SELO VRBA MJESTO LEGENDI, IZVORA I LIJEPIH SJEĆANJA

2
Selo Vrba Njeguška između planina Mravljanik i Tatinac

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Bilo da krenete pd pravca Cetinja i Njeguša ili od pravca Kotora preko kanica i Krsca ka Njegušima sa lijeve strane pored crkve Sveta Petka vodi vas uski asvaltni put u dužini 700 metara prema selu Vrba koje krije mnoge priče, tajne i legende mještana o nastanku sela običajima vjerovanjima i ljudima. Stigoh u selo Vrba oko 10 časova izjutra  10 jula (neđelja) 2022. godine ispred kuće Stanka ( Mitrova) Vujkovića koji me sačekao sa svojim bliskim rođakom Đurom (Vladovim) Vujkovićem u toploj dobrodošlici. Sjedosmo ispred kuće Branka Vujkovića, nekadašnjeg vozača u penziji i nasta ovaj intresantan putopis dok nas je Brankova supruga u znak dobrodošlice poslužila. Naš pogled uprt uvjek ka gordom Štirovniku (1749 mnv) koji nas posmatra dok nad nama bdiju planine Mravljanik (1334 mnv) i Tatinac (1350 mnv) koji nas ovog jutra čuvaju. Pokošeni pašnjaci miris sijena na lijepo uređenim okućnicama nas mami ovog jutra. Granice sela idu u pravcu: Makovice-Mravljenik-Tatinac-Gajac-Petrova ljut-Barbakin-Lučića grm i Prijekop. U prvim pisanim dokumentima i arhivima grada Kotora, Vrba se pominje već 1344. godine kao dio tadašnjeg Ledinca (sadašnji Njeguši), potom u prvoj i drugo polovini XV vijeka prvo u knjizi iz 1521. godine i potom u arhivskim dokumentima 1588. godine. U knjizi: (,,Defteri za Crnogorski Sandžak iz vremen Skenderbega Crnojevića, Prilozi za orijentalnu fitologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom III-IV”- 1950, Branislav Đurđev, Beograd). U pomenutom defteru iz 1521. godine koji je objavio profesor Đurđev pominje se Vrba kao zaselak ,,sela” Njeguša. Tada je imala 20 kuća; od tri imanja jedno je držao Radič koji je ne možemo znati jer je u to vrijeme bilo više Radiča. ” Položaj i raspored kuća, sagrađenih uglavnom od fino klesanog kamena povezanog malterom, prilagođen je uslovima kaskadnog terena iznad obradivih i podgrađenih seoskih dolina. Kuće se nalaze sa lijeve strane puta Krstac-Njeguši. Kroz selo je asfaltiran put dužine oko 700 metara. Tokom XX vijeka u Vrbi su živjela domaćinstva Vrbica, Vujković, Vučković, Lučić i Radonjić. Danas, u renoviranim, obnovljenim i novosagrađenim kućama i vikendicama, stalno živi samo pet domaćinstava Vučković, Vujković i Radonjić, uz još 10-12 domaćinstava koja borave vikendom i tokom sezone. Selo ima osam kamenih gumna, (nekada ih je imalo mnogo više a nisu sva sačuvana nažalost) što uz veličine i izglede kuća, isto kao u selu Dugi Do, svjedoči o imućnosti stanovnika tih sela u prošlosti. Vrbljani, naročito Vrbice, bili su prepoznati kao vješti i sposobni trgovci, preduzetnici i državni činovnici, ali i kao školovani i obrazovani ljudi svoga vremena i oficiri.

Zmajuša zemlje Zmajević u Vrbi sa pogledom na Štirovnik (1749 mnv)

Prostor sela je bogat izvorskim vodama. U samom selu su dva kaptirana izvora, Vodica ili Lučića Voda, na jedan „točak“ i Stara Voda, sa dva „točka“. Osim njih, seoski izvori su od  1846. godine, kaptirani. Izvor Pištet u podnožju planine Mravljanika, od kuća udaljen je oko 600 m, i 1841. godine, kaptirani izvor Nova Voda u zaseoku Vratnica. Osim ovih izvora mještani koriste i zajedničku bistijernu zvanu Depozit, sagrađenu 1936/1937 godine, i privatne bisitijerne, koje ima skoro svako domaćinstvo. Vrba ima dvije crkve, stariju ruiniranu crkvu Sv. Đorđija i grobljansku seosku crkvu Sv. Petka. Ljetnji katun mještana Vrbe, je katun Zabrđe, koji se nalazi iza planina Mravljanik i Tatinac, od sela udaljen oko sat vremena hoda, odavno je napušten i ne koristi se. Južno od glavnine sela je zaseok Vratnica, naselje od pet kuća, poređanih sa obije strane puta Njeguši-Krstac. U Vratnici su nekada, u kućama sagrađenim od fine kamene fasade povezane malterom, stalno živjela domaćinstva Vrbica, Vučković i Radonjić. Takođe, južno od sela prema Lovćenu, između Vratnice i Krsca, nalazi se prostor zvan Gornje Polje, od terasasto poređanih i djelimično suhomeđom podgrađenih livada i dolina, koje su zbog lošeg kvaliteta zemljišta Vrbljani uglavnom koristili za kosidbu i ispašu.  Za razliku od Gornjeg Polja, Krstac je nekada, kao zaseok Veljih Zalaza, i bio stalno nastanjen. Na Krscu su tokom dvadesetog vijeka stalno živjela domaćinstva Đurović i Kapetanović iz Zalaza, Vrbica sa Vrbe i Ševaljević iz Raićevića. (,,Zapisi sa Njeguša“, G, Kustudić, L. Božović 2021. god, Cetinje).

