Tajne planine Majstora

2
Lovćen

Nastavak istraživanja Nacionalnog parka Lovćen

Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog

Sa lijeve strane izvora na Lovćenu, (Ivanova korita) vodi makadamski put u dužini četiri kilometra do planinskog i živopisnog sela bogate istorije Majstora na 1211 mnv đe vjekovima živi samo jedno brastvo – Kustudići (Kustudije), nekada drevni čuvari granice i stočari, a danas raseljeni širom Crne Gore i Evrope. Ovo selo je bilo jedino stalno nastanjeno selo na najvećoj nadmorskoj visini u staroj Crnoj Gori.

Naša istraživačka ruta je duga 24 kilometra i ona ide Korita-Majstori-Vratno-Paśa ploča-Kolovirske strane-Koložunsko ždrijelo-Poda (napušteno njeguško selo 1985. godine). Makadamski put je postradao od obilnih kiša i nevremena, jedino je, da kažemo, prohodan za terenska vozila. Ljepota jeseni kao godišnjeg doba i žuto-zlatne boje koje se prelivaju na suncu 5. novembra pokazuje nam svu ljepotu NP „Lovćen“. Laganim hodom dolazimo do Trešteničkog dola koji se nalazi sa lijeve strane parka. U Trešteničkom dolu je velika bistijerna sazidana od kamena oko koje su su se okupljalii čobani da na ljutom kraškom kršu napoje svoja goveda i ovce. Sa desne strane nalazi se Treštenički vrh na 1489 mnv.

Istraživanje

Tokom daljeg puta sa naše i lijeve i desne strane nalaze se bukove šume koje u stopu prati i biljka aptovina (lat. Sambucus ebulus ). Nastavljamo put i istraživanje prema planinskom selu Majstori. Nakon tri kilometra puta na čistom proplanku vide se Koložunske grede, planiski vrh na 1453 nmv. Još u fazi zelene vegetacije nailazimo na biljku kopitnjak (lat. Asarum europaeum). Kopitnjak pretežno raste u mezofilnim šumama od nizija do subalpskog pojasa. Veoma je čest u šumi hrasta kitnjaka, graba, brdskoj bukovoj šumi (kao što je ovdje bio primjer), u mješovitoj šumi bukve i jele, kao i u šumama bora, molike i munike. Tip zemljišta koji mu odgovara je rastresito, plodno, alkalno, neutralno ili slabo kiśelo. Korijen i rizom kopitnjaka imaju ljekovita svojstva. Svi djelovi kopitnjaka imaju oštar ukus. Međutim, upotreba kopitnjaka danas se više ne savjetuje. Cijela biljka ispušta eterična ulja koja sadržavaju alkenilbenzensku, aromatičnu i toksičnu materiju azaron. Polako se spuštamo prema Majstorima. Sa naše lijeve strane nalazi se impozantna građevina dobrim djelom urušena. Uprava za kulturna dobra prihvatila je inicijativu NP „Lovćen“ da se pomenuti spomenik kulture stavi pod zaštitu. Ljetnikovac i nekadašnja rezidencija Petrovića, vladara Crne Gore koju je podigao 1724. godine vladika Danilo I Petrović Njegoš (Istorijski podaci hroničara sa Majstora Gojka Kustudića). Ova građevina je jedinstvena po tome što je rađena svoltavanjem kamena na kamenu što je do tada bio nepoznat i jedinstven primjer arhitekture na ovom području a i šire. Tu je i bistijerna na isti način izgrađena, ali i najveće guvno u Crnoj Gori čiji je prečnik 10 metara. Ova rezidencija je bila više poznata po Petru I Petroviću Njegošu koji je i najviše koristio. Pomenuta građevina je više puta paljena, zadnji put za vrijeme II Svjetskog rata. Uprava NP „Lovćen“ sa uposlenima i članovima Planinarskog kluba „Kapetan Angel“ je čistila teren oko ove atraktivne lokacije koja bi jednog dana mogla da bude (a ona to i jeste) izuzetan spomenik kulturne baštine koji bi mogao biti izuzetna turistička atrakcija nakon obnavljanja.

