Slavko Dabinović: Baštinu treba proučavati i s njom živjeti

14

Merito Navali u rukama časnog potomka slavnih predaka

Razgovarala: Dubravka Jovanović

U kamenom vezu ponti, mandraća i parapeta sa dobrotske bande, pa preko uskog puta uz more u raskoši palata i palacuna, sa đardinima kao malim srcima u njihovom predvorju, vjekovi minuli drevne priče pričaju.

Pod krovovima palata slavnih pomorskih bratstava Radoničić, Radimir, Dabinović, Milošević, Tomić, Kosović, Kamenarović, Tripković, Ivanović,  Marović, raskoši je i bogatstva u salonima sa intarzijom od slonove kosti i pozlatom, u  kamarama, porticima, tinelima, konobama, sa umjetninama, starim oružjem, posuđem, slikama i portretima.

Palata Dabinović u Dobroti

Njihova građa i gabariti predstavljaju vrhunac graditeljstva arhitekture i kulture iz vremena kada su građene. Jedrenjacima i parobrodima, kasnije tragovačkim brodovima, preci i njihovi potomci donosili su u rodni kraj bogatstvo i civilizaciju iz svijeta, čijim morima su plovili. Brojne crkve i vrijedne građevine u Boki Kotorskoj njihove su zadužbine i donacije.

U jednoj od tih i takvih kapetanskih palata stare i slavne familije Dabinović, danas među knjigama , slikama i jedrenjacima tradiciju svojih starih perom čuva i slavi gospodin Slavko Dabinović.


Prvi poznati spomen Dabinovića u Dobroti je iz 1504. godine što je zapisano u sudsko notarskoj knjizi Istorijskog arhiva u Kotoru iz te godine. Prema podacima Antuna Tomića, Dabinovići su imali u 18. i 19. vijeku 110 pomoraca i 69 kapetana duge plovidbe.
“Palac kako ga sada zovu Dabinovića tj. srednji dio u kojem mi sada živimo pripadao je do 1861. Tomu Radoničiću, a njegovoj braći sjeverno i južno krilo palaca. Moj prađed Božo Mata Adamova Dabinović je od Toma otkupio njegov srednji dio, južni dio palaca je tada prodat Radimirima, a sjeverni dio je ostao u vlasništvu Radoničića do cca 1985. godine kad se prodao”, priča Slavko za portal Radio Skala.

Radni prostor Slavka Dabinovića u svojoj palati

Ovaj tih i vrijedan  Dobroćanin, inače bibliotekar, odnedavno u  penziji, ima razloga za ponos i slavlje ovih dana, budući da je na svečanosti povodom sedamdesete godišnjice rada Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor za dugogodišnji doprinos radu Pomorskog muzeja  dobitnik tradicionalne  nagrada „Merito Navali“. Podsjetimo,nagrada “Merito Navali” u čast počasne bijele zastave koju je proslavljenom Ivu Vizinu dodijelio austrougarski car Franjo Josip 1860. godine, u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, dodijeljuje se poznatim kulturnim stvaraocima i ljudima koji su kao prijatelji, a mnogi i radnici Muzeja, doprinjeli afirmaciji ove ustanove. Dosadašnji laureati bili su  doktor Miloš Milošević, kapetan Milan Sbutega, Antun Tomić, Zoran Radimir, magistar Jovan Martinović, Petar Palavršić i Anton Belan.
Bio je to povod za razgovor sa Slavkom Dabinovićem koji ne skriva zadovoljstvo i čast,kako je kazao, dobijenim priznanjem.

Palata Dabinovića

D.J.: Gospodine Dabinoviću, vaš dugogodišnji rad na  očuvanju i istraživanju pomorske i kulturne baštine Boke Kotorske sa akcentom na rodnu Dobrotu, krunisan je zastavom Merito Navali. Vaši preci bili bi ponosni? Tradicija se nastavlja a koliko je lako održavati u vremenu globalizacije, tranzicije i sve više zaboravljenih vrijednosti.

Slavko Dabinović: Moj dugogodišnji rad na očuvanju i istraživanju pomorske i kulturne baštine Boke Kotorske posebno Dobrote a s tim i proučavanju povijesti bratstva kojem ja pripadam a to su Dabinovići, podstaknut je već u mojim mladim godinama od na žalost sada preminulih Antuna Tomića za Dobrotu, Miloša Miloševića za Dobrotu i Boku Kotorsku i od mog pokojnog oca Dara Dabinovića koji mi je usadio interes za proučavanjem povijesti naše porodice i bratstva Dabinovića kao i obitelji moje očeve majke Meri koja je iz bratstva Balovića iz Perasta. Moj otac je bio u posjedu jednog određenog broja dokumenata o našoj familiji Dabinović i Balović a koje je naslijedio od svog oca Ljubimira Dabinovića i svoje majke Meri-Marije Balović. Siguran sam da bi moji preci bili ponosni na ovu dobijenu nagradu ne samo zbog nagrade, nego zbog mog interesa i ustrajnosti za proučavanjem bogate pomorske i kulturne ostavštine Dobrote, Perasta i Boke Kotorske. Mogu reći da nije lako održavati stečene vrijednosti kroz stoljeća posebno iz razloga indiferentnosti mlađih naraštaja prema svome nasljeđu a i prilivom većeg broja novog stanovništva na ove prostore koji teško mogu baštiniti nešto što im nije imanentno, ali ipak postoji određeno interesovanje za pomenutim vrijednostima.