STANKO VUJKOVIĆ OD GORČINE ŽIVOTA DO ANEGDOTA

Stanko (Mitrov) Vujković i Đuro (Vladov) Vujković ispred starog izvora na dva točka u Vrbi Njeguškoj

Stanko (Mitrov) Vujković moj prvi sagovornik rođen je sada već daleke 1937. godine sa 85 godina života djeluje vitalno fizički i umno pun šale, entuzijazma i anegdota započinje nam svoju životnu priču: ,,Bila su dva brata Petar i Mitar. Petar je bio oficir Crnogorske vojske i umro je u mađarskim logorima smrti đe je bio u internaciji sa svega 43 godine života. Otac je usljed teškog života otišao na pečalbu u Ameriku zaradio je za posjede a 1912. godine je na poziv domovine došao i otišao da se bori na Skadar. Često je govorio što ga je podstaklo na to: ,, U Američkoj štampi bijaše orao nacrtan (ilustracija) i u kandžama drži Crnu Goru stisnuo je da je uništi i nisam želio ostati da mi svu Ameriku daš. “ Tako se vratio da se bori dok je jedan dalji stric Lazo poginuo na Skadru.  Dvije priče su intresantne sa Skadra đe je Lazo (rođak) poginuo. Borci treba nakon borbe da se vraćaju kući. Lazo je sahranjen  na groblju ispred neke crkve a  sa ocem mi je bio Pavo (Stevov) Vučković zatim prenosi očevu priču: ,,Idem ja Pavo da poljubim grob Lazov možda nikada više neću doći ovamo“. A Pavo kaže: ,,Ne ujače kumim te Bogom možeš stradati od Arbanaških vojnika. “ On je krenuo a za njim Pavo. Pošli su do pomenute crkve poljubili grob i vratili se da ih niko od vojske neprijateljske nije ugrozio. Sjetio sam se i stare crnogorske izreke: ,,Ne udarii strica kod sinovca ni ujaka kod dobra sestrića. “ Pa ću vam i tu priču ispričati: ,,Poginuo jedan Martinović iz Bajica brisan prostor puca se na obje strane i gine se na obje Mitar izvuče njega (Martinovića) mrtvoga da ne ostane bojištu. Sve je bilo dobro dok nisu Martinovići shvatili da im je Njeguš izvukao rođaka. Onda je jedan od Martinovića rekao: ,, Neka ga to je naš sesterić Vujković hrabro je rizikovao svoj život  i danas je  stekao je veliko poštovanje od svih nas Martinovića. “

Zatim Stanko svojim vrcavim intelektom i duhom u šali nastavlja:  ,,Vujkovići su relativno svi visoki a mi smo po visini povukli na ujčevinu pa smo malo omanji. Otac mi Mitar imao je napredne ideja za ta vremena imao je mnogo životnih problema zbog svojih ideja i podrške komunističkoj partiji. Početkom i tokom II Svjetskog rata selo je bilo okupirano od Talijana tu je bila poznata partizanska porodica Vrbica, oca Mitra su mi sproveli Talijani na Njeguše. Kad je došao jedan od Njeguša je rekao to je taj Mitar Dejan (to nam je bio nadimak) a prema njemu ide oficir crnogorske komitske vojske Dušan Vuković da ga ispita. Tada mu Mitar kaže: ,, Sjećaš li se Dušane Vukoviću  kada te na Tarabošu zrno od neprijateljske puške o balčaku očešalo ja sam bio pet koraka ispred tebe moj oficiru. Zbog ovih riječi Mitar je pošteđen jer se Vuković sjetio ovoga a ko zna kakva bi bila njergova dalja sudbina da tada Mitar nije bio pošteđen. “

 

KAKO JE MAJKA KIĆE ISPROŠENA I KONAK (ANEGDOTE)

 

