Biserka Milić: Vila

2
Biserka Milić

Mnogo je bilo tuge, borbe, ratovanja, ranjenih srca i okrvavljenih ruku. Naš genetski kod, i ljudski čip, sa ogromnom dozom emocija, teško je opraštao ikome, a najmanje sebi. Međutim, nigdje na svijetu, sigurna sam, ljudi nisu sposobni toliko da vole, cijene i poštuju. Nigdje na svijetu sestra ne voli toliko brata, otac ćerku, muž ženu, ljubavnik ljubavnicu i nigdje na svijetu bića nisu sposobna da toliko pate, gore, bjesne i žele kao ovdje.

Potrebe za vječnom ljubavlju, nigdje tako jaka nije, kao ni potreba za životom, a na kraju i osvetom.

Osvete se ovdje obično služe vruće a ne hladne. Kako strpljenje, kod nas predstavlja rizik kao i slabost, onda vremena za čekanje nema. Osvetiti se drugima, skoro uvijek je i sebi, a kazniti druge i je nekada svjesno kažnjavanje sebe.

Tvoj do groba – Ante 

Pustinjak, tuga od čovjeka, koji je nekada imao predivne oči još ljepšu put. Stasit momak, hrabar a i plemenit, postao je i grešnik i pustinjak. Njegov život, motivisao me za ovaj tekst. Jer nisu samo žene one koje pate, u stvari muškarci to rade mnogo intezivnije i opasnije. I onda, i danas.

Mladić koji dolazi u Boku, ostaje u njoj zauvijek. Među čempresima na sv. Đorđu, grob svjedoči o ljubavi koja je bez granica, bez boje i ukusa. Veća je od svega toga i nemjerljiva.

Dvoje mladih ljudi čija se ljubav, pronosi vjekovima, a definisana samo kroz par pogleda, izgleda nevjerovatno. Ljepota življenja koju su osjetili i Ante i Katica, teška je i velika kao čitava zemaljska kugla, a njihovi osjećaji bez fizičke bliskosti, domen su kvantne fizike. Da li su takve ljubavi moguće? Znamo svi da jesu. Znamo svi da nas nerijetko upravo takve ljubavi nose kroz život. Međutim, da se vratimo Antu, momku koji i nakon petnaestak godina, sanja Katicu, izgara za njenim pogledom i sanja o susretu sa njom. Na njegovoj ranjeničkoj postelji on traži načina da shvati gdje je, diše li, voli li…i odlučuje se da piše:

„Drhće mi ruka, a pusto ranjeno srce zbog neizvjesnosti ne zna ni čim započeti pismo. Crna miso da li si još u životu, da li si za drugog pošla smrtno me ubija. A kako da ti se opravda? Petnaest je brzo godina da me huda sudbina ćera i goni. Petnaest godina užasnih muka i patnja; al sve prosto bilo, ako me ti ne prokle! Ne nemoj me, draga Katice, kleti, tako te majka u vrstnice ne gledala, nijesam tvojim mukama kriv. Sve što počinieh prosto, samo ne prostom izdajom Mlečiću, od Boga našao kako i nađe, što me na božju vjeru prevario jer kad stigoh u Mletke, i nadah se do malo dana povratiti se u tvoje krilo, i kao skladni djetić izprosit te u tvojih milih roditelja, na silu me izruči kao nijemo živo pakostnom Francezu, koji, da ga Bog ubije kako i hoće, evo me i danas drži sužnjem…Oh hoću li biti srećan opet iz tvojih usta čuti Tvoja do vijeka…”

„Tvoj do groba“

Ante Slović

(Novela “Pustinjak”, Don Srećko Vulović, str.51)

Nije ovo “Tvoj do groba” pisano tek tako.

Koliko je živih mrtvaca, koji svoje grobove nose u srcu, kao što je Ante svoje srce nosio, čisto i poklonjeno svojoj ljubavi do groba, njihovog groba, njihove zajedničke kuće, koja im je jedina bila suđena. Interesantno je kako uvijek govorimo o ženskom srcu, ženskoj tuzi i promašenim ljubavima. A znamo da su neke od najljepših ljubavnih pjesama, napisali muškarci.

Katica, vila

I desi se dan. Nađe divna Pavovica, načina da pismo ranjenog Anta pošalje u Perast. Katica, već navikla na svoju tugu i uništeno srce, dobija pismo. Svaki novi dan u tih petnaest godina, tugovala je pitajući se da li je njena ljubav živa, diše li, voli li. Toga jutra, kao i uvijek, prekrsti se i pomoli Gospodu Bogu. Rano je. Mato Nikov donese pismo Katici na vrata i reče da stiže po preporuci iz Budve. Dogovoriše se da, ukoliko Katica bude imala odgovor, neka mu javi u nedelju veče.

Na Antovo pismo, odgovor je mučan. Ona piše o svojoj i njihovoj jadnoj sudbini. Piše o svom jadu i muci zadnjih petnaest godina.

„…Pitaš jesam li živa? Jesam tužna mučenica. Jesam crna kukavica. Evo pustijeh petnaest godina da sirotica naričem i lelečem na vrh Velje ulice od jutra do mraka, a od mraka do bijelog danka!.. Vidiš dragi skupo li sam ti riječ održala, prosce odbila, al ti prosto bilo, nijesam te proklela, ni sada te ne proklinjem, al nemoj tražiti, da oživi ovo jadno moje srce koje je odavno mrtvo ljubavi, a samo tugu živo….Zaboravi zaboravi dragu siroticu.“ 

Kate

(Novela “Pustinjak”, Don Srećko Vulović, str.54.)

Nakon toga Ante dolazi u Perast. Nastaje pometnja među francuskom vojskom na sv Đorđu. Nesrećni momak dobija zadatak da puca iz topa. Priču dalje znamo. Katica gine u svojoj kući, koja se nalazila ispod tvrđave koja je gađana. Otuda priča o peraškom Romeu i Juliji, ali čitajući Pustinjaka don Srećka Vulovića, nameće se utisak koliko je teži ostatak Antovog života od Katičine smrti. On postaje sjenka koja nikako da se ugasi. On postaje najbolji prijatelj sa mrtvima, jer se ni sam ne osjeća živim. Sa njima samo umije da zbori. Njihove duše ga nose, spašavaju, pomažu mu. On svojim ugašenim i polumrtvim tijelom, predstavlja reinkarnaciju najveće i najživlje ljubavi. On ostaje misterija i ljubav pravi vječnom. Umirući na Katičinom grobu, on se rađa, kao i njihova ljubav, ponovo i ponovo.

Bjesove i olujna silovita ponašanja, zbog dubokih duševnih nemira i depresije, uništenja i samouništenja, vezujemo obično za muškarce misleći da je to zbog fizičke snage, netaktičnosti ili naprasitosti, ali ne mora da bude uvijek tako. Naprotiv, njihove su tuge drugačije, dublje i snažnije, posebno ovdje, na ovoj geografskoj širini i dužini, a nas žene to čini vilama, samo ako želimo. Mada svima nam je poznato da, nije svaka vila ni dobra i ni srećna.

 

Biserka Milić

2 KOMENTARI

Leave a Reply to J M Cancel reply

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].