Selo Majstori krije brojne drevne legende koje su se u dugim i hladnim zimskim noćima pričale pored ognjišta. Jedna od tih legenda je o jednom mještaninu koji je svake noći teško bolovao kada bi pala magla po pašnjacima Majstora a volovi, kojih je tada bilo mnogo, svaku noć vodili borbu na ogromnim pašnjacima. Dok bi ga porodica dvorila i čekala da ispusti dušu, on bi, onako sav bunovan i znojan, pokazao sinu rukom da priđe. Kada se sin sagnuo, tihim glasom mu je rekao:

„Večeras, u olujnoj noći, izađi u maglu i crnog vola samo ošini prutem“. Sin zaćuta i ode da u mrkloj maglovitoj olujnoj noći ispuni očevu posljednju želju. Prikrade se crnom volu usred borbe sa bijelim volom i ošinu ga. Odjednom sva rika volova i njihova borba nestade. Nije imao predstavu ni koje je vrijeme ni koliko je sati kada je ušao u kuću, a ni kako je došao do nje u toj nestvarnoj izmaglici koju su parali gromovi. Napolju se polako razdanjivalo. Iznenadi se kad viđe da otac koji je već bio na samrti stoji na svojim nogama. „Čuješ li sine? Čuješ li zvona u Grblju?“ Sin odgovori: „ Čujem zvona“. „E moj sine, on je umro, a ja sam ostao živ“.

Nakon malog predaha došli smo do kuće poslednje planinke Majstora Ike Ivove Kustudić (o kojoj smo ranije pisali) koja je na ovom ljutom kršu iznjedrila sedmoro djece. Danas kada se bliži devetoj deceniji života sa istim osmjehom, toplim, nenaučenim već urođenim gostoprimstvom u svoj skromni dom je ugostila brojne planinare, putnike namjernike, ekologe, biologe, postavljajući ispred gostiju tradicionalni njeguški sir i pršut, domaći hleb. Uz šolju kiśelog mlijeka i čašu domaće rakije razgovarali smo sa njenim sinom Dragom i ćerkom Stankom koji joj pomažu u brojnim poslovima.

Nakon polučasovnog odmora nastavili smo naš put prema Vratnu (mjestu izlaska sa terena Majstora). Prošli smo pored spomenika koji je 1977. godine podignut poginulim Kustudijama-Kustudićima u borbi za svetu slobodu, i počeli smo da se spuštamo uskom kozjom stazom preko planinskog prevoja koji nosi naziv Paśa ploča. Intresantno je napomenuti da područje NP „Lovćen“ ima pet vegetacijskih pojasa. Na ovom području zime su oštre sa niskim temperaturama, jakim udarima vjetrova olujne jačine. Zbog toga je i sam naziv specifičan i primjetan je manjak šume, ali i drugog planinskog rastinja. Tu je obilježena i staza i tabla prema lokaciji Podmaina, Zečevog sela, Manastiru Stanjevićima i Podlastvi. Nailazimo na mlade planinare koji su krenuli prema planinskom vrhu Babina glava 1474 mnv, a dolaze planinarskom stazom od Vrmca. Upozoravamo ih da pređu na najbližu bezbjednu stazu koja vodi prema tom području. E tu već počinje granica nekadašnje Austrougarske monarhije. Intresantno sa istorijskog aspekta za područje koje istražujemo je da je 1916. godine crnogorska vojska vodila grčevite borbe sa Austrougarima, no nakon poraza na Kuku (planinskom prevoju), crnogorska vojska se povukla i sa ovog odbranbenog položaja koji i danas nosi naziv Šančevi. Polako se spuštamo, kamerom snimamo neobičan primjer kako mlade vrane padaju na stabla mukinje (lat. Sorbus aria) sa kojih je otpalo lišće i hrane se slatkim crvenim plodovima.