Majka se zvala Kiće bila je od Pejanovića iz Malih Zalaza izrodila je nas četrnaestoro đece neki od mojih braće i sestara su umrli u ranom đetinjstvu tako da je nas ostalo: Marija, (umrla mlada sa 18 godina) Ljubica, Stane, Velika, Đoko, Savica i ja ( Stanko). Majka mi Kiće je isprošena na poseban način.  Zalažani su dolazili u trgovinu na Vratnicu a otac je bio u branje drva i vidio je Kiću i odlučio se da je zaprosi a bio je stariji od majke mi Kiće. Obično je bila prosidba pa se odgovaralo posle par dana jer se sve ispitivalo i provjeravalo ko je kakav je jeli dostojan đevojke jeli častan i iz časne porodice. Njen otac je bio Niko Pejanović narodni vidar koji je liječio lomove i uganuća u narodu imao je ženu Zlatanu. Oni se porodično dogovore kako je ona (Kiće) najstarija od đece da ne mogu bez nje dalje kroz život jer im je sve pomagala i radila kao i mnoga druga ženska đeca tog vremena.  Niko je svratio kod prijatelja u Erakoviće. Prijatelj ga pita kuda si krenuo Niko: ,,Došao sam da odgovorim Mitru (Dejanu) za moju šćerku (đevojku) bogami mu je neću dati.“ A prijatelj iz Erakovića kao iz topa odgovori: ,,Ja da je imam ja bih mu je odmah dao,“ Taj odgovor je uticao da Niko promijeni mišljenje i da se Kiće uda za Mitra.“ U ranom đetinjstvu pamtim mnogo toga preko Vrbe bio je put za sve Katunjane, ali i druge iz drugih nahija i plemena dosta su često padali veliki snjegovi i bila jaka nevremena morali su neđe da ostanu na konak. Najčešće su spavali kod nas. Bila je konoba pa je bio pod a pod bio topao. Ako neko dođe onda su ga kao putnika namjernika puštali da spava na postelju a opet neki koji su imali velike porodice gosta bi smjestili u izbe jer nisu imali đe.  Njeguši su trgovali kastradinom, sirom krtolom. Jednom zakonači jedan domaćin iz Zagarača (Danilovgrad) bila su dva brata Vujkovića koja su dobro ličila jedan na drugog kao jabuka na  jabuku. Međutim jedan je svoje putnike puštao na konak u kuću a drugi iz straha od bolesti samo u izbu iako su bila dva brata razlikovali su se u odnosu prema putnicima namjernicima koji su putovali na pazare.  Pošao jedan od te dva brata Vujkovića da kupuje stoku u Danilovgrad i to baš ovaj ,,opreznji“ dođe na pazar i počene da se pogađa. Međutim hvata ga mrak i on prolazi pored (Zagarča) kada iz jedne kuće neko povika: ,,Odakle si putniče namjerniče? Ja sam iz Vrbe sa Njeguša, ajde ovamo o pa to si ti moj prijatelju koji si me mnogo puta ugostio kod sebe (a u suštini ovo nije bio on nego njegov brat ,,opreznji“)  progovori domaćin. Kasnije zakolje jagnje i napravi mu večeru a ovaj prije zore napušti ovu kuću da ga ovaj nebi prepoznao zorom ujutro rano ode i nastavi put prema Vrbi. “

 

ZABORAVLJENI ZIMOVNIK SELIŠTA

 

Nakon kraće pauze i ispijene kafe Stanko nastavlja svoju priču: ,, Ratne oklnosti sirotinja đeca su se teško podizala, svako je pomagao od nas koliko god da je ko imao godina. Naša majke i babe su podnijele veliki teret i mislim da su Crnogorske majke uz junaštvo muškaraca o kojima se zna i priča i održale Crnu Goru. Muževi su ginuli a one same podizale svoju đecu. Držali smo konja ili masku, najčešće do dvadeset ovaca i dvije krave. Kako je Vrba gotovo najljepše selo u Katunsku nahiju sa pet izvorskih voda sadila se čuvena ruska krtola, zelje, raž, i pšenica i zbog toga je u selu bilo čak 15 guvana od kojih nisu sva sačuvana. Raž se sijala obavezno za pokrivanje kuća i štala. Išlo se na pazare Cetinje, Rijeka Crnojevića i Kotor. Često zaboravljamo da sva Njeguška sela imaju svoje planine a Vrba je imala dio iza izvora Pištet i to se zvalo Zabrđe ali smo zato imali zimovnik koji su bili Selišta to je najniža tačka stare Crne Gore i Austrije ispod Žanjeva dola nedaleko od Praćišta čak su i zimovale neke porodice tu. Tu su imali kuće slamom pokrivene Vujkovići i Vučkovići. Za razliku od drugih sela Malih i Velikih Zalaza koji su korsitili brojne pećine za zatvaranje stoke i zimovanje a mi smo dolje u Selištima sve to imali. Kao dijete sam sa majkom dva put bio na Selišta ali su ga dva puta palili nakon II Svjetskog rata zimovnik je uništen. Nakon rata niko dolje više nije zimovao i držao stoku i taj katun (zimovnik) je nažalost izgubio tu namjennu a pored zimovnika je bila nedaleko jedna lokva đe je stoka stalno pila. Čobani su dolazili na Vrbu da spavaju a zorom išli da obilaze i čuvaju stoku. Sloga je u Vrbi bila velika mobe su bile po potrebi.  Najvažnije je bilo da se sijeno spasi za stoku ako su naišli kišni dani gledali smo da spasimo ljetinu jer je to bila jedina hrana za zimu. “

