Prof. Borislav Vukčević: Četvrt vijeka na kormilu države

1

Lovćen

Dva moćna fenomena, čiju djelotvornost  istorija neprestalno  potvrdjuje, nalaze se u osnovi misaonog napora koji pokušava da objasni okolnosti pod kojima se odigravala  društvena i politička stvarnost u svijetu uopšte, posebno u Crnoj Gori u poslednjih nekoliko decenija.

Prvi fenomen artikulisao je filozof R. Tubić  u  zbirci Eseja  u „Lavirintu stihije savremenog sveta“. „Istorija se zbiva – navodi on – u svijetu slučajnosti i u lancu nepredvidljivih dogadjaja;  izbaciti slučajnost  iz istorijskih procesa značilo bi poništenje istorije, što je smrtonosna iluzija; društvene procese moguće je objasniti samo ako se oslobodimo ideje nužnosti i vratimo im njihov nepredvidljivi karakter“.

Drugi koncept navodi Karl Poper: „iz strogo logičkih razloga nije moguće da predvidimo budući tok istorije; putevi sudbine su nepredvidljivi u svojoj zamršenoj arhitekturi, jer sudbina ima svoju logiku koja gotovo nikad ne pogadja želje i namjere političara“.

Dovoljno se podsjetiti na dogadjaje iz prošlog i početka ovog vijeka i uvjeriti se u proročansku moć ovih ideja (ratni dogadjaji i jugoslovenski raspad iz prošlog stoljeća, ekonomska kriza iz 2007 i 2008.godine, neočekivani dogadjaji arapskog proljeća, izbor predsjednika SAD u novembru 2016.godine, itd.).

Lako je prepozati da se u ovoj prolegomeni želio omedjiti prostor, makar u grubim crtama, u kome je na planetarnom nivou  nastala nova duhovna matrica  savremenog svijeta,  njegovo stanje duha, njegov Weltgeist koji nije poštedio  ni ovaj duhovni prostor.

Čini se, dakle, logičnim zaključak da je  u ovako haotičnom stanju svijesti punom nepredvidljivosti, slučajnosti, nesigurnosti, neizvjesnosti, neodredjenosti, rizika i subjektivizma  ne samo teško, već gotovo i nemoguće bilo donositi suvisle, trajne, ispravne i dugoročne državničke odluke koje će izdržati sud istorije. Ovo tim prije što je on  vukao poteze kod kojih je  najopasnije bilo to što je njihov cilj postajao jasan tek onda kad su oni počeli davati rezultat. Za takve poteze očigledno je trebalo imati i viziju i veliku hrabrost.

* * *

Za dvije i po decenije  upravjanja ovom Državom protagonista i idejni otac savremenog crnogorskog državnog projekta osjetio je na svojim ledjima svu težinu, odgovornost i neizvjesnost koju mu je sudbina dodijelila.  U tom haotičnom stanju sasvim je razumljivo i opravdano njegovo opredjeljenje da nadje čvršći i sigurniji oslonac koji će bolje nego bilo što drugo potvrditi ispravnost njegovih namjera, postupaka i odluka.  I našao ga je u mnogo opipljivijem, realnijem, vidljivijem i stabilnijem pojmu, u interesu. Smatrao je da ostvareni interes, snagom očiglednosti,  isključuje ili koriguje neželjene i neočekivane efekte koji izviru iz „Lavirinta stihije“. Negdje u prvoj trećini svog političkog angažmana prelomio je, snagom svoje volje, i javno stavio do znanja da se u vodjenju državnih poslova lišio emocija, a u prvi plan stavio interes države i naroda. On je u stvari postupio onako kako su se opredjeljivali rijetko odgovorni državnici u vodjenju javnih poslova. Znao je medjutim da ovakvo prelomno opredjeljenje ima i drugo lice i da ono nosi gotovo neslućene posljedice. Stiče se medjutim utisak  da je njegovo odricanje  od najvažnije psihičke funkcije –  osjećanja –  i njeno polaganje na žrtvenik javnog interesa, bio lakši dio odluke jer je pogadjao lično stvojstvo. Daleko značajniji,  a po posljedicama neuporedivo važniji, bio je zaokret  koji predstavlja radikalan otklon  od uticaja kolektivne svijesti i moćnih upliva arhetipskih sadržaja nagomilanih vjekovima iz „herojskog doba Crne Gore“. Prvi put se u viševjekovnoj istoriji Crne Gore  politički vektor okrenuo racionalnim i egzistencijalnim potrebama Države i društva.  Takav istorijski zaokret izazvao je  burne reakcije i turbulentne društvene potrese, posebno od onih  čije je polje svijesti zarobljeno tradicionalnim uzorima, predstavama i slikama. Potresi će vjerovatno dugo trajati, jer se zatočenici ovakve svijesti nalaze u stupici bez izlaza, u stupici koju je Niče objasnio u igri dvaju  antinomijskih premisa „Nema tog razloga koji može da razuvjeri nekog  u ono u što on vjeruje bez razloga“. Ako je vjerovati  istraživačkim rezultatima njemačkog sociologa i filozofa Ralfa Dodendorfa koji je mjerio trajanje društvenih promjena, promjenu politike je   oročio na vrijeme od tri do šest mjeseci, za promjenu pravnog okvira države odredio je period od tri do šest godina;  za promjenu ekonomskog sistema namijenio je ciklus od dvanest do petnest godina, a  za promjenu mentaliteta (duha) jednog naroda odredio je trajanje od najmanje tri generacije.  Mi se danas nalazimo  tek  pred biološkim krajem prve generacije.

