo, kao zajednicu, kao kolektiv, snaži i ohrabruje da istrajemo u naporima na jačanju mira i stabilnosti, te harmoničnog i održivog razvoja u Crnoj Gori. Za sadašnju i buduću nacionalnu, građansku, multikulturalnu, multivjersku i državnu poziciju Crne Gore, njen opstanak i svestrani prosperitet, za njegoševsku i crnogorsku ‘’borbu neprestanu’’, od izuzetne je važnosti što ‘’Brajović nikada nije razmišljao sa pozicije pripadnika jedne politički poražene nomenklature’’ (prof. dr Latinka Perović).

Zbog ‘’rak-rane’’ crnogorskog društva i crnogorske države – crnogorskog identiteta, od izuzetne je važnosti u Brajovićevoj knjizi odjeljak naslovljen  ’’Obrazovanje, kultura i  nauka’’. Brajović u njemu govori o, s pravom, ‘’Periklovom dobu u razvoju institucija kulture u Crnoj Gori.’’ Primjećuje da na to doba ‘’danas se gleda previše pojednostavljeno, a nerijetko i pogrešno. Govori se, na primjer, da su vlast i politika malo uradili na jačanju nacionalnog i kulturnog identiteta. Kao da je vlast mogla i trebala da administrativno ili političkom prisilom izgrađuje svijest o nacionalnom i kulturnom identitetu. U društvu socijalističke demokratije ta se svijest jedino mogla izgrađivati kroz procese nacionalne i kulturne emancipacije koji počivaju na djelatnosti temeljnih institucija, njihovim istraživanjima u oblastima kulture, nauke i posebno istorije, publikovanjem rezultata tih istraživanja i njihovim unošenjem u školske programe i najširim obavještavanjem građana preko javnih medija. To je bio put za koji se opredijelila politika.’’ I to je jedini put svake demokratske (podrazumijeva se državotvorne i suverenističke) politike koja je, nažalost, izostala u periodu od obnove pune crnogorske državnosti. Ali, ovo ne abolira istu tu politiku od  njenog dijela odgovornosti, angažovanog stava i utvrđivanja kriterijuma za konstituisanje kritičkog korpusa institucija, dakle, upravo od onoga što ona (opet recimo državotvorna politika), vršeći vlast do prije dvije godine nije uspjela da efikasno učini i ‘’poentira’’, a što je, posebno u svom ‘’sutonu’’, zamjerala (barem u izjavama dva dotadašnja DPS-ovska i državna čelnika, naime predsjednika države i premijera) kulturnim i naučnim stvaraocima.

Brajović dalje piše: ’’Može se reći da je u pogledu kritičkog sagledavanja pitanja državnog nacionalnog i kulturnog identiteta politika išla ispred naučnih i kulturnih institucija. A u analizi nacionalnog pitanja crnogorskog naroda, među političarima, najdalje je otišao Veselin Đuranović, glavni kreator Platforme o kulturi.’’ Može se reći čak da je, u jednom dijelu (nikako zanemarljivom!) i danas uglavnom tako, mada, opet, to nikako ne abolira politiku njenog, rekao bih, krucijalnog dijela odgovornosti za načinjenu nacionalnu i državnu štetu! Ovo Brajovićevo saznanje može i danas pomoći u formulisanju i realizaciji crnogorske nacionalne i državne identitetske strategije!? U doba o kojemu govori Brajović bilo je razlike u odnosu na danas, i pozitivnih i negativnih, ali kada se pogleda stanje danas, koje nije mnogo poboljšano u identitetskoj sferi (crkveno-pravoslavno pitanje, kultura, nauka, školstvo, mediji), naprotiv! (dovoljno je samo pogledati broj etničkih i nacionalnih Crnogoraca u popisima tada i sada!), mogli bi se u najvećoj mjeri složiti sa ovom autorovom opaskom. Kao i sa sljedećom:’’Samo je nekolicina naučnika i kulturnih radnika išla ispred od onoga što su bili stavovi državnog i partijskog rukovodstva, kao što su to bili Milorad Stojović, Sreten Perović, Branko Banjević, Radoje i Danilo Radojević, Vojislav Nikčević i još nekolicina. Pojedinci mogu, i to je korisno, da idu ispred, ili znatno ispred politike. Ali zvanična politika mora da procijeni realne mogućnosti promjena.’’  Da bi to politika mogla učiniti, ona mora planirati i stvarati mnoge neophodne pripreme i pretpostavke za željene promjene i ciljeve na mnogim društvenim i stvaralačkim tačkama u identitetskoj sferi, a to kod nas tako često nedostaje, jer se ne izvrše na vrijeme i u dovoljnoj mjeri.

