Stađun od šipaka, košćele i žižula, carske jeseni u Boki

3

 

Kada se kaže “mali od kužine” odmah asocijacija na Maša Miška Čekića, uz pitanje ima li većeg u Boki Kotorskoj.

Ovaj novinar i publicista, promovisao je rijetko i zaboravljeno bilje među kojima kraljicu žućenicu u svojim originalnim kulinarskim librima, a za Skala radio danas govori o jesenjoj trpezi u Boki.

Na naše pitanje što sve Boka nudi sa svojih raskošnih njedara u ovaj stađun, Čekić konstatuje da nema čega nema i nema što ne može biti s jeseni za trpezu.

Čak i zlatno lišće ovog godišnjeg doba je za trpezu u jesenjem buketu, Čekić izdvaja bilje koje mi pocjenjujemo ili malo vodimo računa o plodovima našeg autohtonog mediteranskog voća, kao što je košćela, šipak, žižula.

Šipak, osim za sok se ne upotrebljava ni za šta više, a on je prekrasan dodatak za toćeve od svinjskog mesa, pilećeg ili ćurećeg.

Mnogi ne znaju, priča Čekić, da se od šipka može napraviti i ostika (sirće) i balzamiko koji se mjeri sa čuvenim balzamikom iz Modene i veoma je jednostavan za pripremu.

Zatim, bobičasti plod košćele, čija stabla na žalost danas u Boki možemo da prebrojimo, a nekad ih je bilo mnogo više.

Sladili smo se  sa ono malo mesa oko špice, sjeća se naš sagovornik i meštar od kulinarstva.

Međutim, košćela je prekrasna u rakiji i uz recept koji glasi: po kila cukra, po kila košćele i litru rakije, uz par mjeseci koliko je potrebno da odstoji, dobija se izvanredan  i unukatan liker u čaši sa mirisom i ukusom košćele.

Takođe, Mašo izdvaja i žižule koje su prvi vjesnici jeseni, nedovoljno iskorišćen izuzetno ukusan plod i zapostavljeno voće.

Uglavnom se kupi šaka žižula i gricka uz put, prava su zaraza, a malo ko zna da se od njih kada se održe u rakiji, dobija pravi, domaći viski.

Malo je teže praviti marmeladu od žižila koja je pravi specijalitet i ko je nije probao ne zna što je marmelada, poručuje Čekić.

Takođe je jesen vrijeme za kuvanje svih mogućih džemova i marmelada, od sveg mogućeg voća koje se može naći u šumi, baštinama i voćnjacima, kaže ovaj  čuvar tradicije i dobroga bokuna.

Prve jesenje kiše vraćaju svježinu i daju šug autohtonom bilju poput čučega i žućenice, koja je svježa i mlada sada, baš kao i u proljeće.

3 KOMENTARI

    • Ima još Kotorana dragi Dondo, ! Znam ja što je košćela, znaju mioja djeca. Oni mi i zbore kao nekad što se po Kotoru zborilo da pokušaju očuvati i riječi i melodiju njihovog izgovora.
      Na naše Fešte punoo griješe baš u tome, što je nedopustivo !
      Drugi problem je što Kotorani nisu po mnogo čemu dostojni predaka. Prodali su fureštima i oni koji nisu morali. Nema osude za one koje je možda nevolja naćerala.
      Grande “gospođe” su ko zna kako samatale ove nesretne pomorce, i među njima ima po koji Kotoranin. Kad se sretnu nema “ke nova?” nego “šta ima”, a onda i djeca kažu boranija, tacna, jastuk, džezva, a ne fažolete, gvantijera, kušin i koguma… Tate muče i oni i po malo počinju zborit čaršav, a ne lencuo i to je samo djelić odumiranja Kotora.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here