* * *

Slavni Fjorentinac u svom „Vladaocu“ pisao da je za efikasno vodjenje javnih poslova i ostvarenje državnih interesa neophodno dobro savladati vještinu pregovaranja, spoznati moć ustupaka i osjetiti snagu trgovačkog umijeća, preporučujući upotrebu svih sredstava da bi se postigao politički cilj. U toj zamršenoj trgovačkoj igri  nikada se ne zna šta je ko kome ponudio, šta će ko dobiti, pod kojim uslovima je trgovina ostvarena i kolika je cijena odluka na beskompromisnom političkom tržištu. Nigdje se ova ambivalentna priroda politike nije pokazala neophodnijom koliko u obavljanju javnih državnih poslova. Veliki mag zakulisnih igara  kardinal Rišelje je tvrdio „da političar koji se lišava ove dvosmislenosti to čini samo na svoju štetu“.

Ovo bipolarno svojstvo čovjeka uopšte, a političara i državnika posebno,  imaginativni duh nenadmašnih Helena simbolizovao je u liku posebnog božanstva –Boga Janusa, predstavljajući ga kao božansku kreaturu sa dva lica, jednim mladalačkim,  poletnim, i drugim staračkim, mudrim  i iskustvenim. Prvo božansko lice je osjećajno, naivno i  gotovo uvijek u sukobu sa vremenom; drugo je grubo,  složeno, realno, ostvarivo ali  i moguće.

Onaj  koji je svoja osjećanja velikodušno položio na žrtvenik opšteg, javnog i državnog interesa, morao se često nevoljno opredjeljivati, prilagodjavajući svoje odluke  pravilima igre koje nameće druga Janusova obrazina. Ali ako je Klio, boginja istorije, naložila da se istorijski procesi odvijaju na način i po pravilima drugog Janusovog lica, onda taj istorijski usud ne može izbjeći niko, posebno ne oni koji su se zavjetovali da nadju bezbjedno, sigurno i mirno mjesto za državu čiji je položaj lovćenski Tajnovidac u svom pjesničkom nadahnuću vidio kao „jednu slamku medju vihorove“.

Ličnost koja je opredjeljivala političku sudbinu Crne Gore najbolje zna šta se u stvari dogadjalo iza iskrenog i pravog Janusovog  lica. Kada  bi aktuelne prilike to dozvoljavale ono bi iz svoje ispovijesti imalo što da kaže. Skučeni novinski prostor ograničiće se samo  na četiri odluke.

Nakon urušavanja velike ideje jugoslovenstva On je dobro procijenio da nije bilo drugog izlaza osim da se krene putem koji su utabali preci prije gotovo vijek i po. To je pored ostalog bila i njegova zavjetna obaveza prema pregnućima predaka koji su na krv i na mač stvorili slobodnu i nezavisnu državu Crnu Goru.

U ostvarenju ovog  epohalnog poduhvata, nikada zvanična politika Crne Gore  nije bila usmjerena protiv Srbije i bratskog srpskog naroda. Sporovi, neslaganja i nerazumijevanja  mogli su se jednostavno izbjeći da su prihvatili vapaj poznatog Sirakužanina: “ne dirajte u moje krugove“,  a to su ovdje oni krugovi koje su s mukom nacrtani 1878.godine. Sve mimo toga prostire se područje mirnog  dijaloga, saradnje i bratskog razumijevanja. Na žalost ni do danas intelektualna i politička elita Srbije nije imala snage da shvati  i razumije ovaj vapaj  „crnogorskog Arhimeda“. Ona je uvijek imala svoj interesni ugao posmatranja i bezobzirno se njega držala.

Malo je medjutim onih koji znaju kakva se drama odigravala i  koliko duhovnog nemira je  potresalo pravo Janusovo lica, kada se odlučivalo o tužnoj sudbini „grdnog sudilišta“,  za koju u najvećoj mjeri odgovornost nose sami Srbi.