ODLAZAK NA ŠKOLOVANJE

O svom školovanju, porodici i roditeljima nam govori: ,,Poslije rata smo pošli u školu u Palac Kralja Nikole škola je bila puna đaka. Još je tada poneki učitelj tražio da znamo oče naš. Niko od nas nije znao sem Mileva Vujković kasnije udata Marković ona je bila izuzetno nadarena za folklor kako za igru tako i pjesmu imala je još pet sestara. Svi su dolazili kod nas jer smo imali pod i šporet a one su plele a i ja sam uz njih kao dijete naučio da pletem. Ja i Radovan Radonjić i Marko Bogdanović smo otišli da učimo zajedno Kotorsku gimnaziju. Na Njeguše je billa šnajderica Kiće Jankova nisi morao kod nje oditi da ti uzme mjeru već samo kažeš koliko imaš godina sestra mi je kupila malo robe a šnajderica mi je sašila pantalone. Govorili su mi kao Napoleon Bonaparta nosi pantalone od tri kvarta. Preko zime smo morali dobro pokrit noge u sive vunene čarape drugih nije bilo. Nas trojica smo se 1953. godine javili na konkurs za zanate željezare iz Nikšića đe smo bili primljeni i oni su nas tada obukli sa svom opremom čak i sa zimskim kaputima. Završili smo te zanate a ja sam ostao fabrički radnik dok su Radonjić i Bogdanović napredovali. Bogdanović je bio ostao jedan od najuspješnih direktora fabrike igračaka ,,Biserka“ iz Zagreba. Dok je Radovan Radonjić postao kasnije jedan od najistaknutih društveno-političkih rukovodilaca u Crnoj Gori.  Kada sam bio u vojsku 1959. godine  u Rijeku, Đoko mi javlja da je otac teško bolestan da je na samrti i ja tražim sedam dana dopusta a ja sam bio tada na kurs za vozača a mene oficir inače Crnogorac kaže: ,,Vrati se u jedinicu spremi se za vožnjnu“ a ja se okrenem put njega i tada ga drsko pogledah. Pomislih da sam imao što kod sebe ubih ga. Kada sam mu okrenuo leđa poslao je kurira i dao mi otpust i robu da ga obiđem. Gledam oca teško bolestan žao mi ga je roditelj je to imam osjećaj u sebi da je to naše posljednje viđenje. Otac onako teško bolestan kaže: ,,Ajde pa akobogda da se ponovo vidimo. “ Majka mi je umrla 1981. godine sa majkom sam živio to je bilo veliko poštovanje prema njoj. Tada su mi ostale urezane njene riječi kada je bila teško bolesna rekla je doktorima: ,,Puštite me đeco da mirno umrem. “  Ja i brat mi Đoko nismo napuštali Vrbu nikada Đoko je dobro kopao a ja sam dobro kosio. Redovno smo izlazili kada smo god mogli Njeguši su nam bili pojam. Selo je bilo puno i kod jednog Vučkovića koji je odselio u Lovćenac imali smo njegovu kuću đe smo se svi mlađi okupljali a najvišu su se Vrbljani okupljali ispred oraha  i crkve Svetog Đorđa ni najstari Vrbljani ne pamte kada su tu ljudi i od kog vremena kopani pred njom jer smo se svi kopali pred crkvom Svete Petke na ulaz u samo selo.

Naši su bili kratko odseljeni u Vojvodinu no kako otac nije trpio tu klimu  brzo smo se vratili brat mi Đoko je bio započeo učiteljsku školu u Suboticu, da bi nakon toga prešo u Herceg-Novi, škola se preselila u Nikšič a on je od ranog đetinjstva bio član partije bio je 1930. godište. Došao je u Nikšić i  bilo je IB izašnjavanje ko je za Tita a ko za Staljina kada je došao je red na Đoka on ustaje i kaže: ,,Ja te ljude nepoznajem a roditelji su me učili da ništa loše ne pričam o ljudima koje ne poznajem i ja se ne mogu loše izjasniti za njih. “ Onda on bude isključen iz škole izgubi godinu dana i nakon godinu dana on se ponovo vrati na školovanje. Kasnije je završio Pedagošku na Cetinju a u Zagreb, Defektološki fakultet proveo je u prosvjeti 40 punih godina. Na ispitu u Zgrebu pita ga profesor: ,,Đe najbolja rakija Vujkoviću  u Crnoj Gori“ a Đoko kao iz topa odgovori: ,, U Crmnicu znam da je u Crmnicu nego u koja sela to je najvažnije. “ Đoko je bio majstorski kandidat u šahu i kroz svoj poziv prosvjetara je zavolio i šah koji je bio njegova velika ljubav. A ja sam bio nadaren da rezbarim pa sam bio napravio drvene figure za šah od jasena. Njemu u čast se održavao šahovski Memorijal na Prčanju. Pokojni mi brat Đoko i snaha Bose imaju tri sina; Vladan Sreten i Saša oni su porodični. Šuma koju vidite ispod samog Mravljenika je zasluga pošumljavanja Blaža-Baja Vujkovića koji je bio šumar. On je organizovao čitavo selo Njeguša u pošumljavanju i sve se moralo čuvati da stoka ne uništi tako da sada ove predjele krasi šuma crnog bora a to nije bilo lako. Šuma se čuvala od sječe, uništavanja i požara. Bile su velike i stroge kazne ako si prekršio bilo koje pravilo. Oženio sam se 1989 godine u 53. godini života malo neobično tako kasno supruga mi je Zage od Perišića i sa njom sam dobio dva sina: Mitar i Predrag. Zvršili su oba fakultete Predrag plovi a Mitar radi u Podgoricu. Imao sam prije ženidbe veliko društvo i živio sma prilično boemski moje društvo su bili istaknuti intelektualci, profesori i direktori sa ovih prostora. Rodni kraj je za mene korijen ako nema korijena nema ni biljke ako nemaš korijenje nemaš ni čovjeka. Sve što si stariji sve ti je tuđe zato si sve bliži onom svom kamenu. Ništa bez nauke, škole su danas loše toliko su nepismeni da ne vode računa ni o čemu. Ako ih roditelj ne nauči ovakvi kakvi su ne mogu ih naučiti. Prosvjeta je glavana i dobar dio je u njenim rukama ali bogami i na roditeljima koji treba da vode veću brigu o svojoj đeci.“ Završismo naš razgovor sa Stankom Vujkovićem.

