Profesorica gospodstva

6

Kultura sjećanja: BRANKA MANDIĆ 1931 – 2021

Piše: Željko Rutović

Profesorica gospodstva

Postoje profesori koje ne  zaboravljate do kraja života. Naprotiv, ostaju u  vašem trajnom sjećanju   kao snažno  civilizacijsko-pedagoško-etički  biljezi koji u nekim novim životnim krugovima iznova bude i otvaraju horizonte  smisla ljudskog  postojanja. Jedna od takvih ličnosti ostaće nikšićka profesorica latinskog jezika Branka Mandić. Pedagogija, etički nazori,  harizma, elegancija i estetika, dobrota i  roditeljski stav,  kulturološke vrijednosti,  građanski maniri – objedinili su  se u ovoj  dami koja nije ostavila samo duboki  trag u  obrazovnoj, već sveukupnoj kulturi građanskog Nikšića, čiji ona s razlogom bijaše dostojnii istaknuti reprezent.

 

Branka Mandić – jedno vrijeme, jedna epoha, vrijednosti, nazori, stavovi i principi, na osnovu kojih se prepoznaje i  gradi razlika – diobna linija dobrih i loših svjetova. Branka svijet dobra, nade,  pažnje i ljubavi prema dobrom i lijepom.

 

Početni, bezrazložni otpori srednjoškolske 1983. godine  prema prvoj i drugoj deklinaciji latinskog jezika veoma brzo, metodološki i pedagoški uspješno otklonila je  profesorica Branka. Kao da je  na ovaj svijet došla  sa neke rijetke planete gracioznosti i kulture, tiho, nenametljivo, ali pažljivo i studiozno, budila je i generacijama  razvijala u njenim učenicima svjetove ljudskog dobra. I više od toga, tamo gdje nijesmo znali da ti svjetovi postoje, da su tu u nama ili među nama, Branka ih je pronalazila kao kakav rijedak, plemeniti materijal.  Jednom, njenim etičkim sluhom pronađen i potvrđen (p)ostajao je našim trajnim ljudskim i svojstvom i dobrom. Prema njenim manirima, nekako smo  spontano gradili svoje, učeći  i pazeći da ne pogriješimo, jer to ne bi bila, tek obična greška, bilo bi to više od toga.  Brankino uloženo vrijeme, trud i  blagost vremenom se pretvorio u ljudski međuodnos i  poštovanje, vrijedno trajne i uzvišene kulture sjećanja prema njoj.

 

Nije nas učila samo jeziku, učila nas je Branka životu, ljudskim mjerama i  mjericama, gospodstvu, moralu i dobru,  odgovornosti i pažnji, onim znacima koji bijahu njen nerazdvojni ukras, podjednako kao i njen diskretni osmijeh nalik onom  sa najljepšeg slikarskog  platna.

 

Prosvijećeni duh i umjetnički senzibilitet bijahu joj prirodna svojstva, koja se  posebno izrazi se u ljubavi prema muzici, čiju osnovnu  muzičku školu završi u Skoplju kod poznate profesorke Romanov, dok srednju završi u Beogradu  u školi “Mokranjac”. Pored ljubavi prema klaviru vrlo rano razvija ljubav prema francuskom jeziku pa u tom duhu studije klasičnih jezika latinskog, grčkog i francuskog  upisuje u rodnom Beogradu u klasi šefa katedre akademika Đurića.

 

Tek, tako formirana ličnost, dobrodošla svakom gradu i državi  željnim kulture i progresa, Branka Mandić ranih pedesetih godina prošlog vijeka,  zasnivajući brak sa Milošem – Mišom Mandićem, uglednim crnogorskim stomatologom, sa nepunih dvadeset tri godine postaje profesorka latinskog i francuskog jezika u čuvenoj nikšićkoj gimnaziji u čijoj reputaciji, imenu i ugledu je ugradila čitavu sebe bez ostatka, ugrađujući čitav svoj intelektualni i ljudski potencijal. Ostaje za sjećanje i ponos da je takva renesansna ličnost pored osnovnog matičnog poziva krajem šezdesetih godina dvadesetog vijeka, uspješno i sa istinskom ljubavlju i entuzijazmom rukovodila sekcijama klavira i pjevanja u nikšićoj gimnaziji „Stojan Cerović“.