Na ovom području, iako novembar, nailazimo na brojne grmove pelima (lat.Salvia officinalis) kao i na procvjetale grmove vrijeska (lat. Calluna vulgaris). Vrijesak je gotovo uvijek zeleni grmić s poleglom stabljikom od koje se odvajaju uspravne grančice, visoke 25 – 80 centimetara. Kod nas raste u primorskim krajevima (od sjevernog do južnog primorja), naročito u nižem planinskom dijelu okrenutom prema jugu, ali i na većim visinama. Korisna je i njegova prirodna uloga – razvijenim korijenskim sastavom čuva zemljište od ispiranja atmosferskih padavina. Vrijeme cvjetanja je od jula do novembra. Rod satureja obuhvata oko 30 vrsta. Upotreba vrijeska datira od davnina. Upotrebljavali su ga još stari Rimljani kao začin. Ime roda satureja potiče od latinske riječi ,,saturare” što znači nahraniti, zasititi, jer se biljka upotrebljavala u ishrani. Mnogi članovi ovog roda su poznati po svojim aromatičnim i ljekovitim svojstvima. Zahvaljujući jakom fenolnom karakteru etarskog ulja satureja vrste posjeduju karakterističnu aromu. Čaj pripremljen od vrijeska podstiče izlučivanje mokraće, znoja i sluzi, čisti od glista, umiruje živce, liječi bubrege (kod bubrežnog kamenca ili pijeska). Vrijesak se takođe koristi kod problema sa slezinom, protiv dijareje, kod problema sa bešikom, za liječenje reume. Primjenjuje se i kao sredstvo za čišćenje krvi (kod ekcema i kožnih osipa), protiv rahitisa kod djece i grčeva u želucu. Vrijesak se često nalazi u sastavu čajeva s diuretskim i antiseptičkim djelovanjem.

Nastavljamo naš put i istraživanje, staza postaje znatno šira. Po arhivskim dokumentima hroničara Gojka Kustudića došli do podataka da je ta staza bila proširena kao kolski put od koncesionara iz 1927. godine koji su željeli da probiju put do planine Huma, 1415 mnv, odakle su koncesionari trebali da eksploatišu šumu, no ubrzo se odustalo od toga. Kako se polagano spuštamo jer se nadmorska visina mijenja, nailazimo na brojna opožarena stara stabla bukve (lat. Fagus sylvatica). Ta stabla sa svojom sivom korom i crnilom često napola oborena u prvi sumrak (kao što smo i mi imali priliku da vizuelno doživimo) podsjećaju na drevne planinske vojnike koji čuvaju šume i ove prelijepe prostore. Nailazimo na stabla hrasta medunca (lat. Quercus pubescens Willd) koji je kserotermna (naročito termofilna) heliofitna vrsta, prilagođena suvoj i toploj submediteranskoj i mediteranskoj klimi, raste takođe i u nešto dublje u kontinent, kalcifilna vrsta, ali na jugu areala takođe i na silikatnoj podlozi, često takođe na suvom i plitkom skeletnom zemljištu. Raste pojedinačno ili rijetko u područjima devastiranih hrastovih šuma, zatim u hrastovim šikarama, kao i u svijetlim hrastovim i drugim termofilnim i suvim šumama. Za uspijevanje treba više vode od hrasta crnike (Quercus ilex) i manje je osjetljiv na mrazeve i zimske hladnoće. Kod pošumljavanja treba paziti na porijeklo śemena. Zemljišta na kojima uspijeva su plitka i suva. Raste na krševitim i prisojnim terenima. Njegov korijenski sistem je vro prilagodljiv uslovima u zemlji. Korijenska mreža je široka i duboko se pruža izvan žila stabla. Šume hrasta medunca imaju turističku vrijednost te popravljaju hidrološke prilike i povećavaju količine pitke vode. Iako je mjesec novembar, živi svijet je još uvjek aktivan. Primjećujemo bogomoljku, insekta iz porodice (lat. Mantodea). U Crnoj Gori je evidentirano tri vrste bogomoljki. Bogomoljke su red insekata koji broji oko 2.300 vrsta u 430 rodova. Red obuhvata 9 familija, od kojih je najbrojnija i najrasprostranjenija Mantidae. Bogomoljkama najsrodniji insekatski redovi su termiti (lat.Isoptera) i bubašvabe (lat.Blattodea) sa kojima se ubrajaju u monofiletski nadred (lat. Dictyoptera). Bogomoljke posjeduju karakterističan oblik prednjih nogu, koje prilikom čekanja plijena drže u položaju sličnom položaju ruku pri molitvi. Ova osobina im je obezbijedila i naziv. Sem toga, bojom i oblikom tijela su vješto kamuflirane, što je još jedna od osobina koje im omogućavaju da budu veoma uspješni grabljivci (predatori). Po izgledu bogomoljke su ljupke i neobične, velike i obično zelene, sa prednjim nogama skupljenim kao za molitvu. Uprkos njihovom miroljubivom stavu bogomoljke su nemilosrdne grabljivice koje se hrane insektima, drugim beskičmenjacima, a isto tako se i uzajamno proždiru. Love isključivo koristeći čulo vida, te su zato aktivne samo tokom dana. Njihove krupne i ispupčene oči, na bočnim stranama glave, omogućavaju dvooko viđenje (binokularni vid) što im omogućava da tačno procjenjuju rastojanje. Kada se usmjere na plijen, njišu se blago naprijed i nazad kao cvijet ili list na vjetru i okreću glavu (imaju pokretni vrat) prema potencijalnoj hrani. Iznenada prelaze u napad snažno hvatajući žrtvu srpasto povijenim prednjim nogama naoružanim nazubljenim ivicama. Da bi se prikrile od ptica i guštera, bogomoljke se odlično kamufliraju kao lišće i grančice. Bogomoljke obavljaju čudan proces parenja u kojem ženka proždire manjeg mužjaka. U stvari, ženka mora da pojede mužjakovu glavu da bi on mogao da napravi odgovarajuće pokrete pri parenju. Jaja bogomoljke polažu zbijena u masi i pokrivaju ih pjenušavim materijalom. Naziv bogomoljke (lat.mantodea) sastavljen je od starogrčke riječi grč. μάντις (mantis) koja znači „prorok”, i grč. εἶδος (eidos) koja znači „forma” ili „vrsta”. Sastavio ga je 1838. nemački entomolog Herman Burmajster.