         ĐURO VUJKOVIĆ NA RAZMEĐI VRBE I KOTORA

Završismo naš razgovor sa Stankom Vujkovićem dok nam Đuro (Vladov) Vujković priprema posluženje on je mlađi čovjek koji voli svoj rodni kraj kome je posvećen sa puno ljubavi. Pripada mlađoj generaciji Vrbljana, iskren toplog osmijeha priča o mnogim lijepim temama a posebno o ćerci Petri koja je njegova mezimica. Rani gubitak roditelja ostavlja tragove ali u tim tragovima i klicama novog potomstva raste ljubav prema Vrbi, porodici borbi za bolji i ljepši napredak bez obzira na ožiljke koje vam život nanese i ostavi i na srcu i na duši.  O svom odrastanju mladosti govori nam mlađani Đuro (Vladov) Vujković: ,,Rođen sam 1988. godine na Cetinju. Osnovnu školu četri razreda završio sam na Njeguše a ostala četri u Kotor. Srednju auto-limarsku sam završio u Tivtu. Majka Savica je (rođena Čavor na što sam posebno ponosan) izrodila je mene i sestru Jelenu.  Odrastao sam na Njegušima đe sam bio do četvrtog razreda sa roditeljima i babom Jovankom. Na selu smo držali goveda krave i koze djetinjstvo je bilo lijepo, no morao sam nastaviti školovanje u Kotor. Vrba je u mom djetinjstvu bila puna stanovnika. Na Sveti Stasije smo prešli zbog školovanja sa babom a roditelji su ostali na selu da bi mogli da nas školuju jer su oboje bili ostali bez posla u Indurstriju ležaja u Kotoru. Kao dijete sa sela bio sam drugačiji u odnosu na sredinu dok se nisam prilagodio na Kotorske prilike. Svaki vikend sam provodio na Vrbi, stalno sam pomagao roditeljima u svim poljoprivrednim radovima i puno smo radili bili smo harmonična porodica i tačno se znalo ko što radi. Nakon završetka srednje škole zanat koji sam izučio za auto-limara odmah sam počeo taj posao da radim sa rođakom u Kotoru, a svoje slobodno vrijeme nakon posla sam koristio da izlazim na Vrbu. Drugovi su mi pomagali u mnogim poslovima na selu jer selo nosi veliku draž u sebi. Tako da i dan danas društvo voli da izađe ovdje kod mene. Gubitak roditelja je promijenio moj život sazreo sam tada prije vremena. Sve što su otac i majka nama stekli ja i moja sestra smo održali do dan danas od slave, običaja i svih drugih obaveza koje smo naslijedili. Kada sam dobio svoju ćerku mezimicu Petru očinstvo mi je dalo novu dimenziju u ljubavi i životu svu ljubav koju sam izgubio nakon smrti oba roditelja sam prenio poklonio i posvetio svojoj ćerci. Ona baš danas 10 jula puni tri godine. Na moju ćerku sam prenio ljubav da i ona bude iako je mala vezana za Vrbu. Da mogu zbog posla i obaveza ostao bih stalno da živim na Vrbi. Volio bih da se što više mladih vrati selu jer Vrba ima dobrih uslova za život. Iako je kraj poznat po brojnim izvorima, bez vode nema života i bez adekvatnog vodosnadbijevanja. Blizina turističke povezanosti Cetinja i Kotora mu daje posebno lijepu dimenziju pogled na Lovćen i Štirovnik u ranim jutrima i u sami suton najljepše sa Vrbe izgledaju Njeguške planine. Proizvodnja Njeguškog, pršuta, sira, kastradine, ali i meda može biti jedna od perpektiva uz razvoj sezonkog turizma kako ljeti tako i zimi. Slušam mladog Đura (Vladova) Vujkovića koji sa toliko ljubavi priča o svojoj ćerci, odrastanju želji da se Vrba obnovi mlađim naraštajima poneka suza nastala u oku je skup emocija koje krase njegovu mladost ali i čistu i iskrenu dušu. Uz ispijenu kafu nastavljamo naš razgovor: ,,Za mene Vrba znači sve korijene mojih Vujkovića i da su odavde mnogi krenuli dalje. Da imam neznam koja bogastva i kuće sve što je vezano za moju porodicu mogu samo da slavim na Vrbi. Na Vrbi se ne mora živjeti ali se mora znati odakle si. Planine Mravljanik i Tratinac vas gledaju kao drevni čuvari koji su nadvijeni nad Vrbom, a tu je Zmajuša drevne zemlje i legende o  Zmajevićima koji su bili čuvari naše istorije i predjela u davnoj prošlosti. Krstac koji je nedaleko odavde ima najljepše planinarske i karavanske staze na ovim prostorima sa pogledom na Bokokotorski zaliv i planinu Vrmac. Vrba može biti intresantna turistima po mnogo čemu po starim kamenim kućama, starim guvnima, geografiji terena. Bez naroda nema ni mogućnosti za razvoj nekog ozbiljnijeg turizma. Svako mjesto ima svoje draži a Vrba ih ima nekoliko. Zime su ovdje teške nekada bile i vrlo hladne klima se nažalost promijenila pa su sada zime i snjegovi manji.“ Završismo naš razgovor sa mladim Đurom (Vladovim) Vujkovićem čiji optimizam krasi njegovu ličnost.