A iz rubrike ‘’tada i sada’’je još jedna Brajovićeva ocjena o vremenu jugoslovenskog socijalizma, koja je korisna i za današnju tako potrebnu dalju demokratizaciju političkog života, ali i koja se ‘’potiho’’ suštinski aktuelizira agresijom Rusije na Ukrajinu (budući da smo mi još 1948.g. odbranili pravo na slobodan izbor svakog naroda/nacije i države svoje budućnosti) : ‘’Vladajuća istoriografija od vremena tzv. antibirokratske revolucije u Crnoj Gori i Srbiji se udaljila od kritičkog i objektivnog sagledavanja toga vremena. Uprošćavanjem, ili namjernom demonizacijom jugoslovenskog socijalizma i ideje komunizma nastoji se izjednačiti jugoslovenski socijalizam sa staljinizmom ili kasnije sa realsocijalizmom koji je bio vladajući u istočnoevropskim zemljama, koje su bile pod apsolutnom dominacijom Sovjetskog Saveza. Takva istoriografija ne može da bude pouzdan izvor o vremenu socijalizma i o njegovom sistemu u Jugoslaviji. Partija jeste imala kontrolu nad cjelokupnim sistemom vlasti do sukoba sa Informbiroom i Staljinom. Poslije se Jugoslavija i Crna Gora ubrzano oslobađaju administrativnog upravljanja i kontrole Partije nad sistemom vlasti. I država i Partija se demokratizuju…U Predsjedništvo države po položaju ulaze predsjednici Skupštine i Saveza komunista Crne Gore, a kasnije, da bi se izbjegla kumulaciju funkcija u državnim organima, predsjednik Skupštine nije više član Predsjedništva države po položaju…Dakle, radi se o međusobnoj saradnji a ne o naredbodavcima i izvršiocima.’’ I sa ovim njegovim stavom se možemo u osnovi složiti, bez obzira što je priroda jednopartijskog monopola, u krajnjem, zakonito morala biti objektivna kočnica dalje demokratizacije socijalističkog samoupravljanja. Složiti, dakle, svakako, tim prije što danas u demokratskom višepartizmu imamo visok stepen prisutnosti u mnogim sferama društva negativnih strana partitokratije, kao i sistemsku kumulaciju funkcija, koja gotovo nikome ‘’ne bode oči’’ i koja je ‘’sveta krava’’ i vlasti i opoziciji.

Uz ideološka ograničenja jednopartijskog monopola koja su na kraju u tzv. Mikulićevoj komisiji konsenzualno prevaziđena ali prekasno, postojale su i druge vrste ograničenja, i bliske i različite, kao što je npr. neuvođenje Vijeća udruženog rada i na federalni nivo, koje je moglo da se shvatalo na pozitivan, produktivan, stvaralački i civilizacijski način (o čemu je autor ovog teksta i sam pisao u to doba), da bude kasnije i u funkciji pomoći i doprinosa i Vladi Ante Markovića u njegovom nastojanju da ekonomski, privredno, civilizacijski, evropski umreži i integriše jugoslovensko društvo, što je dakako bio posljednji pokušaj izbjegavanja budućeg krvavog rata i spasa demokratske (kon)federalne Jugoslavije kao dobrovoljnog udruživanja njenih državnih konstituenata i simbolički posljednja slamka za koju su se hvatali svi jugoslovenski građani demokratske orijentacije pred sveopšti potop zemlje i uoči samog totalnog mraka u Krležinoj balkanskoj krčmi. Markovića, koji je sa svojim Savezom reformskih snaga bio objedinitelj svih antinacionalističkih snaga u bivšoj SFRJ na njenom zalasku, pa naravno i svih tadašnjih odgovarajućih političkih snaga i partija u Crnoj Gori, o čemu tako dokumentovano i sugestivno piše Brajović.