D.J: Radili ste i ostavili trag kao tehnički urednik muzejske publikacije “Godišnjak”. Bili urednik i tehnički urednik brojnih knjiga, publikacija, monografija. Autor ste i koautor velikog broja izložbi, kao i urednik vrijednih publikacija iz pomorske istorije Kotora i Boke.  Neumorni istraživač Dobrote i njenog pomorstva a svojim sistematskim i  predanim radom dali ste nemjerljiv doprinos u očuvanju tradicije i valorizacije kulturne baštine. Zaljubljenik ste u Boku i njene vrijednosti. Koji vam je posao bio najdraži i što izdvajate kao posebnost vašeg angažmana?

Slavko Dabinović: Kao poseban i uzbudljiv momenat u mom radu u Muzeju, istakao bih susret sa poručničkim dnevnikom iz 1880-1881. godine, pomorca Marka Dabovića  iz Kotora na jedrenjaku tipa škuner „Silvija D“, vlasništva Boža Dabinovića iz Dobrote, moga prađeda po ocu. Božo Dabinović je bio kapetan na svom brodu na putovanju škunera iz Trsta za otok Martinik u Karipskom moru u nabavku tereta šećera za Mediteran. Iz dnevnika može se pratiti dolazak u grad San Pier na Martiniku gdje većinu posade zahvata teška zaraza Žute groznice. Od više oboljelih, četiri člana posade umiru nakon četiri dana a među kojima je i moj prađed Božo. Svi su pokopani na groblju grada San Pier, koji je nestao u eksploziji vulkana Mon Pele 1902. godine tako da od groblja više nema ni traga. Interesantno je to što je na brodu bio i sin kap. Boža Stanislav (brat od mog đeda Ljubimira) od devet godina što je bio običaj da djeca od tih godina plove radi početne obuke. Stanislav se takođe zarazio ali je prebolio bolest isto kao i poručnik Marko Dabović koji je ozdravivši doveo jedrenjak do Marselja, gdje je brod prodat radi pokrića troškova na Martiniku.

Posebno se radujem kad otkrijem neki novi dokument iz pomorske istorije Kotora i Boke. Radujem se kad se pojavi neka stara nepoznata fotografija  ovoga našega kraja prije stotinu i više godina, koja će popuniti već bogatu digitalnu fototeku Pomorskog muzeja.  Radujem se kad uspijem doći do neke rijetke knjige koja baca novo svjetlo na našu kulturnu i pomorsku prošlost i kada se u njoj nađe nešto što daje doprinos vjerodostojnosti bogatom nasljeđu. Činilo mi je izuzetno zadovoljstvo učestvovati u realizaciji velikih izložbi koje je Muzej u saradnji s Kotorskom biskupijom predstavio u Veneciji, Sevilji, Zagrebu.

D.J: Bibliotekar u instituciji koja baštini pomorsku tradiciju nije mala stvar?
 Da li danas mladi ljudi pokazuju interesovanje za njegovanje kulturne baštine i koji je vaš savjet onima koji počinju da se bave ovim poslom? Odakle treba početi?

Slavko Dabinović: Baštinu treba proučavati i s njom živjeti. Primjećujem da je sve manji broj mladih ljudi koji imaju namjeru obrazovati se za proučavanje pomorskog i kulturnog nasljeđa ovih naših krajeva. Mislim da je problem i u školama koje, kako je poznato, nemaju u programu upoznavanje sa nasljeđem u kojem učenici žive. Proučavanje baštine treba unijeti u niže, srednje i visoke škole i prezentirati je na način da bude interesantna većem broju onih kojima se predstavlja.

D:J: Prepoznatljivi ste i po aktivnostima u društvenom životu Kotora grada. Završili ste 5 razreda niže muzičke škole u Kotoru , bili ste aktivan  član hora „Nikola Đurković“ i član katedralnog zbora „Sv. Tripun“ u Kotoru ,kao i župnog zbora „Sv. Matej“ u Dobroti. Stalni član klape „Bokeljski mornari“ od njenog osnivanja 1979. godine. Šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća aktivno ste se  bavili sportskim jedrenjem.
Iz kuće nostite sve one medaljone malih- velikih života Kotora. Znali ste se i maškarat , okitit barku i učestvovat na karnevalskim feštama i Boješkim noćima. Omiljeni ste u društvu. Kotor nekad i sad iz vašeg ugla?