VOJISLAV-VOJO VRBICA VRBA I NJEGUŠI U SRCU

Vojislav-Vojo (Kostov) Vrbica ispred obnovljene kuće na Vrbi-Njeguši

Taman planiram da napravim predah od pisanja kada autom BG tablica nam se na kafi pridružuje Vojislav-Vojo (Kostov) Vrbica. Nastavljamo naš dalji razgovor u Vojovoj kući u samom selu. Kuća od lijepo klesanog kamena uređena pokazuje nam guvno koje je po predanju pripadalo Zmajevićima. Neumorni Vojo u kamen sa Njeguša je pretočio dušu svojih predaka i bez obzira na godine provedene na službi u Beogradu sačuvao je autentični crnogorski govor i akcenat. Bašte pozide, guvna obavezan sto ispred kuće na kom je posluženje. Unutrašnjost kuće krase Partizanske spomenice simbol istorije jednog vremena i hrabre borbe i herojske žrtve Vrbica tokom II Svjetskog rata za slobodu. Tu je i slika visokog oficira Kosta Vrbice sa Josipom Brozom Titom na Lovćenu kako zajedno posmatraju panoramu Njeguša. Gledam Voja Vrbicu i pažljivo posmatram u njemu velika životna energija da govori o onome što je godinana u njemu nakupljano kao esencija onih gorštačkih Vrbica. Vojislav-Vojo Vrbica rođen je 1950. godine u Baru. O svom rodnom kraju, odrastanju, životu nam priča: ,,Đed mi je bio Stanko (Zekov) a baba Marija koja je bila rodom od Abramovića iz Bjelica: ,,Otac Kosto rođen je 1922. godine teško se živjelo u Vrbi. Đed je  imao šestoro đece i to: Stevo, Milica, Vidosava, Danica, Ljubica i Kosto moj otac koji je bio najmlađi. Stevo je završio Kraljevsku vojnu akademiju, i službovao je u Srbiji i Makedoniji bio je pukovnik JNA i nosioc Partizanske spomenice oženjen sa Makedonkom sa kojom je dobio sina Đokicu. Milica je udata za Klaća sa Brajića, a  preselili su se za Vojvodu Stepu koja je imala sina jedinca Dušana. Vidosava udata za Vučkovića Iliju sa Vrbe i 1945. godine su preselili za Lovćenac. Ljubica se pod čudnim okolnostima utopila. Danica je 1944. godine poginula na minu u Zagaraču i ona je bila nosioc Partizanske spomenice. Otac Kosto je sve prošao u borbama od krvavih Pljevalja preko Bosne do Njeguša 1944. godine  đe je bio komandant mjesta. Kosto je sa 12 godina počeo da uči srednju vojno-zanatsku školu u Kragujevac, nakon završetka počeo je da radi u Vojni Zavod Zastava.  Početak rata ga zatiče u Kragujevac tokom transporta kojim su ih zarobili Njemci u kamionu zajedno sa svojim drugom Pešićem iskočili su tokom transporta i spasili se sigurne smrti tokom bijega u noći. Da bi posle više sati lutanja u noći uspjeli da uskoče u transportni voz koji je stigao od Srbije, preko Bosne do Zelenike. Iz Zelenike su sa brodom došli do Kotora a iz Kotora su pješke došli do Vrbe. Kosto ostaje u Vrbi a sprema se ustanak povezuje se sa Njegušima i učestvuje u dizanju 13 julskog ustanka. Talijani su već uveliko prisutni na Njegušima, traže ga. Kosto sa Lovćenskim partizanskim odredom učestvuje u neke od najznačajnih bitaka i antifašističke borbe: Pljevlja, Livno, Duvno, Kupres, Sutjeska, Neretva na sebi je imao 21 ranu od bojeva. Trebali su ruku da mu amputiraju od brojnih rana nije dozvolio to. Vraća se 1944. godine i postavljaju ga za komandanta Njeguša. Tu upoznaje svoju buduću suprugu Nadu (Vasovu) Vicković rodom iz Ćeklića-Vuči do koja je bila učiteljica na Njeguše. Na Cetinje je bio raspoređen na službu bio je prvo oficir tadašnje Ozne, nakon toga ga raspoređuju 1947. godine za načelnika službe u Baru i posle par mjeseci opet raspored na Cetinje i  ponovo ga krajem 1949. raspoređuju u Baru, krajem 1950 se opet vraća na Cetinje. Na Cetinju je do 1956. godine  kada se dobar dio vlade i institucija seli za tadašnji Titograd đe je radio do 1963 u Republički MUP da bi bio penzionisan pod vrlo čudnim okolnostima. Kosto kao mlađi čovjek nije prihvatao penziju pa se krajem 1963. god zaposlio se u JAT-u kao visoki službenik do 1974. godine kada je otišao u penziju. “

