Priče sa Prčanja Željka Brguljana prepoznate kao vrijedni „suport“ autentičnosti jednog vremena i prostora

4

Na Skupštini Matice hrvatske (MH), koja je zbog epidemije Covida-19 održana preko zoom platforme 27 .marta 2021 .godine, tradicionalno su dodijeljena priznanja ograncima Matice hrvatske (u Hrvatskoj i inostranstvu djeluje 130 ogranaka MH) za njihovu izdavačku djelatnost.

Predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica je u ime predsjedništva dodijelio sedam zlatnih i sedam srebrnih povelja. Tom prilikom je naglasio da se u izdanjima ogranaka, kao nezamjenjivim kulturnim sadržajima cjeline hrvatske kulture, ogleda snaga koju treba poštovati, podržavati i unapređivati.

Priznanje koje je Ogranku MH u Boki Kotorskoj pripalo u konkurenciji 150 naslova, koliko je publikovano u prošloj godini, je za nas bilo iznenađenje, iako je knjiga Željka Brguljana zavrijedila iz više razloga. To je knjiga sjećanja na Prčanj iz vremena autorovog djetinjstva i u posljednjem trenutku uhvaćena i zabilježena nestajuća autentičnost duha i atmosfere ovog bokeljskog mjesta, sa nekada većinskim stanovnicima hrvatske nacionalnosti. Nadahnuti tekst predgovora je iz pera pok. Tonka Maroevića. Grafički dizajner Mario Aničić je prepoznao atmosferu „malog mista“ i uspješno likovno uobličio. Zato smatra marija Mihaliček predsjednica ogranka matice Hrvatske u Boki Kotorskoj kao izdavaču, je priznanje autoru i svima koji su doprinijeli ovom originalnom književnom izdanju.

Nagradu – srebrnu povelju Matice hrvatske, autor knjige “Priče sa Prčanja” Željko Brguljan nije  očekivao. Da budem iskren, priča Brguljan za portal Skala radio, kao mlađi sam priželjkivao neku nagradu, ali nakon tolikog niza autorskih knjiga i izložbi posvećenih bokeškoj kulturno-povijesnoj baštini, splasnule su i nade i očekivanja. Postalo mi je samo važno da brže pišem nego što mi zdravlje propada. To je jedna određena trka s vremenom. Ne da sve stignem, nego da ostane što manje nedovršenih knjiga, od onih s kojima sam, zbog drugih radnji, stao na tri kvarta, pola ili kvarat.

Ipak, milo mi je da je knjiga prepoznata kao neki vrijedni „suport“ autentičnosti jednog vremena i prostora. Radujem se zbog izdavača – Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj kome je prvenstveno i dodijeljena nagrada, posebno zbog predsjednice Ogranka, drage Marije Mihaliček, koja se iskreno obradovala nagradi, a s kojom me veže i dobra suradnja i dugo prijateljstvo. Također, nagrada je priznanje i dizajneru Mariju Aničiću koji je knjigu izvrsno oblikovao, što je publika također prepoznala. Posebno mi je drago da je tiskana u Boki – u mom drugom najdražem mjestu, gnijezdu mojih predaka po tatinoj majci – Perastu te sam za kvalitetu tiska zahvalan Savu Gudelju i njegovoj maloj, ali uspješnoj štampariji.

Na kraju sam zahvalan da sam poznavao tolike divne Prčanjke i Prčanjane  – od onih iz famelje i svojte, preko prijatelja do bližih i daljnjih susjeda, koji su me svaki ponaosob obogatili i ostavili neki lijep trag u mom duhu – kao jednu nisku bisera prigušenog, ali doživotnog sjaja.

Rodni grad i Boka vaš je alter ego

„Priče sa Prčanja“ nastale su vrlo lako i bez velikog razmišljanja, što je i logično kada zavičaj nosite u srcu. Ova knjiga nije iziskivala, kao druge u kojima se bavim kulturnom baštinom Boke, ni arhivska istraživanje, ni pripreme, ni terenski rad, ni posebne likovne priloge. Trebalo je samo „zaroniti“ u sebe (bez da začepim nos), vratiti se u vremena mladosti i poleta, samo se u mislima preseliti na Prčanj  i prisjetiti događaja i osoba koje su mi kao djetetu duhovno bile dragocjene. I upravo zato što sam gotovo sve opisane volio, bilo kao članove obitelji, bilo kao prijatelje, susjede i mještane, knjigom se širila pozitiva – prema zavičajnom mjestu i njenim žiteljima. Ipak, moram reći da je knjiga nastala u dva navrata. Na pola sam stao jer su se godinama nizali projekti s temama kulturne i pomorske baštine Boke koje sam smatrao važnijima, a onda su me na dovršetak potakli zdravstveni problemi, koronica i potres, svaki od njih me je podsjetio da bi mogla ostati nedovršena, što bi možda bila šteta. Na dovršetak knjige, godinama me je poticala i rodica Sandra, znatiželjna što ću napisati o Prčanju našeg zajedničkog djetinjstva i iz Kotora mi je s vremena na vrijeme slala poruke: „Kad ćeš više dovršiti one priče?“, dok joj dopotanto nije stigo odgovor: „Evo kućo, sad ću!“. Dodatni razlog zašto sam je baš dovršio u vrijeme korone je dišpet jednom ludom vremenu i nametnutoj situaciji koja nastoji srušiti oblike života koje smo dugo izgrađivali, osjetio sam da ljudima treba „vakcina“ humora. Bila je to želja da iz daljine, riječju priskočim u pomoć mojim Bokeljima i malo ih nasmijem, da čitanjem zaborave grubu svakidašnjicu, da ih barem jedan dan liberam statistike broja oboljeli, umrlih, oporavljenih, onih s dvije masketine, s jednom gvantom, s pola distance ili s kvarat korone…

Reakcije nakon izlaska knjige bile su izvanredne – javljali su mi se čitači koji su je u dahu pročitali iz Kotora, Tivta, Dobrote, Zagreba, Beograda… Moja me liječnica uvjeravala da sve drugo trebam prestati raditi i samo pisati takve knjige… Gode takvi komentari, a posebno me vesele iskrene izjave onih koji su uživali u čitanju i onih koji su se s veseljem, možda i s nostalgijom, ne samo prisjetili nego i jasno prepoznali duh tadašnjeg Prčanja.