Da  ne navodimo posledičnu beznačajnost  i bespredmetnost  odluke pune skrivene ironije i prezrivog osmjeha  koji je pratio izricanje sankcija velikoj sili  i prijateljskoj slovenskoj državi.

Skriveno Janusovo lice imalo bi što reći i o teškoćama, dilemama, i procjenama koje su pratile proces odlučivanja  o pristupanju Zapadnoj alijansi.  To i mnogo čega još leži pokopano u područje neotkrivenih istina  o kojima će istoričari dati svoj sud i ocjenu.

Mudrost drugog Janusovog lica medjutim nametala se neodoljivom snagom realnosti,  moćnim interesima  koji su bili u igri i  geopolitičkim odnosima snaga na globalnom nivou. Dogadjaji koji su se odigravali u tajnosti druge Janusove maske više govore o onima koji su beskompromisno nametali svoju volju i interese, nego o onima koji su je s mukom i gorčinom morali prihvatati. Istorija je medjutim puna takvih žrtava. Na istoj muci nalazio se i Bibliski Avram, kada je morao da prinese svog sina Jakova na žrtvu Bogu da bi ublažio njegov bijes i dokazao svoju lojalnost. To je isto uradio i Petar Veliki sa svojim sinom Aleksejem, i Džugašvili  sa svojim jedincem, sve u ime i za račun državnih interesa.  Istu sudbinu doživio je i veliki Vožd, čija je glava  ponesena kao  poklon na Divan turskom sultanu. Opet sve u interesu države.

* * *

Izloženi  narativ predstavlja samo idejno-činjeničnu mrežu, smještenu u ram kome nedostaje opis ličnosti koja je donosila odluke, da bi se stekla  prava slika o ovoj neobičnoj figuri koja je suvereno koračala na političkom nebu Crne Gore. Ona je ušla na političku pozornicu sa svojevrsnim šarmom i nesumnjivom gospodskom elegancijom. Njegov moralni kredo je brzo shvatio da politika nije prostor za viteško nadmetanje, već prljava gladijatorska arena sa surovim pravilima igre novog svjetskog poretka.  Muze koje su mu očigledno bile naklonjene  izdašno su ga darovale i fizičkim izgledom  i duhovnim vrijednostima. U susretu sa moćnicima suvereno je iskazivao svoje prednosti, kao da je  njima  htio da nadomjesti snagu i veličinu države koju je predstavljao. Odlikovala ga je jednostavnost  i izrazit talenat za pragmatizam;  imao je pozu za koju teatrolozi kažu da odiše apsolutnom suverenošću; korak mu je bio dug, odmjeren i stabilan; savršeno je kontrolisao jezik svoga tijela,  nedozvoljavajući  da on doprinese ubedljivosti njegovih iskaza; ruke je držao čvrsto priljubljene  uz abdomen, a duge i lučno savijene palčeve  koristio je samo u prilikama kada je iznosio čvrste argumente; podignute obrve na njegovanom  licu nagovještavale su neslaganje i snažnu odbranu svojih stavova; izuzetno razvijen Brokin centar omogućio mu je da sa lakoćom ispoljava  moćne retoričke sposobnosti i pokaže izvanredno bogatstvo jezičkog iskaza; govorio je tečno bez prekida, prijatnim i sonornim altom; besprekorno odjeven stavljao je do znanja koliko drži do svog  izgleda; bio je kompletna ličnost i u privatnom i u javnom životu. Sa uvjerenjem da neću  pogriješiti, dodao bih, da je u projekat nove, druge Crne Gore unio cjelokupnu svoju ličnost, svu svoju energiju, posvećenost, iskustvo, znanje i mudrost.

Stojeći četvrt vijeka za kormilom državnog broda, donosio je sasvim sigurno i pogrešne odluke, bilo je i zabluda, loših predvidjanja i neprijatnih iznenadjenja, ali je to zanemarljivo u odnosu  na kolosalni politički učinak koji je ostvario u gotovo nemogućim uslovima. Povraćena je nezavisnost Crne Gore; Država je stekla medjunarodno pravni subjektivitet i primljena kao punopravni član Zajednice ujedinjenih naroda; ostvaren je radikalan zaokret u poimanju i primjeni novih vrijednosti, kriterijuma i orjentira; izbjegnute su strahote rata, ratnih pustošenja i razaranja; Država je stekla ugled i priznanje i u svom okruženju, i na globalnom planu; smukom i naporima prevazilažene su teškoće ekonomske krize; uspostavljeni su temelji novog ekonomskog i pravnog poretka; izgradjene su institucije; obezbijedjeni uslovi za ulazak u društvo naprednih i razvijenih evropskih naroda.