Brajovićevo tačno i činjenično formulisano osjećanje i stanovište – „Berlinski zid je za nas pao još 1948. godine“ (‘’jedna od iluzija i Brajovićeve generacije’’, kako zapisa prof. dr Latinka Perović), uz to što je, dakle, svakako bilo objektivno preuranjeno sa aspekta međunarodnih okolnosti, naravno ne i sa jugoslovenskih posebno vizionarsko-budućnosnih, nosilo je sobom svu erupciju, otvorenost i snagu demokratskog, prosperitetnog i civilizacijskog hoda, toliko sveprisutnu i oslobađajuću da je moramo prepoznati kao dio pozitivnog komunističko-idejnog i socijalističko-praktičnog antifašističkog jugoslovenskog nasljeđa (na koje s velikim pravom uporno i odlučno insistira Brajović i u ovoj knjizi) i u savremenoj, suverenoj i demokratskoj, Crnoj Gori i njenoj kosmopolitskoj otvorenosti prema cjelini svijeta (koja se pokazuje i obnovljenim duhom Belvederskog otpora spram nedavno, nadamo se za ‘’muzej starina’’, smijenjene klerofašističke Vlade tzv. ‘’apostola’’, ali i solidarnošću sa stradanjem i žrtvama žitelja Ukrajine), te, uprkos svemu, odlučnoj upućenosti većine crnogorskih građana i, nadajmo se, njene državotvorne elite na pripadništvo najrazvijenim njegovim strukturama i dijelovima, utemeljenoj u crnogorskoj hiljadugodišnjoj i etničko-nacionalnoj i etičko-aksiološkoj ontologiji. To što su sasvim suprotne snage – izuzetno raznovrsnog i često međusobno potpuno suprotnog  porijekla, karaktera, opredjeljenja i ispoljavanja – i danas u zemlji veoma jake i koje u krajnjem bi Crnu Goru još od kobne i tragične 1918. g. preusmjerile od Evrope ka azijatskom smjeru i to, naravno, u onom negativnom istorijskom naslijeđenom značenju toga pojma koji se evo upravo nažalost obnavlja pred očima cijelog svijeta, govori ‘’samo’’ to da proevropska i demokratska politička crnogorska elita mora biti još odlučnija, organizovanija, obrazovanija i dosljednija, ali i lojalnija, iskrenija i posvećenija prema svome jedinom  otačestvu – Crnoj Gori, crnogorskom narodu (njegovi ‘’vjerni sinovi…da ne izgube ni malo od svoje dične narodnosti crnogorske’’, jedna je od poruka Njegoša kada je slao mladiće na šolovanje u Beograd), svim drugim narodima i njenim građanima. Brajović je svakako pripadao toj generaciji obrazovanih, stručnih, modernih,dosljedno crnogorskih i samo na toj međunacionalnoj i međurepubličko-pokrajinskoj ravnopravnoj osnovi jugoslovenskih („Zajedništvo opstaje na zajedničkim interesima i zajedničkim ciljevima, a ne na sili“), antidogmatskih, antistaljinističkih, demokratski orijentisanih kadrova. Takvih kadrova svakako Crnoj Gori treba i danas, naravno u geopolitički izmijenjenim okolnostima no zbog toga čak možda još i više i urgentnije. Pravo pitanje je koliko smo toga svjesni i koliko se ulaže u ‘’proizvodnju’’, tj. obrazovanje i stasavanje upravo takvih kadrova, danas kada imamo toliko naših domaćih univerziteta i fakulteta – na kojima po meritornom tvrđenju njihovog nastavnog kadra studenti vrlo malo znaju o crnogorskim vrijednostima i habitusima i đe se nažalost uglavnom (a prethodno u osnovnim i srednjim školama) u nastavnim disciplinama, tj. predmetima i u njihovom sadržaju marginalizuju društveno-humanističke nauke, osobito one iz korpusa nacionalnih crnogorskih istorijskih, filozofskih, književnih, etičkih, etničko-narodnih, antropoloških, aksioloških, pravoslavno-vjersko-crkveno-ekumenskih i drugih ontoloških i fenomenoloških crnogorskih autentičnosti, osobina i posebnosti kao dijela svjetskog bogatstva naroda i država – da više ne možemo se ‘’vaditi’’ na objektivnu okolnost školovanja vani, pretežno u Srbiji kao nekada, što je bio objektivni alibi za mnoge tadašnje teškoće, osobito u izgradnji i očuvanju crnogorskog identiteta. Odgovor je blago rečeno – sasvim nedovoljno. Da bi se to promijenilo potrebno je imati znanje i samosvijest o nepromijenjenom, odnosno stalnom i gotovo ‘’vječnom’’! strateškom i instrumentalnom značaju i sredstvu Crne Gore za svaku dosadašnju, ali i sadašnju i buduću velikosrpsku (kao i svaku drugu sličnu velikodržavnu ma s kojih pozicija dolazile i mogu da dođu) imperijalnu politiku,  potrebno je imati strategije različitih nivoa, počev od onih državno i nacionalno geostrateških i geopolitičkih, pa sve do onih operativnih i primjenljivih u mnogim sferama društva, osobito u prosvjeti, nauci, kulturi, medijima… Potrebno je čitati knjigu  ‘’Sjećanja’’ Radivoja Rada Brajovića.

 

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]