I tako, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, u ime razvoja i kulturološkog progresa Nikšića, širila je profesorica Branka Mandić horizonte civilizacije i kulture. Duboki su tragovi, njenog svekolikog trajanja pamtljivog i vidljivog svuda tamo gdje se je njena riječ, duh i djelo prostiralo.

Riječ o Branki, riječ je o arhivu uzoritog i naprednog Nikšića u kome se njegovao manir javnog ispred ličnog interesa, te u tom maniru darivanja emancipacije, dobrote i vrijednosti kulture, Branka Mandić osta  snažnim simbolom prosvijećenosti društva u kojem je njen građanizam sa stilom odisao i vrijednostima upućivao. Takav njen  trag sa razlogom, pažnjom i sjećanjem ostaje nemjerljiv trag dobra kojeg se treba sjećati i poštovati, onako kako je ona civilizovano i časno poštovala i Nikšić i Crnu Goru, dajući sebe bez ostatka za vrijednosti koje znače društvo evropskih demokratskih  ideala života i kulture kojima je cjelinom svog bića pripadala.

Arhiv uspomena, zapisa i sjećanja o Nikšiću nezamisliv je bez profesorice Branke Mandić. Nezamisliv je jer je njen život, rad, gospodstvo, vizija i  misija oreol uzvišenih po kojime se uspostavlja  biljeg boljih i ljepših svjetova.

U ime tog biljega kao uzora, vodiča i tumača kome se treba obraćati i  u nekoj novoj kosmogoniji dobra tražiti savjet i savjest, pojedinačnu i kolektivnu, kultura sjećanja prema dami Branki Mandić mjera je elementarne civilizovanosti društva koje drže do sebe.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

6 KOMENTARI

  1. Nije Željko sam u ovom omažu.Sa njim su i svi učenici nikšićke gimnazije koji i dan danas služe kao primjer građanskog u svakom smislu te riječi.Hvala Željku što je u ime svih Milovanmakar ovim jednim gestom izrazio poštovanje jednom vremenu odslikanom kroz lik profesorice Branke

  2. Nije Željko sam u ovom omažu.Sa njim su i svi učenici nikšićke gimnazije koji i dan danas služe kao primjer građanskog u svakom smislu te riječi.Hvala Željku što je u ime svih Milovanmakar ovim jednim gestom izrazio poštovanje jednom vremenu odslikanom kroz lik profesorice Branje.

  3. Ne znam šta više da kažem o tekstovima sadržine ovog tipa, koje sjajni Željko piše. A ne može se i ne reći ništa. Podrška za autora, da bude još ovakvih tekstova. Možda se nešto i nauči.

  4. Hvala autoru za ovaj omaz izuzetnoj profesorki i izuzetnom pedagogu, izuzetnoj skoli i jednom gradu kojeg vise nema, a koji je nekada umio i znao da skupi najbolje i da ih postuje i cuva duboko svjestan njihove vrijednosti. Ovo je omaz i jednom vremenu u kojem je sve imalo istinski smisao i mjeru. Dragocjen prilog kulturi sjecanja.

  5. Ima li bogatijeg dara nego kada ovakvo pismo napiše učenik svome učitelju i to kada život mjerom prolaznosti ne mjeri više emociju iz đačke klupe? Onu sa 16. i 18. kada plamti srce.
    Pismo profesorici za nezaborav, za svevrijeme i bezvrijeme.
    Pismo koje nikada nije zakasnilo na adresu srca ljudskog.
    Bravo Željko Rutoviću.

Leave a Reply to Kotorske kiše Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].