Onima koji su bili i ostali  njegovi politički protivnici, zajedno sa onima koji su lišeni svojstva dovoljnog razloga, najbolji savjet  je dala vrsni sociolog  i psiholog Hana Arent: „Da bi se stvarno razumeo nečiji ugao vidjenja – kaže ova obrazovana jevrejka – morate obuti njegove cipele, tek tada možete da ga razumete  i možete da prihvatite sopstvenu odgovornost ako ste rešili da mu sudite“.

Ako se sumiraju rezultati njegovog višedecenijskog  političkog angažmana, sada kada je napustio državno kormilo, ova jedinstvena i neobična ličnost na političkom obzorju Crne Gore nema razloga da ne bude zadovoljna onim što je postigao i šta će istorija o tome reći. Radio je kako je najbolje znao i ulagao koliko je najviše mogao.  Ako bi za neka zbivanja, dogadjaje, procese i odluke u kojima je bio ne samo akter, već spiritus rector, savjest podigla svoj glas, mislim da bi joj mirno mogao odgovoriti „Bio sam nemoćan pred usudom  svoje istorijske sudbine, a odluke sam donosio ovako, jer sam tako morao“.

1 KOMENTAR

  1. …kome smeta istna-koja bi nam omogućila da u potpunosti shvatimo ciljeve i želje-ili želje i ciljeve-autora napisa pod naslovom:”ČETVRT VIJEKA NA ČELU DRŽAVE..”? Nije dati (zarad?) da bi smo s’lakoćom pihvatili “Državni u pokušaju udar..”-od 16.listopadoše. prestupno prestupničke 2016 godine…? Bar mi koji nismo bili LAKEJI-kasapina i grobara sa Dedinja…A mogli smo lasno-bez posledica-prihvatiti “biti-Bio sam nemoćan pred USUDOM ,a odluke sam donosio ovako,jer sam tako morao”? Čitajući gornji napis-sjetih se jednog iskaza(telefonski)- počivši Jova Mila Kape,narodnog heroja TITOVE Jugoslavije-koji je dao dr Novaku Adžiću 22.novembra.2005 godine…Jovo,u početku svog iskaza-sugeriše dr N.A. :”Ovo je kao moja ispovijest,a ti je bilježi romanisirano…”! Jovo dalje kaže :” Ja neću govoriti o Krstu Popoviću i njegovoj borbi za Crnu Goru od balknskih ratova,preko prvog svjetskog rata…Ja ću govoriti o njegovom držanju od 1941.sve do smrti 1947.godine,i žao mi je dragi Novače,što ovo ne snimaš,nego bilježiš…”(?)…”Pričam ono što znam i zašto sam meritoran”…” Nije se Krsto borio za ITALIJU i FAŠIZAM nego za CRNU GORU,na SVOJ NAČIN,onako kako se on DOŽIVLJAVAO (?)!Zapamti ili zapiši,KOMUNISTI u Katunsku nahiju bili su dominantno ZAŠTIĆENI na teritoriji koju je on sa svojom vojskom kontrolisao…Da nije Krsta Popovića bilo,KOMUNISTI u Katunskoj nahiji ne bi MOGLI OPSTATI .BILI bi progonjeni ili MRTVI”(?)”….Poznati crnogroski književnik Milorad Popović,dobitnik “trinaestojulske nagrde NDMNE-2016”-u svojoj knjizi “POTJERA”-izdanje 2015-piše o sinu Krsta Popovića Nikoli,narodnom heroju TITOVE Jugoslavije-koji je 1943 godine-rekao drugu TITU:”da njegov otac(Krsto Zrnović)sarađuje s’ taijanskim vojninim i policijskim struktuama(OVRRA) još od priprema za Božićni ustanak(1918)…što je lako provjerljivo.Talijanska vlada je oružjem i novcem podupirala pobunu crnogorskih INDIPENDISTA zbog pritiska na vladu kraljevine -SHS da prizna aneksiju Istre,Rijeke i Zadra s’otocima,nego što je bila zainteresovana da Crna Gora postane nezavisna…”! Intersenatno je i kazivanje u pero “O KRSTU POPOVIĆU”-našeg poznatog novinara i publiciste Bora Milovanovog Krivokapića-u “feljtonu”..”Što to huči Sutjeka”-objavljivao Portal Analitika.” Po padu-kapitulaciji fašistističke Italije-9.septmbra.1943 godine-Krsto Zrnović je u “Budoškoj pećini” svojim podčinjenim oficirima kazao: “NAŠA STVAR JE-PROPALA! SVI KOJI NEMATE,KRVAVE RUKE-KUĆI!,A MI (uključujući i sebe) DRUGI KAKO- MORAMO ! …PRESUDA”!….”Bio sam NEMOĆAN pred USUDOM ,a ODLUKE sam donosio OVAKO(olako?),jer sam tako MORAO…”(?)!

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je skala@t-com.me.