Horizont

Pogled dopire sa ove staze i Kolovirskih strana do krajnjeg horizonta Budve, Jadrankog mora, Jaza, Mrčevog polja, i čini vizuelni doživljaj izuzetno snažnim. Na stazi nailazimo na tragove lisice. Nema napora u pješaćenju, ne stajemo, pažljivo posmatramo kako je put vješto sazidan od kamena i dan danas odolijeva atmosferskim uticajima.

Došli smo do predjela koji se zove Koložunsko ždrijelo odakle je planinarska staza obilježena, jedna vodi prema Mircu, dok druga vodi ka selima Budve. Na ovom području nailazimo na četri konja koja su, kako stari mještani kažu, u sampasu, što označava da konje bukvalno niko ne čuva, već ih njihov vlasnik povremeno obilazi. Ovdje nailazimo na jedan rijedak prizor izvjesnog tektonskog poremećaja koji se desio u dalekoj prošlosti. Ogromna stijena od Kolovirskih strana je otpala usred tektonskog poremećaja i polako se pretvara pod atmosverskim uticajima u sipa, to je proces koji traje. Stari mještani su ovo područje zvali Obala, baš zbog oborene stijene koja im je bila izvjesni orjentir. Tu su takođe u prošlosti vršena istraživanja vezana za rudna nalazišta. Tu nailazimo na još jedan fenomen u prirodi (zabilježen objektivom kamere), sa naše desne, južne strane počela se velikom brzinom dizati magla išavši ka nama. No, onaj koji nije bio nikada na planini ne zna da su se čobani nekad, a sada planinari, veoma često gubili u vrtlozima magle što predstavlja veliku opasnost zbog gubitka orjentacije za vrijeme i prostor.