Nakon kraćeg predaha Vojislav-Vojo Vrbica nastavlja: ,,Nakon toga Kosto se nastanio u Beograd do svoje smrti 1993. godine đe je i sahranjen. Moja majka Nada rodila je nas troje đece: Vesna 1948  ja 1950 i Nebojša 1953. Majka je umrla mlada sa svega 61. godinu. Odgajani smo u patrijahalnoj porodici đe svako od nas imao neko zaduženje u kući đe je vladala sloga. Osnovnu školu i gimaziju smo završili u Titogradu iako je sestra bila započela gimnaziju na Cetinju. Sestra je 1968. godine je otišla za Beograd đe je završila Svjetsku književnost. Ja sam završio gimnaziju studirao pravni fakultet ali ga nisam završio. Radio sam u Ministrastvu spoljnih poslova SFRJ tako da sam boravio dva puta u inostranstvu u tadašnjim diplomatskim predstavništvima u Kanadi i Americi đe sam ukupno proveo sedam godina a u samom minstarstvu sam bio od 1974-1985 nakon toga prelazim u ,,Montex“ u Beogradu đe sam bio šest godina a zatim sam postao preduzetnik. Nebojša je završio srednju tehničku školu pa zatim Višu saobraćajnu u Beogradu i radio je u tadašnji ,,Jugoauto“ do gašenja ove prestižne kompanije a kasnije do penzije u NIS.

     KOSTOV TEŠKI ŽIVOT I VOJOVA BORBA ZA OČUVANJE IDENTITETA

Kroz dugu slavnu i vitešku borbu Njeguša kroz istoriju razvoja sopostvenog plemena Vrbice su još od Petrovića bili poznati oficiri, školovani i obrazovani ljudi koji su dali svoju žtrvu posebno u antifašističkoj borbi. Vojislav-Vojo Vrbica o djetinsjtvu svog oca priča: ,, Kostovo djetinsjtvo bilo teško kao većine đece tog vremena. Obrisi teškog djetinjstva i borba za bolji život i napredak društva uticali su na Kosta koji je sopstvenom borbom u redovima NOB-a koračao ka boljem sjutra.  Nakon rata je obilazio svoj rodni kraj ali samo na ogdan. Meni je u najranijoj mladosti uvjek mučilo pitanje zašto mi nemamo naše selo  i zašto rijetko odlazimo na Njeguše. Mi smo više odlazili na Cetinje kod đeda i babe Vicković po majci. Preko ljeta smo boravili na Cetinju i u Budvi a onda na Njeguše po par sati. Nisam znao što je moje rodno selo Vrba a želio sam da doživim ono što me uvjek vuklo. Znao sam da moram da obnovim našu staru porodičnu kuću jer doživjeti život Vrbe je doživjeti i istoriju ovog podneblja koja vas gradi kako sazrijevate. Vuče vas rodna gruda na kojoj je proliveno mnogo krvi, znoja i suza u borbi za slobodu. Kosto je tokom svog života nosio gorčinu kao i mnogi drugi koji su dali sebe u redovima NOB-a. Zahvaljujući njihovim tekovinama i borbama za bolje sjutra imamo dnas svetu i zlatnu slobodu. Kosto je bio je bio impresioniran i opijen tom žestinom i borbom titana sa ljutog crnogorskog krša.   Svaki čovjek prođe kroz nedaće u životu pa ga to očvrsne i ja sam prošao ali sam znao da čovjek mora biti jak šta god da ga snađe u životu. Obnovio sam (započeo) našu kuću porodičnu kuću 2002. godine početkom mjeseca juna na Vrbi. Obzirom da nisam kao dijete osjetio draži mog rodnog sela a slušajući brojne lijepe priče  o provođenju vremena na Njegušima, mojih vršnjaka sa Njeguša to me je uvjek vuklo. Prošo sam puno svijeta kako službom tako i privatno u meni ostaje žal što svoje djetinjtvo nisam proveo u Vrbi na Njegušima to je nešto za čim ću uvjek žaliti. Uvjek sam dušom i srcem bio i ostao Crnogorac, svjestan da moram nastaviti tradiciju mog bratsva Vrbica. Što je čovjek ako ne sačuva svoje ime i prezime svi smo mi smrtni a iza nas ostaju naša životna djela, koja govore ko smo i što bili. Danas sve više vremena provodim u Vrbi slažem i čuvam porodičnu dokumentaciju. Meni je istorija mog kraja dragulj koji čini jednu od najljepših priča ne samo o Njegušima već i o Crnoj Gori. Da je vječna Crna Gora. “ završi Vojo razgovor sa autorom ovih redova. Pozdravih se sa mojim prijateljima i nastavih svoj put od Vrbe preko Krsca ka Cetinju,