Dabinović sa svojom klapom Bokeljski mornari

Slavko Dabinović: Gledajući iz svog ugla rekao bih da nema više one atmosfere koja je bila prisutna dok smo bili učenici i studenti ,koji smo se radovali malim i velikim feštama i sa nestrpljenjem ih očekivali, učestvovali u njima ili ne. Primjećujem da se sve osipa, druženja u horovima, klapama i spontanih pjevanja  na pjacama, pontama,  konobama i slično. Nema više horova koji su oduševljavali publiku zavidnim kvalitetom vokalne interpretacije i velikim brojem izvođača, a nema više, što je najvažnije entuzijazma za druženjem i volonterskim radom. Ipak mislim da se šezdesete i sedamdesete godine više nikad neće vratiti. Ipak su to za mene bile najljepše godine mog života.

D:J: Živite  u Dobroti u porodičnoj kući koju ste naslijedili od svojih predaka. Sada kada ste u mirovini zasigurno ste organizovali sebi život uz knjige i spise, istraživački rad , ali i prijatelje. Što vas opušta?

Slavko Dabinović: U svojoj porodičnoj kući nalazim mir i organizovan život u svakodnevnim obavezama. Nastojim da ne izgubim kontinuitet na proučavanju i produbljivanju traženja nekih novih momenata iz povijesti Kotora, Dobrote, Perasta, Prčanja, kroz dokumenta, fotografije i slično. Bratstva Dabinović i Balović predmet su mog trajnog interesovanja, tragajući za novim dokumentima i slikama. S obzirom na godine, prijatelja je sve manje, ali još uvijek se nađu trenuci za rijetke prijatelje, za šalu i smijeh a i žalosti za onim prijateljima kojih više nema.

D:J: Tradicionalista ste i tipičan predstavnik, Bokelja, miroljubivih i gospodstvenih ljudi. Vjernik ste, katolik  i zaista primjer kako se u Boki čuva suživot. Kako se ne dijeli po vjeri i naciji. Odlazite u sve crkve bez zazora.
Da li primjećujte kako se nažalost lagano gase vrijednosti minulih vremena i kako ovo sadašnje uzbrkano i ne baš romantično, nameće neke nove krojeve i stilove života. Koliko vas to pogađa i kako se boriti i spašavati  od svake vrste devastacije? Od prostora do kulture i duha?

Slavko Dabinović: U pravu ste u svemu što ste naveli kao moj profil. Vrlo je teško da kao tradicionalista i poštivalac vrijednosti koje brzo nestaju u ovom uzburkanom moru nekih novih stilova i vrijednosti, puno različitih od klasičnih, kojih se mi sjećamo tokom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Sjećajući se tih desetljeća sa žalošću i sjetom primjećujem da ima malo prisutnih na tradicionalnim feštama bilo crkvenim ili svjetovnim, na kojima se spominjemo i prakticiramo stare običaje koje su nam ostavili naši preci čuvajući ih kroz stoljeća.
Nažalost sve danas nestaje kao rosa na suncu i odlazi u nepovrat.
Posebno mi nije milo da se danas stvara neko lažno nasljeđe i izvlače iz prošlosti neke takozvane vrijednosti koje to nijesu, a predstavljaju obmanjivan. Posebno mlađih generacija, odvraćajući ih od trajnih vrijednosti koje su stvorile ovu materijalnu i nematerijalnu baštinu Kotora i okolnih mjesta njegovanu kroz vjekove.

Dabinović se bavio jedrenjem u mladosti

14 KOMENTARI

  1. Baš me oveselilo ovo štivo.
    Izvrsno. Pravi Bokelj i tradicionalista.Izuzetan čovjek.
    Ćestitke gospodine Dabinoviču.

  2. Mogu samo da kažem da nikad nisam čuo jednu lošu riječ za Slavka što je za Kotor skoro nemoguće.
    Slavko čestitam na nagradi koju si sigurno zaslužio !
    Hvaljen Isus i Marija!

  3. Prelijepa priča o Kotoru gradu i njegovim sjajnim familijama kroz priču jednog od njih iz poštovane kuće Dabinovića.Hvala oboma! Ovo treba da čitaju ovi novokomponovani koji misle kao da je svijet počeo s njima.

  4. Topla i sjetna štorija.
    Bravo za oboje.
    Slavko, iskrene čestitke! Ova nagrada i plaketa neka ti ponosno krasi dom. Ponosno da ti krasi dom.

  5. Divna je ova priča dragi Slavko.
    Neizmjerno mi je drago što si ti jedan skroman i pošten čovjek dobio ovu veliku nagradu zasluženim i strpljivim tvojim radom.
    Malo je takvih ljudi danas.
    Cestitambod srca.

Leave a Reply to Zoran Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].