Što je ostalo neispričano?

Neispričanog je ostalo prilično, budući je moje pamćenje godinama slabilo. Svako malo se prisjetim nečeg što sam bio zaboravio, nečeg što sam mogao napisati, a nisam. Svaka je knjiga djelomično nedovršena, pa i kada bi samo jednu pisali cijelog života opet bi nešto nedostajalo. Neispričano je ostalo i ono što se ne može ispričati nijednim jezikom – poneka neponovljiva atmosfera, delikatna komunikacija između susjeda, moti, mušice i ludece nekih Prčanjana… Neka sjećanja naprosto ostaju u nama i nema tog medija, mogućnosti, a možda ni želje da ih se prenese okolini.

Želio bih istaći da je knjiga pisana hrvatskim jezikom s primjesom lokalizama koje smo u to doba koristili u govornom jeziku. I naravno sa svim gramatičkim greškama kako bi bilo autentično, posebno prisutnih u opisu ilustracija.

No, uvijek se može i dopisati. Kada sam u razgovoru s intelektualnom i ljudskom veličinom, pokojnim Tonkom Maroevićem, nakon što je pročitao rukopis, spomenuo da sam se još nečeg sjetio, pa bih možda dodao, on je oduševljeno kliknuo „Dodaj, piši još“. Sve je oko pripreme knjige bilo ugodno, jedino nikako ne mogu prežaliti što je Tonko nije dočekao. Dragi, prerano usnuli prijatelj, napisao je predgovor knjizi, kao jedan od njegovih posljednjih tekstova. Nakon što je pročitao rukopis, nazvao me je i, samo njemu svojstvenim oduševljenjem, prenio dojmove, a tekst je pisao znatno kasnije, po sjećanju, jer je rukopis ostao zatrpan, od potresa, srušenom bibliotekom. Toliko sam se veselio trenutku kada mu je gotovu s likovnim prilozima predam, da još jednom doživim ono njegovo nezaboravno oduševljenje i veselje tuđem radu, njegovu nesputanu ljubav prema knjizi i otvorenu i poštenu podršku svakom vrijednom djelu. Nažalost, nije bilo tog trenutka… „Priče“ sam poslao poštom udovici u znak sjećanja na velikog prijatelja. Njegovim odlaskom i danas zjapi velika praznina.

Da li vam nostalgija za životom minulim u kome se vrjednovalo poštenje, multietičnost, međuvjerska tolerancija, a prije svega dobrota ljudska, punila pero i davala motiv više da zaustavite sjećanja?

Svakako. Vrijednosti koje su postojale u vrijeme mog djetinjstva imale su svoju težinu i svrhu – izgrađivale su nas u radišne i poštene osobe. Ako si nekome obećao nešto učinjeti, nije bilo nisam stigo. Riječ je bila zakon i morala se ispuniti, bila je to stvar časti. Nova vremena su donijela drugačiji pristup: „E, ako stignem“, „Oću brate, nije preša“ ili „Nijesam, a što ćemo sad – nije smak svijeta“, ali, na svu sreću, ima još dosta onih koji se drže tradicionalnog pristupa. Zanimljiva je činjenica da je nekada zadana riječ nosila veći stupanj sigurnosti nego današnji pravni ugovori. Sve vrline koje navodite zbilja su se gajile kako u famelji tako i u široj zajednici, a Prčanjani su, kao uostalom i svi Bokelji, otvorena srca primali sve doseljenike, bez obzira na naciju i vjeru. I ti novi mještani uzvraćali su poštovanjem tradicija i baštine koja ih je primila. Danas se to poštovanje gubi, mnogi doseljenici žive u gradu ili mjestu prema kojem ne osjećaju ništa, a svojim potiranjem zatečene kulture i baštine zapravo režu granu na kojoj sjede. Nije to slučaj samo s Bokom.

Vrativši se vašem pitanju mogu reći da je dobrota osnova preživljavanja jedne zajednice, mjesto samo tako može rasti – a ne može sa zloćom, mržnjom i podmetanjima. Ali osim dobrote u knjizi je naglašena i originalnost „portretiranih“ mještana. Njihova posebnost (koju sam iskreno malo filao svojom maštom) je nešto što se mora istaći u vremenu kada nas „vlasnici svijeta“ sile da budemo svi isti, da isto mislimo, isto se ponašamo – ujedno da budemo vojska klonova. Niko ne može, ni teoretski, od Grace, donda Iva, tete Drage, dotura Joza, don Branka i majke Lole, Dobroćanina Miloša, naturalizirane Prčanjke Melite… napraviti seriju – svako od njih  svojom se osobnošću uzdigao visoko iznad mase sličnih. Posebnosti opisanih likova zapravo je osnova knjige, ona je temelj artikulacije „našeg malog mista“, a moja želja da ih istaknem kao posebne i da budu zapamćeni za vjekove, i kad više ne bude onih koji su ih poznavali, ovim se izdanjem ostvarila.

Dubravka Jovanović

4 KOMENTARI

  1. Čestitke za nagradu .
    Ogranku Matice Hrvatske u Boki kotorskoj što je prepoznala Željkove tople priče posebnog kulturološkog značaja.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]