Grob legendarnog brigadnog generala Blaža (Stevova) Vrbice

Toponimi šireg područja Vrbe, Knež dola i Krsca: Banj do-livada, Bistijerna Laza Božova, Borik-šuma oko puta za Lovćen, Borovi-šuma iznad sela, Brežine-livada, Velji do-njiva, Viluštica-jama, Više bistijerne-njiva, Više vožnika-livada, Više guvna-pašnjak, Više zabrđa-pašnjak, Volujak-uzvišenje, pašnjak, Vranjina glavica-livada, pašnjak, Vranji do-njiva, Vrčage-njiva, pašnjak, Vratnica-pašnjak, Vulin do-livada, pašnjak, Vukotine strane-pašnjak, Gornje polje-vikend naselje, Gornje polje-livada, pašnjak, Grab-njiva, Grot-njiva, Guvno-livada, Gusti grm-šuma, Državna voda-bistijerna, Duboki do-jama 350 m, Duboki do-veći pašnjak oko ulaza u jamu, Dubravica-liuvada šumarak, Đurove doline-livada, Erakovine-livada, Žutkovine-livada, pašnjak, Zabrđe-katun, Za kućom-njiva, Zmajevića krši-livada, pašnjak, Zmajuša-njiva, pašnjak, Zovine-livada, Ivanova kućišta-njiva, Ispod borova-seocki put, Ispod Graba-pašnjak, Ispod Pišteta-pašnjak, Karaman do-livada, Karamanova glavica-pašnjak, Knež Do-zaselak, Knež rupa-njiva pašnjak, Kod guvna-njiva, Kod lokve-njiva, Kod Krsca-livada, pašnjak, Kod bistijerne-njiva, Kraj pojate-njiva, Kraj džade-njiva, Krstačke strane-kamenjar, Kršem-put, Kruška-livade, Kudrovi doci-pašnjak, Lazine-šuma, Laništa-njive, šume i pašnjak, Lučića grm-šume ispod kuća Lučića, Lučića međe-njive, livade, Ljut-kamenjar oko njih, Makovice-kamenjar-vrhovi iznad Krsca, Matine-njive, livade, Međice-njive, Međubrđe-katun, Mravljanik (1336 mnv)- planina iznad Vrbe, Mrtvi do-livada,  Na polje-livada, Nad gredom-livada, pašnjak, Niz (uz) borove-pašnjak, Niz (uz) borove-put, Niz (uz) Lučića grm-put, Niz (uz)Makovice-put, Niz (uz) Međubrđe-put, Niz ( uz) Petrovu ljut-put, Niz (uz) Pištet-put, Niz 8uz) Tatinac put, Nova voda-voda, Okuka-krivina na putu za Gačeviće, Okuka pašnjak oko krivine, Orlovina-njiva, Pendin do-njiva, Pendine međe-livada kamenjar, Perošev krst-pašnjak, kamenjar, Petričevi doci-livade, Petrova ljut-kamenjar, pašnjak, Petrovski put-livade, njive, Pištet-voda, Pod borove-pašnjak, Pod vodom-njiva, Pod vrblje-njiva, livada, Pod orah-njiva, Pod Pišteom-pašnjak, Pod Tujkov dolac-njive, Potoci-njiva, livada, Prasetnica-jama i pašnjak oko ulaza u jamu, Prijekop-usijek i prevoj na putu, Put za Gačeviće-put oko raskrsnice na Krscu, Put za Makovice-put od raskrsnice na krscu, Put za Štirovnik-put od raskrsnice na Krscu, Radetina pećina, Radonjića kovačija-nekadašnja kovačnica, Radonjića kuća u Vrbi-doseljenik iz Raićevića, Razdolina-šuma, Rupe-livada, šuma, Smrekova glavica-uzvišenje, pašnjak, Stara voda-izvor, Stočića-potok. Potok, Tatinac (1350 mnv) planina iznad Vrbe, Torijun-krivina na putu i okolni pašnjak, U ljut-pašnjak, Ugline-pašnjak, Crvena greda-kamenjar pod planinom Tatinac, Crkva Sv Đorđa-crkva u selu vrba, Crkva Sv Petke-crkva u selu Vrba, Džaramine-livada, Štacion-pašnjak, Šupljice-pašnjak.

Oficir Kosto Vrbica prvi s lijeva i Josip Broz Tito u posjeti Njegušima

2 KOMENTARI

  1. Svaka cast za tekst,moja mama je bila od Vrbica iz Vrbe,tamo sam se podizala u ujcevinu i citala mnoge knjige o njenoj proslosti

Ostavi odgovor Sneža Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]