Nakon nestanka magle, snimili smo brojne lijepe prizore koje smo ovjekovječili. Slijedio je povratak jer je već bilo prošlo dva sata posle podne i sumrak se polako bližio. Vraćamo se istom stazom snimajući druge lijepe kadrove. Osjeća se i pad temerature, i vjetar koji počinje jače da duva. Intresantno je napomenuti da je, prema istorijskim izvorima, ovom stazom naš veliki vladar i mislilac Petar II Petrović Njegoš upravo išao da bi se sreo sa prvom zvaničnom krunisanom glavom koja je posjetila Crnu Goru 11. jula 1838. godine, sa saksonskim kraljem Fridrih Avgustom II, a francuski list ,,Moniteur” je dao izvještaj o ovoj pośeti. Najvjerovatnije su se sreli na uzvišenju Vrmac i nastavili ovom stazom put prema Cetinju na konjima koji su naučeni da idu uz ove oštre stijene i klance. Kada smo preko Vratna stigli u blizinu dolova Majstora, imali smo priliku da naiđemo na stabla kleke. Kleka (lat. Juniperus communis) je rod četinarskih biljaka iz porodice čempresa (lat. Cupressaceae). U zavisnosti od taksonomske tačke gledišta postoji između 50-67 vrsta kleke. Čitava biljka je ljekovita. Najviše se skupljaju plodovi. Plodovi kleke beru se od druge polovine ljeta i pocetkom jeseni, što zavisi od nadmorske visine na kojoj se nalazi. Ljekovitost kleke je odavno poznata, a njena svojstva se koriste protiv zastoja mokraće, za denzifekciju mokraćnih organa, poboljšanje varenja, iskašljavanje, protiv bolesti želuca, bubrega. U malim dozama etarsko ulje kleke, pored ostalog, olakšava iskašljavanje. Klekinje ulaze u diuretične cajeve (lat. Species diureticae). Od klekinja se izraduje sok, (lat.Succus Juniperi inspissatus) (lat.Roob Juniperi). Klekinje, a još češće etarsko ulje služi za kadjenje, inhalaciju prilikom oboljenja organa za disanje i kao sredstvo za draženje kože. Kleka ima baktericidno dejstvo, te se koristi u lijecenju infektivnih bolesti pluća. Reguliše rad bubrega i pospješuje izmokravanje. Etersko ulje prodire duboko u kožu, te se koristi u liječenju reumatskih oboljenja, naročito na zglobovima. Reguliše rad organa za varenje, koristi se u liječenju zapaljenskih procesa želuca i crijeva. Čaj od iglica i mladih grana otklanja otok nogu i poboljšava cirkulaciju. Kleku treba koristiti obazrivo, jer pretjerana upotreba moze dovesti do oštecenja bubrega.

Kroz dolove Majstora i jakog planinskog sijena koje je poprimilo zlatnu boju stižemo do crkve bratstva Kustudići ili Kustudije. Njegoš je ovom brastvu posvetio stihove kao i crnogorski suveren Nikola I Petrović koji im je 1899. godine podigao crkvu Svete Trojice u znak zahvalnosti u borbi za Crnu Goru, za brojne heroje koji su pali za slobodu Crne Gore. Sa Majstora su potekli brojni oficiri, doktori, profesori, borci, naučni radnici. Vraćamo se isim putem uz poziv Ike Ivove Kustudić i članova njene porodice da svratimo na kafu. Svratimo tek toliko da im se zahvalimo za njihovo gostoprimstvo, govoreći da mrak već pada. Žurnim korakom uz planinu grabimo ka Ivanovim Koritima. Stižemo kod našeg vozila i vraćamo se ka Centru za posjetioce NP „Lovćen“ da naša zapažanja i materijal vrijedno pripremimo i publikujemo. Mi smo otkrili samo dio tajni planine Majstora, legendi, ali i istorijskih priča. Jedan od dragulja NP „Lovćen“ i dalje odolijeva civilizaciji. A mi prenosimo naša iskustva o slavnoj istoriji Majstora koja je krasila i krasi ljude i predjele stare Crne Gore.

2 KOMENTARI

  1. Moji komplimenti piscu ovog zivopisnog teksta veoma zanimlnivog za citanje.

  2. Hvala autorima i uredništvu cijenjenog Skalaradija na ovom lijepom prilogu o,od društvene zajednice,decenijama zapostavljenom prostoru.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected]